Među zanimljivim osobama hrvatskog podrijetla u iseljeništvu jedno od najznačajnijih mjesta zauzima Adam S. Eterovich, Hrvat s otoka Brača.
U brojnim knjigama pisanima na engleskom jeziku i člancima objavljenima u mnogim američkim časopisima, Eterovich nastoji utvrditi položaj hrvatskih doseljenika u Sjedinjenim Američkim Državama, prije svega u Kaliforniji, Nevadi, Arizoni i na jugu zemlje, zanimajući se za redoslijed dolaska prvih europskih doseljenika, dokazujući da su naši ljudi bili među prvima.
Pratite Moju Hrvatsku na Facebooku i prvi doznajte što je novo u iseljeništvu!
Pisac nastoji ispraviti postojeća stajališta o njihovu vremenu dolaska, trudi se utvrditi točan broj i osvijetliti njihovu ulogu u američkom društvu, koja nije bila mala.
Nadalje, zanimaju ga kojim su se poslovima bavili u toj zemlji u koju su se tada slijevale mase europskih doseljenika – od jednostavnih radnika koji su (od 1848.) dolazili u nadi da će se obogatiti kopanjem zlata do raznovrsnih europskih skitnica.
Bio je dug i mukotrpan posao odrediti u toj šarenoj masi mjesto našeg čovjeka. Tijekom istraživanja ispriječile su se velike poteškoće, u prvom redu zbog nedostatka osnovnih službenih podataka.
Budući da je San Francisco – glavno središte prvih naših doseljenika u Kaliforniju i susjedne zemlje – doživio više potresa i požara (osobito onaj iz 1906.) nestali su i brojni, važni dokumenti o hrvatskim pionirima u tom kraju.
S druge strane, standardni američki anagrafski podaci o doseljenicima iz južnoslavenskih zemalja netočni su i nepouzdani, kako ćemo poslije vidjeti.
Neki osnovni podaci ipak su sačuvani na mikrofilmovima popisa stanovništva za 1850., 1860., 1870., i 1880. godinu.
Autor je s velikim trudom prikupljao različitu građu i izvore koji su mu omogućavali da dobije što vjerniju sliku o našim prvim doseljenicima u to područje.
Analizirao je, naime, arhivske podatke o prezimenima i imenima rođenih, vjenčanih i umrlih koji su se vodili u crkvenim župama, zatim registre poslovnih ustanova i tvrtki, osobito ugostiteljskih, pa novinske oglase, različite adresare, popise stanara i kuća, mnoge bilješke... Tako je dobivao prilično vjernu sliku tadašnjeg stanja.
Nije bez značenja činjenica, koju navodi Eterovich, da je od 1850. do 1860. više od tisuću tvrtki (restorana, kafića, salona te trgovina voćem i povrćem u San Franciscu) bilo u rukama ljudi pristiglih s naših prostora.
Oni su u Kaliforniju dolazili uglavnom iz hrvatskih krajeva i nešto malo iz Crne Gore. Iz Slovenije, Srbije i makedonskih krajeva u pravilu ih nije bilo.
Dok su se Crnogorci izjašnjavali navodeći svoju zemlju porijekla i nacionalnost kao Crnogorci ili Srbi – Crnogorci, Hrvati su do 1918. bili upisivani od američkih vlasti prema svojim nepreciznim izjavama – kao Dalmatinci, Austrijanci, Mađari, Talijani (Istra), Turčini (Bosna i Hercegovina), Dubrovčani, Bokelji, rjeđe Ilirci ili Slavjani (Slavi)...
Eterovich je u dešifriranju tih osnovnih podataka imao najviše poteškoća. Utvrđivanju stanja prilično je pomogao i oblik prezimena, npr. Pavlović, Viličić, Car, Gazivoda, Liska i sl., ali ni to nije uvijek bilo sigurno (npr. Arneri, Palunko, Grego, Rocco itd.), pa je u tim slučajevima istraživanje trajalo dulje.
Kao važnu komponentu autor je uzimao religiju kao etničku podgrupu (srpskopravoslavnu, rimokatoličku, muslimansku) te nacionalna obilježja tamo gdje su se javljala: Hrvat, Srbin...
Obrađujući pozorno naše ljude, Eterovich je u nizu svojih knjiga zabilježio više tisuća iseljenika s osnovnim podacima i gotovo u svim slučajevima s navođenjem njihova tadašnjeg zaposlenja.
Određen broj Hrvata, koji su od sredine 19. stoljeća u društvenom, privrednom ili političkom području bili sudionici u građanskom ratu, posebno je opširno obrađen.
Kao jednoga od njih navest ćemo Nikolu Barovića iz Janjine na Pelješcu.
Barović je kao mladi mornar na jedrenjaku "Fanica", vijući hrvatsku trobojnicu, pristao u New Yorku pa prešavši na drugi brod oplovio oko Cap Horna i stigao na cilj svoga puta, u San Francisco.
Svrha je bila – potraga za zlatom. Ali taj poduzetni mladi čovjek osjetio je da je ovaj grad i bez zlata povoljan za dobru zaradu.
Uskoro je osnovao trgovačku kuću. Kako tada u Americi nije bilo nikakva socijalnog osiguranja, nikakvih ustanova međusobne pomoći, Barović je pokrenuo organizaciju potpornog društva, prvog u svijetu naših ljudi uopće.
Tako je pod imenom "Slavjansko-Ilirsko dobrotvorno društvo" osnovana ova socijalna ustanova. Znamo da je to bilo 1857. godine, no veliki potres 1906. uništio je svu arhivu ove organizacije.
Kontinuitet društva održavao se zajedničkim godišnjim sastancima (večerama). Barović je vodio društvo kao njegov predsjednik više godina. I njegovi privatni poslovi dobro su išli.
Pa ipak je taj poduzetni čovjek 1864. odselio u susjednu državu Nevadu, poznatu kao zemlju zlata, srebra, bakra i kositra, u privlačno naselje Austin.
Ušao je s kapitalom u rudarstvo Nevade, uskoro postao suvlasnik tvrtke El Tesoro Silver Mining Co. i oženio se s djevojkom iz obitelji Castro, jedne od najstarijih španjolskih obitelji u Kaliforniji.
S njom je dobio sedmero djece. Otvorio je četiri ugledna salona, a ulagao je kapital i u industriju Meksika, u rudnik srebra La Paz. Osnovao je također streljanu i postao istaknuti poduzetnik.
Godine 1882. vratio se u Kaliforniju, otvorio u San Joseu "Dalmatinski hotel", a u San Franciscu upustio se u veletrgovinu vinima i likerima.
Barović se smatrao po svojoj energiji i vitalnosti jednim od najistaknutijih pionira Kalifornije i Nevade.
Eterovich tako u cijelom nizu svojih knjiga navodi veliki broj naših ljudi koji su se u poslu i na drugim područjima izdigli iznad prosjeka, bilježi podatke o njima i područja njihovih djelatnosti.
Otokar Lahman
