Politička previranja u domovini i velik broj novopridošlih Hrvata, većinom mladih ekonomskih imigranata koji su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih došli u Toronto i okolicu, pridonijeli su tome da ta hrvatska zajednica postane još aktivnija i važnija u našem iseljeništvu...
Propustili ste prvi dio priče o najuspješnijoj momčadi u hrvatskom iseljeništvu? Pročitajte ovdje!
U klub je doveden i profesionalni trener I. Kežman te dvojica novih igrača – A. Solak, bivši natjecatelj drugoligaša Famosa iz Hrasnice koji će postati jedan od najboljih igrača ne samo kluba nego i cijele lige, i Južnoamerikanac R. Gonzales.
Uprava je uz pomoć Nogometnog saveza Hrvatske dovela i H. Jazića i R. Miličevića iz Bosne i Hercegovine, što je u to vrijeme bilo nevjerojatno.
Uz već dobre natjecatelje – V. Juriševića, I. Opačka, G. Simčića, M. Bilića, Ž. Bileckog, M. Blaškovića, M. Kenfelju, A. Periša, J. Granića i druge – Croatia je 1970. osvojila titulu prvaka Nacionalne nogometne lige provincije Ontario.
Iste je godine pobijedila na tradicionalnome turniru hrvatskih klubova Sjedinjenih Američkih Država i Kanade, koji je održan u New Yorku.
Velikom sportskom uspjehu znatan doprinos dali su treneri J. Šikić i A. Rodrigues.
O kvaliteti momčadi svjedoči i podatak da je Croatia odigrala prijateljsku utakmicu protiv portugalskog prvoligaša Varzima, koji je pobijeđen s 1:0.
Uspjeh bi bio nezamisliv bez uprave – M. Bašića, J. Mikana, B. Jurića, A. Brkića, M. Grivičića, K. Sopte, M. Benka, A. Bebeka, M. Jerkovića, N. Jerkovića, J. Dubravice i M. Miljka – koja je uspjela pronaći novac te se najboljim igračima za potpis jednogodišnjega ugovora moglo dati od 1500 do 2500 dolara, a natjecateljima iz domovine čak pet tisuća dolara – što je u to vrijeme bio presedan u ligi u kojoj je većina igrača drugih klubova igrala besplatno.
Klub je uveo i premije – za pobjedu 50 dolara, neriješeno 30, a za poraz ništa, i to je bio poticaj igračima da daju sve od sebe.
Euforija koje je zahvatila i klub i navijače, kao i nacionalni naboj potaknut događajima u Hrvatskoj, odrazila se u ambicioznom klupskom planu za sezonu 1971.
U sklopu toga plana, uz veliku pomoć pojedinih ljudi iz Nogometnog saveza Hrvatske, posebice Ante Pavlovića, za trenera Croatije dolazi jedna od najvećih legendi hrvatskoga i zagrebačkoga nogometa – Oskar Jazbinšek.
S njim stižu i tri igrača Dinama – M. Bradvić, B. Pilaš i Z. Mesić. Ugovor potpisuje i izvanredno krilo, Španjolac Espaleta, jedan od najboljih kanadskih igrača, desni branič i bivši natjecatelj Leedsa.
Uz te prinove i odlične pripreme, momčad spremno dočekuje sezonu. Croatia je opet osvojila titulu prvaka Nacionalne nogometne lige Ontarija i titulu u play-offu.
Ponovno je osvojila i turnir hrvatskih klubova Sjedinjenih Američkih Država i Kanade. Ali najveći uspjeh kluba te sezone predstavlja gostovanje zagrebačkoga Dinama.
O tome su susretu pisale i donijele priloge sve važnije kanadske televizijske i radijske postaje. Utakmici je prisustvovalo deset tisuća gledatelja, i to na stadionu čiji je kapacitet 7500 gledatelja.
U visokotiražnom torontskom dnevnom listu stajalo je da je to bila "utakmica hrvatskog prijateljstva".
No u noći uoči nastupa, utakmica koju je Dinamo golom Drage Vabeca dobio s 1:0, bila je dovedena u pitanje jer je netko prouzrokovao materijalnu štetu.
Nije teško pogoditi tko je želio spriječiti odigravanje ove povijesne utakmice između najbolje hrvatske momčadi iz domovine i one u iseljeništvu.
Da je susret bio više od utakmice, potvrđuje i pisanje zagrebačkog tiska iz tog vremena, posebice sportskog novinara Olega Mandića koji uoči polaska na turneju podsjeća vodstvo i igrače Dinama da "ne zaborave da su oni hrvatski ambasadori" (str. 19, Croatia).
Odjek i važnost te turneje sažet je u tadašnjim bilješkama o klubu gdje, uz ostalo, čitamo: "Pored velikog uspjeha na sportskom polju koji je postigao klub iz glavnog grada Hrvatske, još veći uspjeh postignut je zbližavanjem Hrvata iz domovine i iseljeništva. (...) Ovo je najveći poraz našega neprijatelja, koji je nastojao kopati jaz među nama" (str. 19, Croatia).
Iako je cijelo vodstvo kluba koje je bilo na turneji s Dinamom smijenjeno nakon povratka u domovinu, a riječ je o predsjedniku Mirku Barišiću, dr. Prodanu i tehničkom direktoru Ottu Hoffmanu, to nije prestrašilo utjecajne pojedince u Hrvatskom nogometnom savezu u Zagrebu da i dalje pomažu klubu Croatia Toronto.
Svjesni da tamo nastupaju i prvoligaški igrači iz Engleske, Italije, Argentine i Brazila jasno im je da Croatia svojim sportskim uspjesima postaje najbolji veleposlanik Hrvatske i promotor njezinih nacionalnih interesa.
Iz domovine za sezonu 1972. dolazi poznati nogometni stručnjak Vladimir Šimunić. Ovaj bivši vratar hrvatske reprezentacije odmah je postigao izvanredne uspjehe.
Croatia je 1972. osvojila sve moguće titule i rušila sportske rekorde.
Poznati sportski novinar Jim Kernaghan u "Toronto Daily Staru" od 15. rujna piše: "U nizu od 56 uzastopnih ligaških, play-off i prijateljskih utakmica, koje se nastavljaju na prošlu sezonu, Croatia još nije izgubila".
Joe Piccinnini, predsjednik Nacionalne nogometne lige, koji je bio i utjecajni gradski vijećnik Toronta, povodom nogometnih uspjeha izjavio je za list "Soccer": "Ova momčad je nešto najbolje što se moglo dogoditi našoj ligi. Svi žele pobijediti Croatiju".
Uspjesi momčadi odjeknuli su u hrvatskom iseljeništvu. U jednom trenutku klub je imao gotovo tisuću članova koji su plaćali članarinu.
Učlanili su se mnogi naši ljudi iz svih većih gradova Sjedinjenih Američkih Država i Kanade, pa i iz Europe i Australije.
O organizaciji kluba najbolje govori činjenica da je uz juniorsku momčad, koja je 1971. osvojila ligaški play-off, stvorena pionirska škola u kojoj je 150 dječaka do 14 godina učilo nogometnu vještinu.
Treneri su bili Vladimir Šimunić, Marijan Bilić, Marijan Blašković i Marin Sopta.
Croatia je 1972. odigrala prijateljsku međunarodnu utakmicu protiv Vojne reprezentacije Italije, u kojoj je nastupio velik broj prvoligaških igrača.
Susret je završio s rezultatom 4:4, što iznova potvrđuje snagu Croatije.
U sezoni 1973. u Croatiju su došli Joško Gluić i Ante Ivković iz splitskog Hajduka te igrač Splita Leskur.
Njihov dolazak stvara velike probleme. Kako nisu dobili dopusnicu da napuste klub, Hajduk je Croatiju tužio Fifi.
Slučaj je riješen nakon dva mjeseca – igrači su se morali vratiti u Split. Ali prouzročena su velika previranja u klubu, što je kulminiralo ostavkom predsjednika i tajnika – Nikole Šubašića i Bože Plazonje.
Na čelo uprave došli su George Mikan i Marijan Petrović, što je pridonijelo smanjenju napetosti i svađa različitih klanova.
Uza sve poteškoće, Croatia je ponovno osvojila titulu prvaka Nacionalne nogometne lige.
Godine 1973. odigrala je i dvije međunarodne prijateljske utakmice: portugalskog prvoligaša, klub Balenesses pobijedila je s 2:0, a od Setubala izgubila je s 1:0.
Nakon pobjede nad Balenessesom, jednim od najboljih portugalskih klubova toga vremena, John Iaboni u dnevniku "The Toronto Sun" napisao je: "Nacionalna nogometna liga mnogo je ozbiljnija liga nego što mnogi misle. Prvak u posljednje tri godine to je prošle noći dokazao na Stanley Parku, kada je porazio Balenesses s 2:0".
Važnost koju je klub imao u hrvatskoj zajednici u Torontu potaknuo je i osnivanje vlastitog radioprograma na vrlo slušanoj postaji CHIN.
Program, koji je pokrenut 1972., za vrijeme predsjedničkog mandata mladoga, poletnoga i uspješnoga poslovnog čovjeka Bože Jurića, uspješno su na hrvatskom i engleskom jeziku vodili dr. Ante Pavelić i gospođa Boljkovac.
Uz sportska izvješća i vijesti o aktivnostima kluba, urednici su uvijek donosili kvalitetne priloge vezane uz hrvatsku povijest, umjetnost i kulturu.
Kako su redovito ugošćivali istaknute emigrantske političare koji su posjećivali hrvatsku zajednicu u Torontu, jugodiplomacija često je i sustavno nastojala isprovocirati zabranu radioprograma lažno optužujući urednika programa.
Bez obzira na sve smicalice i pritiske koje su vršili i na vlasnike radijske postaje i na urednike hrvatskoga programa, jugodiplomati nisu uspjeli u svojim nakanama pa radioprogram djeluje i danas.
Croatia je u sezonu 1974. ušla s velikim dugovima, nastalima i zbog igrača Hajduka.
