Danas donosimo dojmove hrvatskih franjevaca s 12. dana puta po Sjedinjenim Američkim Država. Jozo Grbeš i Robert Jolić stigli su u Arizonu...
Srijeda, 12. srpnja 2000.
Napuštamo Gallup, gradić od kojih 20 tisuća stanovnika, poznat kao središte indijanskih kulturnih događanja. Ovdje se, naime, svake godine u kolovozu događa najveći indijanski skup: oko 30 plemena iz svih dijelova Amerike dolazi na godišnji festival.
Indijanci s ovog područja služili su tijekom Drugog svjetskog rata u američkoj ratnoj mornarici na Tihom oceanu. Amerikanci su upotrebljavali posebne lozinke koje su Indijanci govorili na svojem domorodačkom jeziku, tako da Japanci, iako su hvatali signale, nisu nikada uspjeli dešifrirati poruke.
Zanimljivo je i indijansko pleme Zuni koje živi u okolici Gallupa. Kod njega je još očuvana stara katolička crkva iz 1639. godine. Za crkvu je vezana jedna zanimljivost. Naime, ima vrlo niska ulazna vrata. Svaka osoba mora se sagnuti, gotovo kleknuti, da bi ušla. Dva su razloga tome: ponajprije, iz poštovanja prema svetom mjestu treba se pokloniti. Drugo, crkva je ujedno služila kao utvrda protiv neprijateljskih napada!
Inače, u plemenu je uvijek postojao jedan izabrani čovjek koji je morao pamtiti događaje iz povijesti – ti su se događaji onda prenosili s koljena na koljeno. Priča je mogla trajati i do šest sati. Zuni su birali i svoje religiozne vođe. Birani su na godinu dana. Za to vrijeme izabrani nije smio nikoga napasti niti izreći ijednu lošu riječ niti pomisliti nešto ružno. Postili su dvaput godišnje, a post im je služio i kao ispit savjesti. Ženidba unutar klana bila je zabranjena, a crteži koji prikazuju ljudsko tijelo sa svinjskom glavom simbolično su označavali što će se dogoditi onima koji bi se oženili unutar svoga klana.
Oko nas je manje-više sve pusto, kamen je žut i ispucao od vrućine. Oblačno je. Kiša pomalo pada. Zanimljivost je da nas gotovo svaki dan, unatoč temperaturi od gotovo 35 Celzijevih stupnjeva, kiša barem nakratko poškropi i – opere auto. Već nakon nekoliko milja ulazimo u Arizonu. Riječ je o državi od 4,6 milijuna žitelja (21.) s površinom od kojih 183,500 četvornih kilometara (6.). Glavni i ujedno najveći grad je Phoenix s otprilike milijun žitelja. Država s pravom nosi nadimak Grand Canyon State. Ovdje sve još miriše na Indijance.
Prolazimo uz golemi Navajo Indian Reservation. Uz pleme Navajo, ovdje žive i Hopi Indijanci. U Arizoni je snimljena većina kaubojskih filmova. Tako je samo u studijima Old Tucsona producirano više od 300 westerna, uključujući i "Tombstone" (Nadgrobni spomenik) s Kurtom Russellom i "Rio Lobo" s Johnom Wayneom.
Arizona nam je zanimljiva i po tome što je guvernerka te države bila Rose Perica Mofford. Njezin otac Ivan Perica došao je u Ameriku iz Makarske krajem 19. stoljeća. Osim što je bila guvernerka, Rose je više od deset godina obavljala ulogu državne tajnice te druge visoke dužnosti u Arizoni.
Nailazimo i na znak "Meteor Crater". To je drugi po veličini krater u Arizoni. Naime, rupu je načinio meteor prije kojih 50 tisuća godina. Duboka je 250 metara, a široka 1,5 kilometar. Približavamo se gradu Flagstaffu (46 tisuća žitelja), iz kojeg ćemo skrenuti na sjever prema Grand Canyonu. Flagstaff je zanimljiv po svojoj zvjezdarnici Lowell, osnovanoj 1894., najpoznatijoj po tome što je iz nje otkriven Pluton, 1930. godine.
Ispred nas je Grand Canyon. Sve je i dalje ravno, pusto, s pokojim Indijancem na cesti koji prodaje osvježavajuća pića ili suvenire. Tek je oko Flagstaffa bilo lijepe borove šume. Dolazimo do rijeke Little Colorado. Prizor je nevjerojatan: zemlja na visoravni kao da se odjednom "propuntala". Fotografiramo se.
Predočavajući sebi Grand Canyon očekivali smo penjanje uz neke velike planine, hladan zrak i slično... Međutim, sve oko nas još je uvijek pustinja. Uzbrdice prema kanjonu neznatne su. Veliki kanjon nalazi se zapravo na visoravni, kao da je propao u zemlju. Izgleda kao da se Bog ovdje igrao klešući kamen.
Rijeka Colorado tek se teško primjećuje u dubini. Inače je vrlo duga, kojih 1500 milja. Mnoštvo ljudi je na kanjonu. Primjećujemo registracije iz gotovo svih američkih država i ljude svih boja kože. Zacijelo je ovo jedno od najznačajnijih turističkih odredišta u cijeloj Americi, pa i šire. Vidikovci su nevjerojatna mjesta. Pogledi u daljinu i u dubinu oduševljavaju. Ono što me se ipak najviše dojmilo jest tišina, mir koji ispunjava cijeli ovaj prostor. Tome pridonose i borove šume na lijevoj strani kanjona kroz koje prolazimo automobilom. Bog kao da je ovdje iskazao tragove vječnosti.
Neki mudrac zapisao je kako je Grand Canyon slika zemaljskoga Sudnjeg dana. Djeluje ne samo kao mjesto, ne samo kao ljepota, nego kao Objava. Kanjon je sjajno mjesto nadahnuća za pisanje o čovjeku i zemlji. To dvoje ovdje tvore izvanrednu kombinaciju.
Kanjon je dugačak kojih 200 milja, dubok je milju, a širok od pet do 15 milja. Neshvatljiva igra prirode! Star je između pet i 20 milijuna godina. Nacionalnim parkom proglašen je 1919. Prvi su ga otkrili španjolski istraživači 1540. godine i to njegov južni dio (South Rim). Europljanima je trebalo još punih 238 godina dok su otkrili i sjeverni dio (North Rim). Godišnje kanjon posjeti oko 4,5
milijuna ljudi.
Grand Canyon samo je jedan dio onoga što se zove Canyon Country. Naime, na prostoru od tisuću četvornih kilometara nalazi se još mnoštvo manjih i većih kanjona. Nakon što smo pregledali većinu vidikovaca, sjeli smo vani na klupe i uz hladno pivo napisali desetke razglednica u cijeli svijet.
Pokušavamo doznati kako doći do Havasu Fallsa, slapova na kojima postoji izvanredno mjesto za kupanje, netaknuta Božja priroda. Odlazim u info-centar. Tamo mi jedan Indijanac, koji ondje radi, objašnjava kako bismo morali ići okolo, kojih stotinjak milja, doći automobilom do naseobine plemena Havasu, a odatle pješice ili na mulama još osam milja do slapova. Iako su slapovi na slici predivni – ipak ne preostaje ništa drugo nego odustati od te ideje. Inače se kanjon može razgledati i iz zraka, sagrađen je lokalni aerodrom s kojega možete poletjeti malim zrakoplovom ili helikopterom. Zbog nedostatka vremena odustajemo od takvih letova. A i preskupo je, od 75 do 150 američkih dolara.
Nastavljamo put na zapad, prema Nevadi. Ponovno smo u pustinji, samo nisko raslinje, šipražje... Kao da nismo u Americi, barem ne u onoj koju smo poznavali do ovoga putovanja. Prolazimo gradić Williams na putu prema Kingmanu. Sat našeg automobila odbrojava 5000. milju! Zaustavljamo se u Kingmanu (13 tisuća ), kojih 50 milja istočno od Las Vegasa. Ovdje ćemo prenoćiti.
Prolazeći ovom zemljom, njezinim ravnicama i planinama, uz mora i jezera, gradovima i selima, susrećemo tisuće ljudi, mnoštvo lica. Svugdje su ta lica drukčija, raznovrsna, kako je god i Amerika na raznim stranama drukčija i raznolika. Može se i ovdje s pravom ustvrditi kako je važno gdje si rođen. Mjesto utječe i na život ljudi, ali i na način preživljavanja. Ovdje, na izmaku Arizone, gledamo grad u pustinji. Ljudi žive život polako, a vjerojatno i sretnije od onih koji žive u metropolama.
"...Nema gdje nas nema. Guvernerka Arizone bila je – Hrvatica..."___I svevišnji je Hrvat, nitko drugi ne bi mogao stvoriti ovakvo jedinstveno čudo kakvo je planeta Zemlja!