Naslovnica Priče

Hrvat u Australiji već 12 godina gradi brod kojim će jednoga dana slavno uploviti u šibensku luku

Jednoga dana i mi smo otišli vidjeti taj brod jer o njemu već kruže mnoge priče. Doista, lijep je i ponosan kao junački spomenik. Leži u zavjetrini, u vodi do koljena i strpljivo čeka kad će se otisnuti na pučinu
Objava 06. prosinca 2016. 3 komentara 7104 prikaza
Mildura
Foto: Shutterstock
Pogledajte galeriju 1/6

Teta Matilda iz Brisbanea mašta o povratku u Primošten. Ondje će izgraditi hotel A kategorije i prozvat će ga Dolce Vita. To će biti bijela vila na četiri kata i svi će susjedi crći od zavisti kad budu gledali to zdanje.

Napokon će uvidjeti da Matilda nije sirotica i neće joj se više smijati kao što su običavali činiti dok je hodala u jednoj cunji i ogromnim crnim Batinim cipelama. Svejedno je bila najljepša u čitavome kraju.

Nije imala ni za bijeli kruh, a danas može napuniti kontejner zelenim dolarima i sve je to sama zaradila. Sama! Čisteći rezidencije bjelosvjetskih milijardera, naravno!

Njihove su se gospođe šepirile, gizdale i mirisale su poput turskih karanfila, a ona je pila vlastiti znoj da bi bila to što danas jest.

Ali opet, to se isplatilo – kaže Matilda iz Brisbanea – ne može se reći! Naš je bidni narod oduvijek služio nekoga gospodara. Muški su ziđali Australiju. Neboderi i mostovi, tuneli i autoputevi, Darling Harbour i Snowy Mountains – sve je to hrvatski čovik izgradija. Žene su čistile. Nisu se stidile posla i – fala Bogu – dobro se prištedilo pa sad možeš sist u Mercedes i otić kamo te volja. Nikome nisi dužan. Imaš kuća i imanja i dica ti ne oskudijevaju u ničemu. Možeš potrošit koliko ‘oćeš, pa ako ti je volja, svake subote pođeš lijepo na zabavu. Valja se razveselit, zar ne? Triba ispunit srce dobrom voljom i lipim čuvstvima. To je zdravo za dušu. To valja!

Australci nas poštuju. Kako i ne bi? U njihovim očima ti vridiš jer imaš, pa nije važno ako i čistiš. To nije sramota. Jer kad sjedneš poslije u Jaguar, ti si čovik i svak ti to priznaje.

A što je s onima doli, kod kuće – kako su se oni snašli? Pere, na primjer?

Da ju sada Pere vidi, ne bi mu palo na pamet da muti s cicatom Cvitom iz Zaostroga.

Uostalom, tko je on? Ča je učinija od svog života? I dan-danas krpa onu mrižu punu buža, pa ni srdelu nije više u stanju ulovit.

Maštaonica je čarobna igraonica svih velikih i malih sanjalica – kaže mama.

Teta Dragica čitav život sanja kako će jednoga dana postati operna pjevačica. Sada pjeva u crkvenom zboru i to tako glasno da breče stakla na prozorima crkve sv. Patricka u Waverlyju.

Gospodin Tonči Ferenčević mašta o jednoj mladoj Međimurki koja pjeva ko ševa, a struk joj je vitak i prikladan joj stas pa se svi momci okreću za njom. On ju još nije zaboravio iako je prošlo već dvadeset četiri godine od dana kad ju je posljednji put vidio.

Ima i ovdje žena, al’ ni jedna mojoj Dori nije sjena – pjeva nesretni Tonči!

Onda on pije od tuge obješen na šank u hrvatskom domu i njegovi prijatelji ga tješe i piju s njim.

– Šteta čovjeka, propast će!

Neka, nek´ propadne kad je bena. Za kim on žali, o čemu to trabunja? Što je ostalo od njene ljepote, danas? Ništa! Gdje je sad ljepota njena!? Da ju je doista volio, ne bi je ostavljao tamo u onoj selendri, nego bi je lijepo doveo sa sobom.

Mislim da najtužniju maštu ima Milan iz Mildure. On već dvanaest godina gradi brod kojim će jednoga dana slavno uploviti u šibensku luku. Njegova mašta tako je jaka da mu je dala snage da gradi taj brod. I kad nije imao novca, on ga je gradio i kad su žena i djeca čekali po čitav dan da bi proveli večer zajedno s njim, on je i dalje gradio i gradio taj brod, čak i kad ga je žena ostavila, ljuta i razočarana njegovim nebulozama i kad su djeca otišla za svojim životom na sve četiri strane svijeta, on je nastavio gradnju i drugo ništa oko sebe nije primjećivao.

Jednoga dana i mi smo otišli vidjeti taj brod jer o njemu već kruže mnoge priče. Doista, lijep je i ponosan kao junački spomenik. Leži u zavjetrini, u vodi do koljena i strpljivo čeka kad će se otisnuti na pučinu. Tata kaže da ne bi izdržao ni isploviti iz zaljeva, a kamoli do Hrvatske. Ipak, Milan iz Mildure još uvijek se nada da će njime dohvatiti rodnu obalu kao onaj nepoznati pjesnik koji kliče od čežnje za domovinom:

– Ja samo sanjam da ću ići, do rodnih stina da ću stići, do ljutog stinja i do luke koju volim.

Moram priznati da ga potpuno razumijem. Uostalom, ovdje u Australiji još nisam vidjela niti jednoga Hrvata koji ne mašta o povratku u domovinu. Neki su se razboljeli od maštanja, neki su se umorili, pa se tješe raznim igrama na sreću, neki vjeruju da će se kroz godine cijepiti protiv nostalgije i da će zaboraviti o čemu sanjaju jer svemu ima lijeka i ništa nije vječno, pa ni domotužje. Neki će umrijeti od tuge i nikad se neće vratiti.

Njihova djeca dat će puno novca da bi im kosti prevezli u staru domovinu jer kamo bi pripadale njihove kosti ako ne njihovoj domovini. Barem da im se kosti smire na rodnoj grudi.

Ja hoću natrag dok sam živa i zdrava, a kad umrem, nije me briga što će biti sa mnom!

Moja australska priča | Autor : Tuga Tarle Foto: Tuga Tarle

Bio je to ulomak iz poglavlja "maštaonica", romana "Moja australska priča", koncipiranog kao niz od 39 proznih minijatura.

Ovo štivo funkcionira kao kralježnica različitih zbivanja i iskustava glavne junakinje i brojnih drugih aktera njezine priče, a istovremeno može svaka od proznih minijatura živjeti samostalno kao zasebna pripovjedna cjelina.

Takvim pristupom pripovjedača čitatelj se ničim ne obavezuje, već mu se pruža mogućnost vlastitog izbora i igre s tekstovima koji kao autonomne jedinice osvjetljavaju različite momente jedne iste ljudske avanture.

Roman je namijenjen čitalačkoj publici od 10 do 100 godina starosti jer kao višeslojno štivo otvara prostore različitim generacijama čitalaca.

Na jednoj ravni otkriva nepoznati svijet Australije djeci i mladima koji sanjaju o izazovnim iskustvima dalekih i tajnovitih svjetova dok se na dubljoj ravni obraća odraslima promišljajući o prednostima i nedostacima kulture i etičkih vrijednosti suvremenog Zapada.

Tuga Tarle | Autor : Dana Anders Foto: Dana Anders

Roman se razvija iz vizure djevojčice između njezine 9. do 11. godine života koja u osjetljivim godinama svoga izrastanja doživljava iskustvo iseljenika u posve drugačijem okruženje od poznatoga, zbog čega prolazi kroz dramatičnu krizu prilagođavanja.

Opisuje obiteljske odnose i multikulturnu sredinu u kojoj hrvatski iseljenici kao i pripadnici drugih etničkih grupa u Australiji žive u svojim getima, kritički promišlja isprazni duh lagodnog života bez odgovornosti i obaveza koji je okružuje i površnost međuljudskih odnosa zbog čega se povratak kući u Hrvatsku gdje se osjeća sigurna čini jedinim spasom.

To je roman tranzicije identiteta u doba novog vala iseljavanja iz Hrvatske, roman koji je ujedno i hommage mitskom vremenu "siromašnih, ali sigurnih i sretnih ljudi" uoči velikih društvenih turbulencija, rata i tranzicije u domovini.

Knjiga se naslanja na autentične razgovore i bilješke autoričine kćeri Maše Tarle. Započinje uvodnim tekstom u kojem se glavna junakinja i pripovjedačica obraća čitateljima i najavljuje priču o dramatičnom iskustvu svoga života.

Antofagasta Pustinja kao sudbina Susret sa starom majkom nakon toliko desetljeća Anna Zagar Sadašnja stvarnost je zrcalo budućnosti Vojsku odlazećih čeka bolna starost u iseljeništvu

Slijedi 38 proznih cjelina od kojih svaka obrađuje poneku od tema, pitanja i doživljaja s kojima se susreće glavna junakinja tijekom svoga boravka u Australiji.

Vijenac ovih proznih minijatura daje cjelovitu sliku događanja u koje je upletena čitava obitelj glavne junakinje. U tom srazu dvaju kulturnih obrazaca, vrijednosnih sudova i svjetonazora ujedno se traži odgovor o smislu iseljeničkog života.

U tkivo ovog romana utkani su i pojedini engleski nazivi, a ponegdje i čitave rečenice i sintagme na engleskom jeziku.

Oni su neotuđivi dio cjelovitoga bića teksta bez čega bi trpjela atmosfera i dinamika pripovijedanja o Australiji. No, autorica Tuga Tarle si je postavila zadatak da nađe prikladno rješenje kojim će omogućiti čitatelju puno razumijevanje manje poznatih izraza i pojmova te lako i tečno čitanje.

Knjigu je uredio Josip Brkić, a izdala Udruga OS.

Elipso

  • aunick:

    Moze gospodja Tuga Tarle pisati o Australiji vama u Domovini, i osebujno pisati o svom i zivotu njenih izabranika, no ja bih ipak zbog radi stvarnosti napisao da za nas koji smo 50 i vise godina ovdje ovo izgleda malo ... prikaži još! nesredjeno I nerealno. Stari kraj se uvijek voli i tamo se u pocetku odlazi. Poslije se umorimo, nasi umiru, starimo i na kraju su tu unuci koji hrvatski ne zbore, i has povrjak, nase povrce i cvijece. Pomogli smo i opet cemo no o kostima kako tko. Moja majka je ostavija u oporui da je sahranimo ovdje a tako ce ostali. Vecina od nas su za Hrvatsku vjecno izgubljena. Cuvajte mlade, odu li vecina ce i ostati vanka.

  • sofisticated:

    Hrvatski jal..

  • istinaizlike:

    Tipično, bitno je da susjedi i poznanici crknu od zavisti...

Message