Otišla je davno i daleko od svog rodnog Lovrana; otisnula se u svijet prepuna nada i zanesene mladosti 26-godišnjakinje. Povukli je mladenački snovi i želja da otkrije svijet i sebe u njemu.
>> Pročitajte kako se potomak hrvatskog iseljenika 80-ih divio Zagrebu
A vratila se sijeda, onemoćala, u poznoj dobi kada se hranimo uspomenama više nego kruhom, kada se manje živi svakidašnjicom, a više od starih uspomena i prašnjavih fotografija, piše Matica iz 1984.
Vratila se Mary, naša Mary Curac, rođena Vidošić, koja je još 1922. odselila u daleki New Jersey, gdje je provela pune 62 godine.
A sva ta desetljeća posvetila je uvijek jednoj te istoj želji: da se ne zaboravi ni tamo daleko njezin rodni kraj, da nauči mlade materinski jezik, da potakne u njima želju za starim zavičajem...
I uspjela je u tome, odgojivši u duhu rodoljublja naraštaje i naraštaje potomaka naših zemljaka.
Vršila je Mary Curac strpljivo patriotsku misiju, uvijek je sa svojim suprugom, sada pokojnim Donkom, bila aktivna društvena radnica, dobivši mnoga priznanja, među kojima i veliku nagradu – Žena godine.
A godine su nemilosrdno prolazile, tekle, i Mary se vratila u svoj rodni kraj za kojim je tako iskreno uvijek žudjela.
Danas (1984.) živi u Zagrebu, u udobnoj sobi Doma umirovljenika Andrije Žaje. Pomaže joj vjerno i njezina teta Slavica, prijateljica s kojom podijeli svaku radost i tugu.
"Drago mi je da sam se vratila, i dobro mi je ovdje. Teško mi je što to nisam prije učinila da sa svojim suprugom više uživam u našoj zemlji. Nažalost, proživjeli smo ovdje zajedno tek mjesec dana, a moj Donko je umro i to mi teško pada. Bilo bi bolje da smo se ranije vratili. Jer, rodna ti je domovina najdraža. Uvijek smo za njom oboje žudjeli. Suprug za svojim Žrnovom, a ja za posebnim Lovranom", rekla je Mary u intervjuu za Maticu.
I što danas radi nekad neumorna žena? I dalje piše duga pisma prijateljima i znancima jer je tako navikla izražavati svoje osjećaje.
Piše i pjesme, prebire po uspomenama, sjeća se ponajviše mladosti i djetinjstva u Lovranu, svoga društvenog rada Weehawkenu.
"Drago mi je što me se i danas mnogi sjećaju, što mi se javljaju iz Amerike. Pripremili su mi dirljivi oproštaj. Sretna sam da je moj rad u SAD-u ostavio traga i da će mnogi zavoljeti ovu zemlju i doći je posjetiti upravo stoga što sam im ja tu ljubav usadila. Sjećam se mnogih susreta s našim ljudima. U kuću mi je dolazila Zinka Kunc-Milanov, a bila je i mlada Ruža Pospiš-Baldani. Prelijepe su moje uspomene iz Amerike, ali srce me je uvijek vuklo u domovinu, u Lovran gdje želim poći, jer tamo je moja rodbina, to je moj rodni kraj", istaknula je naša sugovornica.
Tom kraju još je davno Mary Vidašić Curac poklonila svoj putopis, nazvavši ga "Milo moje malo selo".
"Najljepša sam gora sred istarskih strana
gizdava sam ko nevjesta tanana.
U proljeće oblačim dolamu zelenu
A u jesen zlatnu, srebrom nakićenu.
Skut dolame seže do sinjega mora
Na njem Lovran spava u gaju lovora".
U tom gaju i Lovranka Mary Vidošić Curac želi sniti...
M. Greblo, 1984.
>> Iseljenik priznao: To je onaj trenutak kada bi se najrajše vrnul nazaj, vu naš Zagreb
A ko je otisao .....pa se vratio mljdji...