Hrvatski filozof i diplomat iz Dubrovnika 1682. godine imenovan je glavnim upraviteljem Vatikanske knjižnice.
Riječ je o Stjepanu Gradiću koji je obnašao različite službe za Dubrovačku Republiku u Rimu, a najviše se iskazao kao diplomatski predstavnik pri Svetoj Stolici te posrednik između Republike i Družbe Isusove oko osnivanja isusovačke crkve i kolegija u Dubrovniku.
Povijest ga pamti kao izrazito svestranu osobu. Osim filozofije, proučavao je matematiku, fiziku, astronomiju, diplomaciju i književnost. Bio je član rimske akademije "Accademia Reale" i padovanske akademije "Dei Ricoverati".
U književno-znanstvenom krugu pape Aleksandra VII. i švedske kraljice Kristine vodio je rasprave o znanstvenim i filozofskim problemima. Održavao je kontakte s mnogim istaknutim suvremenicima, a blisko je surađivao i s Ivanom Lučićem.
Prevodio je klasične autore, napisao je i Palmotićevu biografiju.
Nakon potresa u Dubrovniku 1667. opjevao je taj tragični događaj te je po cijeloj Europi organizirao pomoć razorenom gradu.
Njegovo djelo "Zasade peripatetičke filozofije", napisano u obliku rasprava, daje sustavan pregled logike, skolastičke filozofije i Aristotelove prirodne filozofije.
Stjepan Gradić ili Stefano Gradi preminuo je u Rimu 1683., u sedamdesetoj godini života.
Hrvatski velikani, Večernji list, Zagreb, 2014.
