Treća generacija peruanskih Hrvata je i Mirko Luka Lissa Vodanovic kojem se od ranog djetinjstva u sjećanje urezalo ime General Black. No, tad nije bio sasvim siguran o kome je riječ.
"Na sastancima Hrvatskog kulturnog kluba Jadran slušao sam razgovore o Generalu Williamu Blacku. Bilo je očito da se radi o nekom bliskom šefu ili svima dragoj osobi od velikog značaja", kaže naš sugovornik.
Nekoliko godina kasnije, Mirko saznaje kako je General Black zapravo brod na kojem je 24. veljače 1948. njegov djed stigao u limsku luku Callao.
Taj ponos američke mornarice otisnuo se iz Napulja i nakon 22 dana plovidbe, zahvaljujući sporazumu koji je Republika Peru potpisala s Međunarodnom organizacijom za izbjeglice (IRO), uplovljava u mirnu luku.
Kako bi lakše podnosili tjeskobu koja je svakim novim danom bila neizbježna, putnici Generala Blacka sudjelovali su u čišćenju, kuhanju i ostalim poslovima. Dolazak je bio najavljen za 7 sati ujutro, ali zbog guste magle doplovili su 120 minuta kasnije.
"Nakon usidrenja u luci Callao na brod su se ukrcale pomorske i zdravstvene vlasti te direktori za useljeničku politiku", nastavlja Mirko priču koja je već postala dio njegove obiteljske tradicije.
Tijekom iskrcaja putnici su organizirani u sedam skupina. Na čelu svake od njih nalazio se voditelj koji je bio zadužen za sigurnost i poštenje te izravnu vezu s lokalnim vlastima: 1. Ivo Milić, 2. Luka Vodanović (Mirkov djed), 3. Branko Žunjić, 4. Mate Posavac, 5. Nikola Petrić, 6. Ikar Van Rouge, 7. Joan Koman.
Brojni novinari pratili su pristajanje broda pokušavajući ostvariti kontakt s putnicima, ali nitko od njih nije pričao španjolski. Tek je mali dio useljenika znao nešto talijanskog. Svim novinama glavna vijest je bila dolazak Europljana koji su optimistični i ispunjeni nadom u bolju budućnosti. Poput obiteljskog blaga naš sugovornik i dalje brižno čuva objavljene članke iz tog vremena.
Useljenici su dočekani raširenih ruku, a čitav prijem i smještaj bio je jako dobro organiziran. Autobusima i kamionima vojska ih je prevozila do obližnje vojne škole Leoncio Prado, izgrađene tek četiri godine ranije, tada slobodne zbog ljetnih praznika. Ondje su ostali 15-ak dana dok se nisu zaposlili i pronašli smještaj.
Mnogi ubrzo odlaze prema unutrašnjosti zemlje. Brojni odvjetnici i doktori znanosti skrivaju svoje znanje te se zapošljavaju u rudnicima, hacijendama, tvornicama, restoranima...
"Radili su svašta dok nisu naučili jezik i pronašli ili stvorili vlastiti posao u struci", ističe Mirko, prisjećajući se iskustva svog djeda. "Prilagodba je bila teška, najviše zbog jezika". Iz tog razloga mnogi Hrvati u iseljeništvu držali su se zajedno.
Veliki broj njih najprije se smjestio u nekadašnju Chacra Coloradu, današnju četvrt Breña. Nakon okupljanja na raznim lokacijama, odlučuju osnovati klub Jadran.
Pod tim društvom vodili su brigu jedni o drugima, pogotovo o obiteljima onih koji su zbog posla bili u drugim gradovima.
25. ožujka 1951. biraju vodstvo i službeno osnivaju Hrvatski kulturni klub Jadran. Nakon 11 godina djelovanja sele u Santa Claru, nedaleko od Lime gdje i danas živi nekoliko hrvatsko-peruanskih obitelji.
I 68 godina kasnije mnogi su u toj dalekoj zemlji uspjeli očuvati svoj hrvatski identitet. A Mirko nije propustio priliku zahvaliti se u ime svih potomaka što su ih odgojili i usadili im, kako sam tvrdi, tri osnovne vrijednosti svakog Hrvata: Boga, obitelj i domovinu.
