Povijest najuspješnije nogometne momčadi u Kanadi i hrvatskom iseljeništvu uopće dokaz je kako se odricanjem, mukotrpnim radom, stegom, ljubavlju i vjerom, a sve to prožeto idealizmom, mogu ostvariti najveći uspjesi, takvi koji premašuju stvarne potencijale.
Povijest kluba Croatia Toronto, kasnije poznatijeg kao Croatia Metros, nije samo povijest uspješnoga iseljeničkog sportskog kluba nego i simbol povijesti Hrvata u Kanadi i izvan njezinih granica.
To može biti i povijest bilo koje momčadi koja pripada drugim etničkim skupinama kojima je nogomet nacionalni sport broj jedan, a čiji su pripadnici došli u Kanadu – zemlju slobode, u sredinu koja im je dala mogućnost i prigodu da ostvare svoje osobne i profesionalne ambicije.
Došli su u zemlju koja je priznala i poštovala njihov nacionalni identitet, a koji je na različite načine bio zataškavan u zemljama njihova podrijetla.
Bez obzira na zapreke na koje su nailazili, kulturni šok u dodiru s novom sredinom, razne vrste diskriminacije, otvoreni rasizam i predrasude u dominantnoj kulturi nazvanoj wasp (bijeloj anglosasko-protestantskoj kulturi), NK Croatia, poslije Toronto Metros Croatia, svojim sportskim uspjesima dokazao je da se i unatoč tome mogu postići vrhunski rezultati.
Osvajanje titule prvaka u Sjevernoameričkoj profesionalnoj ligi 1976. godine protiv mnogo jačih klubova u kojima su igrale svjetske nogometne zvijezde poput Pelea, Beckenbauera, Besta, Marsha, Topića i mnogih drugih, nalik je na priču o Pepeljugi.
Sve je počelo prije mnogo godina: 5. listopada 1955. u Hrvatskom narodnom domu, 1650 Dupont street, u Torontu, kada se grupa Hrvata odazvala javnom skupu koji su sazvali Juraj Boljkovac, Krešimir Mance i Franjo Jurišić.
Budući da su sazivači sastanka bili aktivni i vrlo utjecajni članovi Hrvatske seljačke stranke, očekivalo se da će se pozivu odazvati uglavnom njihovi stranački kolege. To se i dogodilo. Osim trojice sazivača, sastanku su se odazvali T. Čuvalo, T. Lozo, S. Juričak, J. Kolar, J. Boras, V. Romanov i S. Mišetić.
Nakon rasprave u kojoj su izneseni različiti prijedlozi, jednoglasno je odlučeno da se osnuje nogometni klub Croatia. Temeljna zadaća kluba bila je "promicati hrvatsko ime i štititi hrvatske nacionalne interese u svojoj sredini, bez političkog angažmana i politiziranja".
Mjesec dana nakon osnivačke sjednice, Croatia Toronto odigrala je prvu službenu utakmicu protiv Belfast Uniteda i pobijedila s 2:1.
Croatia je nastupila u sastavu: L. Golle, I. Čečić, M. Strpin, I. Kenda, I. Markas, R. Bore, R. Poredski, V. Golle, Gašpar, II. Bore i Lj. Mihanović. Pobjednički gol dao je Strpin, koji će i dvadesetak godina kasnije kao trener juniora kluba Croatia ostvariti izvanredne rezultate.
Prvi trener bio je V. Romanov. Na kojoj se razini se igrao nogomet, čiji su poklonici uglavnom bili pripadnici etničkih skupina pristiglih iz Europe, najbolje svjedoče brojke iz tog vremena.
Na dvije utakmice koje su odigrane 19. kolovoza 1957. – Croatia protiv Thistlesa i Maple Leafs protiv Germanije – prodane su 163 ulaznice po cijeni od pola dolara, 45 po cijeni od 25 centa i četiri po cijeni od pet centa.
Nakon plaćenih troškova za igralište, suce, osoblje na igralištu i postotka koji pripada Nogometnom savezu Toronta i provinciji Ontario, svaki klub dobio je 10 dolara i 98 centa.
Iste momčadi igrale su i 26. svibnja 1958. i od prihoda s utakmice svaki klub je dobio po 10 dolara i 75 centa.
Kako je nogomet u to vrijeme bio najpopularniji u Torontu, nije teško dočarati kakve su bile prilike u cijeloj Kanadi.
Croatia u prvim godinama djelovanja nije imala neku znatniju novčanu pomoć male hrvatske zajednice u Torontu.
Glavni razlog za to ležao je u percepciji – većina Hrvata držala je da klub pripada Hrvatskoj seljačkoj stranci, a postojao je dubok jaz između članova i vodstva HSS-a s jedne strane i drugih hrvatskih političkih stranaka i njihovih pristaša, koji su slovili kao radikalni Hrvati, s druge strane.
Nije pomoglo ni to što je klupsko vodstvo stalno javno isticalo kako je Croatia općehrvatski klub.
U vrlo teškim uvjetima Croatia nekako uspijeva preživjeti, a u sezoni 1959. postigla je i prvi veliki sportski uspjeh. Pobjedom nad Germanijom osvojila je Kup Toronta i okolice. A najbolje kanadske momčadi u to vrijeme igrale su u Torontu.
Ali ni taj veliki uspjeh nije napunio klupsku blagajnu, Croatia stalno "boluje" od manjka novca.
Većina Hrvata u maloj zajednici Toronta i dalje je smatrala da nogomet u Kanadi nema budućnosti i da je pametnije vrijeme i novac trošiti na "korisnije" stvari, koje će više pomoći bržoj uspostavi slobodne države Hrvatske i omogućiti njihov nesmetan povratak u domovinu.
Klub je proživio veliku materijalnu krizu, što se najbolje vidi iz pisma koje je direktor Imperial Bank of Canada 10. siječnja 1960. poslao na adresu kluba, a u kojemu upozorava da se kredit koji su uime kluba uzeli J. Hauer, J. Boljkovac i F. Golle već tri mjeseca ne otplaćuje te će pojedinci koji su ga uzeli morati osobno odgovarati za njegovu otplatu.
Takva situacija prisilila je predsjednika Juru Boljkovca da 1962. sazove izvanrednu sjednicu članova kluba. Nakon žučne rasprave, jednoglasno je zaključeno da Croatia mora nastaviti natjecanje.
Izabrana je nova uprava, u koju su ušli Nikola Barić, Milan Jurković, Anđelko Brkić, Jure Živković, Ivan Matić, Oskar Sobović, Mate Nodilo, Ivan Jerbić i Marijan Samardžić.
U sljedećih nekoliko godina situacija u klubu se stabilizirala. Croatia se natječe u Nacionalnoj ligi Ontarija, gdje postiže solidne rezultate, a uprava više-manje uspijeva pokrivati troškove.
Najveći prihod s utakmica pristizao je kad se igralo protiv najjačih klubova, uglavnom momčadi talijanske, portugalske i grčke etničke zajednice.
Izvan konkurencije bila je "utakmica godine", kad se igralo protiv srpskog kluba White Eagles (Beli orlovi). Te su utakmice nosile velik sigurnosni rizik, mržnja je prožimala navijače i simpatizere ovih dvaju klubova. Bez obzira na snažne sigurnosne mjere, često je dolazilo do masovnih tučnjava između navijača.
Evo kako je Jim Kernaghan, sportski komentator The Toronto Daily Stara, lista koji se tiskao u više od pola milijuna primjeraka, 19. lipnja 1969. opisao situaciju prije utakmice Croatia – White Eagles.
Pišući o vjerskim razlikama koje postoje između Srba i Hrvata i utakmici koju uspoređuje s onom Rangersa i Celtica, citira trenera kluba Croatia Alberta de Rosu: "Sazvao sam sastanak u crkvi, kako bih igrače psihički pripremio za utakmicu. Moram ih prizemljiti, moraju se opustiti. (...) Njihov antagonizam, očigledno, može se objasniti situacijom u Jugoslaviji. Hrvati i Srbi dva su glavna naroda Jugoslavije, u kojoj političku i gospodarsku elitu u većini čine Srbi. Hrvati su uvijek bili zapostavljeni u jugoslavenskom federalnom sustavu i u tome je tajna sukoba koji simboliziraju utakmice između Croatije i White Eaglesa".
Sezona 1969. predstavljala je najveću prekretnicu u povijesti kluba jer njome počinje Croatijin uspon na Olimp put prema osvajanju titule prvaka Profesionalne nogometne sjevernoameričke lige.
U sezoni u kojoj je Croatia zbog nereda i tuče na utakmici bila kažnjena novčanom kaznom od tri tisuće dolara i trogodišnjom uvjetnom kaznom izbacivanja iz lige, klub je dobio veliki broj kvalitetnih prinova: golmana C. Feručija, braću Ranogajce, M. Kenfelju, M. Blaškovića, A. Periša, braću Brkljačiće i druge.
Iste je godine i domaćin tradicionalnog Hrvatskog nogometnog turnira za Sjedinjene Američke Države i Kanadu, koji postaje sve popularniji među Hrvatima sjevernoameričkog kontinenta.
Politička previranja u Hrvatskoj i velik broj novopridošlih Hrvata, većinom mladih ekonomskih imigranata koji su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih došli u Toronto i okolicu, pridonijeli su tome da ta hrvatska zajednica postane još aktivnija i važnija u hrvatskom iseljeništvu.
Potaknuta velikim uspjehom organizacije turnira, uprava je s velikim ambicijama pripremala momčad za novu sezonu.
