Naslovnica Priče

Ispod vagona Orient Expressa u slobodu

Dolaskom na siguran kolodvor, ugledavši svoja potpuno crna lica od čađi, prasnuli su u smijeh. Što reći na to osim mladost – ludost
17. travnja 2016. u 12:36 6 komentara 1867 prikaza
Josip Knežević
Foto: Obiteljski album
Pogledajte galeriju 1/2

Kad razgovarate s čovjekom koji je od sredine prošlog stoljeća svjedočio povijesti hrvatskog iseljeništva, teško je u samo nekoliko sati dotaknuti sve važne i spomena vrijedne događaje. Naš sugovornik s bogatim emigrantskim iskustvom zove se Josip Knežević. 

Rođen je 1930. godine u selu Crkvici pokraj Zenice. Završetkom Drugog svjetskog rata, upisuje zagrebačku Industrijsku školu Nikole Tesle.

"Na nas učenike koji nismo pokazivali interes za Komunističku partiju, pojedini ljudi radili su pritisak. Njihova netrpeljivost nerijetko bi se iskazivala i fizičkim nasiljem", priznaje Knežević.

Nakon školovanja zapošljava se u tvornici Rade Končar. Iako pritisci na učlanjenje u SKJ ondje nisu bili tako snažni, odlučuje napustiti Jugoslaviju. 

S nekolicinom prijatelja 1952. godine bježi preko granice u Trst gdje ga talijanske vlasti smještaju u izbjeglički logor.

"Čekali smo iseljeničku vizu, to je trajalo mjesecima. Na radiju smo jednog dana čuli kako Tito u Puli drži govor, a glavna parola glasila je: 'Život damo, Trst ne damo!' Pretenzije Jugoslavije prema Trstu bile su znak da ga moramo napustiti".

Naš sugovornik ubrzo je saznao kako se u obližnjim vagonima, koji postaju dio kompozicije Orient Expressa prema Parizu, može sakriti kao slijepi putnik. Naime, u njima se s donje strane nalazio spremnik za dinamo, no isti je nakon elektrifikacije pruge izvađen. Mladići nisu dugo oklijevali, odlučili su što prije napustiti Italiju i avantura je mogla početi. 

"Noću smo se nas četvorica ugurala u taj nevjerojatno skučeni prostor. Ležali smo jedan na drugome kao sardine. Tako smo u toj limenoj kutiji - gladni, žedni, prozebli i izmučeni, proveli punih 36 sati".

Dolaskom na siguran kolodvor, ugledavši svoja potpuno crna lica od čađi, prasnuli su u smijeh. Što reći na to osim mladost – ludost...

Naš sugovornik je u Parizu započeo novi život: politički azil, posao, podstanarstvo… U prostorijama Hrvatske katoličke misije družio se sa svojim sunarodnjacima.

"Godine 1953. upisujem se u Hrvatski radnički savez. Tad smo izdavali mjesečnik Hrvatski radnik na kojem je surađivao i Ante Ciliga, ostavivši na mene snažan dojam".

Godine su prolazile, a Knežević je poput većine svojih vršnjaka razmišljao o osnivanju obitelji. 

"No, kako to ostvariti kad nemaš vlastitog krova nad glavom? Kupiti stan u Parizu bila je nemoguća misija zbog nevjerojatne skupoće. U tom pogledu Amerika je neusporedivo povoljnija".

U Parizu je tad djelovao ured jedne američke katoličke organizacije koja je pomagala iseljenicima pri odlasku u SAD. Odlučio se javiti za pomoć.

Primila ga je mlada i lijepa Zagrepčanka Jelena. Počeli su izlaziti, a nakon simpatije rodila se i ljubav. U pravi trenutak jer za obitelj nije potreban samo krov nad glavom!

Sutra pročitajte drugi dio priče...

 

Hrvoje Salopek
Matica

  • Avatar Milokliz
    Milokliz:

    Dosta više te dijaspore-peronospore... Riga mi se od te ekipe.

  • Deleted user:

    Joj daj moj stari mi nikada nije rekao da ga je netko na silu tjeral u partiju a delal je u prvomajskoj, jedinstvu. končaru. U partiji nije bil.

  • Deleted user:

    Komunistički zločinci nisu imali mjere u svojoj nasilnosti, bahatosti i bezobrazluku. Milosti od njih ne treba tražiti, ali im je ne treba ni dati !