Moja Hrvatska
Naslovnica Priče

Posljednji trenuci sreće. A onda su došli u Brazil i doživjeli gorko razočaranje

Zanimljiv je dio u kojem se donose iskazi raznih pojedinaca i skupina koje govore o svojim iskustvima, često negativnima (bježe, mole bolje uvjete, traže povratak u domovinu ili se pak sele u druge dijelove zemlje)
26. listopada 2017. u 10:15 0 komentara 3946 prikaza
Brazil
Foto: Matica
Pogledajte galeriju 1/5

Nedavno je u Sao Paulu objavljena knjiga "Hrvatska u Brazilu do 1918. godine: Prva faza useljavanja" u izdanju tamošnjega Hrvatskog doma "Croatia Sacra Paulistana".

SP u Brazilu Priča o važnosti hrvatskog jezika Hrvat iz São Paula u ulozi službenog prevoditelja FIFA-e

Knjiga je djelo znanstvenika koji sudjeluju u istraživačkom projektu profesora hrvatskoga jezika i kulture Milana Puha. Iznose se zanimljivosti o malo poznatoj i istraživanoj temi useljavanja Hrvata u Brazil. 

Riječ je o dvojezičnoj portugalsko-hrvatskoj publikaciji koja je posvećena počecima sve brojnijeg dolaska naših ljudi u ovu zemlju. Ta priča počinje 1890-ih godina s ukidanjem ropstva i razvojem proizvodnje kave. 

Čitatelji mogu pronaći informacije o razlozima iseljavanja iz domovine, odnosno useljavanja u novu postojbinu s povijesnog stajališta, ali i statističke pokazatelje o tome tko su bili ljudi koji su se iseljavali, koliko ih je bilo, u koja su mjesta dolazili i kakve su poslove obavljali.

Procjena broja Hrvata

Osnovna misao vodilja ovoga drugog izdanja u sklopu projekta "Povijest Hrvata i hrvatskog useljeništva u Brazilu", koji podržava Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, jest potreba da se stvori realnija procjena broja naših ljudi i njihovih potomaka na području Brazila te da se upotpune sve praznine.

Postoji velika razlika između prepoznavanja identiteta jer u službenim brazilskim dokumentima Hrvati se navode kao državljani Austro-Ugarske, Jugoslaveni, Talijani, Nijemci, neopredijeljeni ili bez državljanstva.

Kako bi se bolje razumio povijesni kontekst dolaska useljenika iz Hrvatske, knjiga donosi informacije o saveznoj državi Sao Paulo, u koju većina Hrvata pristiže krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Riječ je o prva dva desetljeća Brazila kao republike kada
je tamošnje gospodarstvo bilježilo znatan rast. Povećala se potreba za radnom snagom na plantažama te kasnije u industriji koja se iznimno snažno razvila u ekonomskom središtu zemlje. 

Budući da se brazilska država nije priklonila integraciji oslobođenih crnaca, uvoz radne snage nudio se kao jedino rješenje da se zadovolji ta potreba, osim što je bio glavni način naseljavanja onih "nenapučenih" dijelova zemlje gdje je živjelo indijansko stanovništvo.

Plaćali prijevoz useljenicima

Poticanje useljavanja postalo je toliko važno za brazilsko gospodarstvo da je država osnivala nekoliko ureda u Europi koji su plaćali prijevoz svima zainteresiranima. Časopis ''O Immigrante'' bio je jedan od načina privlačenja zainteresiranih. Ovaj mjesečnik Ureda poljoprivrede države Sao Paulo izlazio je od 1908. do 1922. godine na šest jezika (portugalskome, talijanskome, francuskome, njemačkome, poljskome i ruskome), a luke i pomorska poduzeća distribuirali su ga u velikome broju, dok je dobar dio njegova štiva stizao u Hrvatsku u obliku agenata za propagandu koji su "novačili" većinom seosko stanovništvo hrvatske unutrašnjosti.

Priljev stanovništva bio je izražen gotovo tijekom cijelog razdoblja Prve Republike, osim za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Podaci pokazuju da je "između 1889. i 1930. godine u zemlju ušlo 3,5 milijuna ljudi, odnosno 65 posto ukupnog broja useljenika u razdoblju od 1822. do 1960." Naglasak na radno sposobnom stanovništvu za koje se zahtijevalo da dolazi s obitelji bio je rezultat novoga političkog sustava i utjecaj liberalizma i kapitalizma. 

Iako se zemlja udaljavala od svoje robovlasničke prošlosti, poznate po iznimnom nasilju i iskorištavanju crnačkog i indijanskog stanovništva, interakcija između brazilskih poslodavaca i useljenika nije bila bez klasnih sukoba. Kao rezultat takvog naslijeđa odnosi između zemljoposjednika i imigranata često su bili popraćeni nasiljem brazilskih poslodavaca, no mnogobrojni useljenici znali su se organizirati i oduprijeti zlostavljanju bez ustručavanja pa čak kad je to vodilo do bježanja sa sela u gradove.

Hrvati kao Austrijanci

Značajan dio knjige posvećen je statističkoj analizi i metodama brojenja našeg useljeništva vođenog kao – Austrijanci. Odlučilo se za "konzervativno" prebrojavanje, fokusirajući se uglavnom na prezimena za koje je bilo moguće reći da su etnički hrvatska. Dakle, većina talijanskih ili njemačkih prezimena, na primjer, u većini slučajeva nisu bila uključena osim ako nisu bila umetnuta u niz hrvatskih prezimena ili imena, tj. ako im mjesto stanovanja nije bilo u Hrvatskoj (tek 23 posto useljenika imalo je ovu informaciju dok se za ostatak vodilo samo – Austrija). 

Prema ovome "konzervativnom" pobrojavanju, 3698 useljenika zapisanih kao Austrijanci bilo je podrijetlom iz područja tadašnje Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Ova skupina useljenika čini prvi val useljeništva u tako velikom broju. Što se tiče rasporeda dolaženja i učestalosti, vide se relativno velike oscilacije u razdoblju od 1884. do 1915. godine. Posebno se ističe 1897. kao godina vrhunca useljavanja koja se može nazvati godinom "brazilske groznice". Nju su lokalne i državne vlasti oštro suzbile, uključujući i zabranu iseljavanja u Brazil zbog informacija koje su pristizale, a odnosile su se na loše prilike useljenika na brazilskim veleposjedničkim farmama tzv. fazendama.

Radnici na fazendama

Gotovo sto posto doseljenika vodilo se kao zemljoradnike, za koje možemo pretpostaviti da nisu bili samo te struke, nego su se prijavljivali kao takvi u namjeri da se usele jer je Brazil tražio isključivo radnike za svoje fazende. Time je i 95 posto naših ljudi automatski nakon dolaska u Sao Paulo išlo vlakovima u unutrašnjost raditi u poljoprivredi, a manji broj ostao je u samome gradu i bavio se trgovinom i radom u industriji. 

To je rezultiralo i slabim povezivanjem našeg stanovništva te iznimno brzom asimilacijom u brazilsko društvo budući da se većina nalazila u izoliranim zajednicama raštrkanima u unutrašnjosti države. Postupni odlazak, tj. bijeg s fazendi, pridonio je većem postotku urbanizacije hrvatskih iseljenika koji, za razliku od ostalih slavenskih useljenika (riječ je o Poljacima i Ukrajincima) nije ostao na selu. Ova tendencija omogućila je postupno ujedinjenje naših ljudi te osnivanje prvih zajednica i organizacija, kao što je to bila "Slavia", u kojoj su sudjelovali i malobrojni Česi.

Egzodus Hrvata iz unutrašnjosti prema gradu Sao Paulu, kao i sam povratak određenoga broja iseljenika u domovinu, pridonio je stvaranju vizije Brazila kao zemlje bezakonja i politike iskorištavanja o kojoj su pisali mnogi tjednici i časopisi. O ovoj temi pisali su i braća Seljan na svojim proputovanjima zemljom, ali i oni manje poznati Hrvati, osiromašeni povratnici koji su prenosili svoje misli u policijske zapisnike pronađene u Državnome arhivu u Zagrebu.

Negativna iskustva

Tako je zanimljiv dio u kojem se donose iskazi raznih pojedinaca i skupina koje govore o svojim iskustvima, često negativnima (bježe, mole bolje uvjete, traže povratak u domovinu ili se sele u druge dijelove zemlje). Tako nam je poznat niz detalja o životu u ovoj najvećoj latinoameričkoj zemlji. 

Također, nalazimo i osobne priče obitelji hrvatskog podrijetla koje su se istaknule u svojim zajednicama: kupovali su brodove i organizirali vodoopskrbu na sjeveru Brazila poput obitelji Zorović i Petrović iz Dubrovnika, gradili škole i otvarali nova poljoprivredna područja, kao što smo vidjeli kod Horvatića koji stižu iz Jastrebarskoga 1912. godine. Osnivali su mjesta i kvartove koji nose njihovo ime – ovdje je riječ o obitelji Ban iz Španovice pokraj Pakraca.

Ove "stare" hrvatsko-brazilske obitelji danas su jedne od mnogobrojnijih, kao što to vidimo na primjeru obitelji Horvatić koja trenutačno ima više od 300 članova, uključujući one najmlađe (već šesta generacija u Brazilu).

Možemo zaključiti da svi navedeni dijelovi knjige pridonose približavanju ove već udaljene povijesti useljavanja koja se na inovativan način, kao projekt istraživanja prisutnosti Hrvata u Brazilu, nudi čitateljstvu.

Franki Burić Iseljenički vremeplov Povratnička priča s kraja osamdesetih: Više prijatelja sam stekao u Zagrebu za tri mjeseca nego u Brazilu za 26 godina Danijela Pavičić Isti pravac različiti osjećaji Hrvatica iz Brazila: Bojala sam se doći u domovinu! Milan Puh Intervju Prokletstvo hrvatskog sela. Slavonci su odlazili čak u Brazil obrađivati zemlju
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.