Donosimo vam kratak opis životnog puta jednog od naših najuspješnijih poduzetnika u Parizu, a uz to iskrenog rodoljuba i donatora. Mate Gabelica svojim radom i upornošću postigao je zavidan uspjeh, ali život ga baš i nije mazio.
Rođen je 1935. godine u Gornjem Podbablju kraj Imotskog i najstariji je od četvero djece. Tadašnju osnovnu školu završio je u rodnom mjestu. Nakon odsluženja vojnog roka 1957. odlazi u Zagreb gdje radi povremene pomoćne poslove te pohađa više razrede u večernjoj osnovnoj školi.
Godine 1959. zapošljava se kao kondukter u tramvaju kako bi stekao praksu i možda jednom postao vozač. Međutim, sve se odjednom neočekivano promijenilo i sudbina mu je odredila drukčiji životni put.
Promjena mjesta boravka
Naime, 1. siječnja 1960. u ranim jutarnjim satima budi ga policija i odvodi na ispitivanje.
"Pitali su me kad sam posljednji put bio u Osijeku i koga imam tamo. Rekoh, sestru od majke. 'Koga još imaš u Osijeku?' Odgovorio sam kako znam neke ljude iz viđenja, ali da se ne sjećam njihovih imena. Zatim sam prebačen u osječki istražni zatvor. Ondje su kanili iznuditi potvrdu da surađujem s nekim emigrantskim organizacijama – Radio Madridom i Tajnom organizacijom hrvatske inteligencije TIHO za koje sam tad prvi put čuo".
Gabelica u pritvoru provodi više od tri mjeseca, no istražitelji mu nisu ništa mogli dokazati. Unatoč tome, dobiva kaznu "Promjena mjesta boravka na 18 mjeseci". To novo mjesto bila je kaznionica na otočiću Sveti Grgur kraj zloglasnog Golog otoka.
"Na Sveti Grgur dospio sam u travnju 1960. Prvu godinu nekako sam preživio, ali početkom 1961. uslijedile su teške batine i izolacija. Upravitelj, istražitelj i šef policije su me gazili. Kad su Branko Jeremić, Branko Rađenović i policajac Petrović pitali kako se osjećam, odgovorio sam: 'Kao lojalan Hrvat'. Oni mi rekoše neka ponovim još jednom, ali moj odgovor je uvijek bio isti. Sva trojica u isto vrijeme mi opsovaše majku hrvatsku. Na zidu sam pogledao prema slici i pitao: 'Znači i Titu?'. Tad je počelo gaženje".
Gabelica je na slobodu pušten u listopadu 1961. Kaže kako su se njegovom oslobađanju veselili roditelji i iskreni prijatelji, a ostali su okretali glavu.
"Čuo sam da govore kako sam ustaša kao i otac, ali on nije bio ustaša već hrvatski vojnik".
Grozan dosje
Nakon Sv. Grgura našeg sugovornika svagdje prati dosje. Teško pronalazi posao, a kad se negdje i zaposli brzo ga otpuštaju.
Ponovno se vraća kući i zapošljava u imotskoj Trikotaži gdje je radio do kraja 1962., odnosno trenutka kad ga je direktor pozvao na razgovor: "Mate, stigao je tvoj dosje koji je grozan. Udba je protiv tebe, naći će te i ako odeš u Makedoniju. Moram te otpustiti, ali dobit ćeš plaću za cijeli mjesec".
Stiskom ruke zaželio mu je sretan put i dao do znanja kako je spas preko granice.
Vezu za bijeg brzo je pronašao i na majčin prijedlog sa sobom poveo sestru Ružu kako bi znali gdje je ako ga uhite.
Talijansku granicu prelaze sredinom siječnja 1963. U prihvatilištu u Trstu bili su kratko, do dolaska prijatelja koji ih je ilegalno prebacio u Pariz.
U prvim danima 1963. radio je razne poslove i to u tri tvrtke, ali sve na kratko vrijeme. Onda se 1964. oženio Klotildom Šarić i iste godine se uključio u građevinsku struku.
I konačno ga je sreća poslužila jer je našao dobrog gazdu.
Njegov brat Slavko, koji je u Pariz došao 1965., radio je s Matom i do 1970. riješili su stambeno pitanje.
Naš sugovornik je imao sreće s poštenim i plemenitim poslodavcem. Prepoznavši u Mati dobrog i vrijednog radnika te odličnog organizatora posla, koji je kao voditelj ekipe postigao vrhunske rezultate, gazda mu je odlučio pomoći da postane samostalan.
U lipnju 1972. predlaže mu otvaranje vlastitog obrta i obećava materijalnu te administrativnu pomoć.
Mate nije mogao vjerovati svojim ušima, čak je pomislio kako se radi o nekoj uroti. Kad se uvjerio da je prijedlog iskren i dobronamjeran, odlučio se na taj korak, ali ipak teško jer se bojao hoće li uspjeti.
Tako je u rujnu 1972. postao obrtnik, a bivši poslodavac za njega je učinio puno više od obećanja, posebno na početku dok se nije osamostalio u vođenju i nalaženju posla.
Uz to, s Gabelicom je ostao u prijateljskim odnosima i uveo ga u visoko francusko društvo u kojem je stekao mnoga poznanstva i često dobivao vrijedne i zanimljive poslove.
Tvrtka GABELICA kao matična kuća 1975. godine imala je 30 radnika i s vremenom se proširila na tri predstavništva. Godine 1980. zapošljavala je 50 djelatnika, a 1985. kupuje tvrtku "Collino" s 20 radnika. Zatim 1987. osniva predstavništvo "Saint-Maur - Saint-Hilaire" koje je zapošljavalo 40 osoba. Napokon 1988. kupuje jednu garažu "La Maison Du Pneu 94" za usluge svoje tvrtke. U to vrijeme GABELICA ima čak 47 vlastitih vozila i oko 120 zaposlenih.
Na Champs Élyséesu
GABELICA je uređivala mnoge poznate zgrade i fasade u samom središtu Pariza. Tako su se njezine skele često viđale od avenija oko Opere do Champs Élyséesa, kao i na mnogim drugim mjestima.
Kada su Matini sinovi odrasli i završili škole, došli su u očevu tvrtku, iako je on želio da rade u državnoj službi. Godine 2004. preuzeli su poslovanje, a naš sugovornik je 2005. otišao u zasluženu mirovinu.
Svojim kvalitetnim radom, skromnošću i povjerenjem, Gabelica je u Francuskoj stekao mnoge prijatelje. Odigrao je značajnu ulogu u upoznavanju tamošnje političke elite s teškim položajem hrvatskog naroda, a njegove dobre veze sezale su čak do predsjednika Jacquesa Chiraca.
Bez visokih škola i teško narušenog sluha već 1968., velikom voljom, vedrim licem, kao i bogatim životnim iskustvom, premda uz nevjerojatne teškoće – napravio je mnogo toga.
Kao predani rodoljub, napad na Hrvatsku doživio je kao napad na vlastitu obitelj. Iako se nije mogao uključiti u izravnu vojnu obranu, svoj doprinos dao je na drukčiji način.
To najbolje znaju Hrvati Pariza, kao i mnogi u domovini, od običnih ljudi do kulturnih, političkih i vojnih djelatnika, ministara, generala...
Predsjedniku Tuđmanu uvijek je bio na raspolaganju, pri svakom posjetu Parizu, posebno početkom devedesetih kada ga je povezivao sa svojim prijateljima koji su bili u samom vrhu francuske političke elite. Zbog toga je bio i sudionik Francusko-hrvatskog foruma na Brijunima u listopadu 1992. godine.
Nemoguće je zbrojiti koliko je pomagao novčano i materijalno. Dovoljno je spomenuti da je u najtežim danima Domovinskog rata darovao devet vozila i jedan motocikl, kao i puno opreme za bolnice.
Sve to je kupovao vlastitim obiteljskim novcem i sredstvima darežljivog brata Slavka koji je s njim radio u tvrtki.
U hrvatskoj zajednici Pariza Mate Gabelica je pojam poštenja, dosljednosti i darežljivosti. Uvijek je tu kad treba pomoći.
Jedan je od pokretača Predstavničkog vijeća hrvatskih ustanova i zajednice Francuske (CRICCF-a). U nekoliko mandata bio je član Proširene uprave i Savjetodavnog odbora tog vijeća, a kao delegat sudjelovao je na konvenciji Hrvatskog svjetskog kongresa u Zagrebu 1993.
Bio je član i pokrovitelj Odbora za gradnju Hrvatskog pastoralnog centra u Parizu. Nije zanemario ni Sportsko društvo Zagreb, nego ga je novčano pomagao i kupovao mu dresove.
Za velikodušnu materijalnu humanitarnu pomoć dobio je bezbroj zahvalnica i priznanja.
Odlikovan je 1996. Redom Stjepana Radića, a 2004. Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske, na prijedlog veleposlanika pok. Božidara Gagre.
Mauricij Frka Petešić
da se bar nikada nisu rodili kao i njima slični bilo kojih nacija.. nikada ne bi bilo rata na ovim prostorima...a ne samo da su odgovorni za nastanak rata na ovim prostorima, već su i debelo napunili prazne novčanike za svoj nerad u ime domoljublja..i mi u hrvatskoj smo također domoljubi, nismo se bavili terorizmom i radili za svoje plače..a gdje se tu ta dvojica mogu naći....