Što su to Jozo Grbeš i Robert Jolić doživjeli na 11. danu putovanja kroz Sjedinjene Američke Države, ovaj put doznajte u dnevniku iz Oklahome i Novog Meksika...
Utorak, 11. srpnja 2000.
Ujutro se dižemo na vrijeme. Vani vrijeme prekrasno. Vozimo dalje na sjever (autocestom br. 35), u državu Oklahoma. Okolo su nepregledni rančevi, ponegdje bez ikakva raslinja, ponegdje ima niskih grmova, a tek rijetko prave šume. Sve je još uvijek ravno.
Glavni cilj ovoga dijela puta zapravo je Grand Canyon: zato se i penjemo na sjever. Oko devet sati ulazimo u Oklahomu. Ime na indijanskom jeziku znači "crveni narod". Tek je 1907. formalno postala jedna od američkih saveznih država, 46. – dakle jedna je od najmlađih. Poznata je u povijesti kao država Indijanaca (i danas ih ovdje živi oko 250 tisuća, najviše u nekoj američkoj državi), crnačkih samostalnih i slobodnih gradova (do danas ih je ostalo vrlo malo), kauboja i razbojnika.
Najpoznatija indijanska plemena ovdje su ili izvorno živjela ili su ih pak tijekom 19. stoljeća ovamo premještale američke federalne vlasti. Među njima su Apači, Komanči, Čejeni, Poni i dr. I najpoznatije indijanske poglavice povezane su s ovim područjem. Tako i Geronimo koji je 1909. godine umro u dubokoj starosti upravo u Oklahomi.
Oko četvrtina površine pokrivena je šumom, a ostalo su veliki rančevi i indijanska slobodna područja (rezervati). Prolazeći ovim širokim područjem zamišljamo ponosne Indijance na konjima, kauboje s tisućama grla stoke na putu do željeznice, borbe Indijanaca protiv najezde bijelaca, revolveraše i razbojnike svih vrsta, maršale i šerife koji love bandite i lopove... Zemlja iz stotina pročitanih western-romana – pred našim očima. Zemlja vrlo bogata naftom, što je svakako pridonijelo doseljavanju i razvoju ovoga područja.
Oko podne stigli smo u Oklahoma City (450 tisuća stanovnika), grad koji je u cijelom svijetu postao poznat, nažalost, po jednom zločinu. Naime, 19. travnja 1995. u 9.02 sati prijepodne, terorist Timothy McVeigh postavio je kamion ispred federalne poštanske zgrade "A. Murphy Federal Building". Kamion je bio pun eksploziva, a zgrada puna ljudi. Eksploziv je digao u zrak najveći dio zgrade i ubio 168 ljudi koji su se zatekli u zgradi, među njima i dosta djece. Nakon tog užasnog zločina Amerikanci su konačno postali svjesni činjenice kako ni Amerika nije imuna od terorizma s drastičnim posljedicama po ljudske živote.
Danas na tom mjestu stoji predivan spomenik posvećen žrtvama napada. Naime, cesta koja je prolazila pokraj zgrade je pregrađena, a na krajevima su podignuta dva velika zida. Na jednome piše vrijeme 9:01, a na drugome 9:03 (kad se dogodio zločin), a između zidova – gdje je nekoć bila cesta – izgrađeno je veliko mramorno polje prekriveno plitkom čistom vodom. S jedne strane "ceste", na mjestu gdje je nekoć stajala zgrada, nalazi se zelena površina sa 168 stiliziranih stolica u čast žrtvama. Stolice su složene u devet redova, prema broju katova gdje su se žrtve zatekle u vrijeme eksplozije. Preko puta se nalazi spomen-stablo te natpis u znak zahvale svima koji su pomagali u spašavanju žrtava.
Nedaleko odatle nalazi se katolička crkva sv. Josipa, koja je do 1925. bila katedrala. U eksploziji je jako bio oštećen i župni ured te ranjena tajnica koja se nalazila u uredu. Izgrađena je nova župna kuća s druge strane crkve, a na mjestu stare danas se nalazi izuzetno uspjeli lik Isusa koji plače (Jesus Wept). Unutar ovoga spomen-kompleksa danas se nalazi i Nacionalni centar za zaštitu od terorizma. Amerikance sve više hvata strah: New York 1993. i Oklahoma City 1995. godine snažna su upozorenja. Dva grada koja smo posljednja vidjeli, Dallas i Oklahoma City, bili su dakle poprišta ljudskih tragedija i terorizma u ne tako davno vrijeme.
Idemo dalje. Iz Oklahoma Cityja okrećemo na zapad, autocestom br. 40, koja povezuje istočnu i zapadnu američku obalu, Jacksonville i Los Angeles. Oko nas i dalje su nepregledne ravnice s rančevima, poneki brežuljak i dugačka, dugačka cesta bez kraja. Ova cesta br. 40 ustvari je stara cesta br. 66 – poklapaju se u dobroj mjeri. Cestu br. 66 Amerikanci zovu "Mother Road": to je prva autocesta koju su Amerikanci sagradili preko kontinenta. Danas na tisuće milja vodi preko cijele zemlje.
Pogled na zemlju ovdje je fascinirajući. Ovo je, naime, zemlja crvenih ljudi, a i sama je zemlja crvena (crvenica). Okolna polja odsijevaju crvenom bojom. Nekoć su Indijanci, crvenokošci, bili jedini stanovnici ove čudesne zemlje. Stoga nije nikakvo čudo što je većina imena na koja nailazimo upravo indijanskog podrijetla. Na svakom su koraku mjesta gdje su trgovali s bijelcima, restorani, barovi, kasina, suvenirnice... Sve to govori o njima. Kažu da ima mnogo zvečarki, indijanskih svetih životinja, koje danas pune američke zoološke vrtove, ali i muzeje.
Među mnogim zanimljivostima koje nudi Amerika jest američki osjećaj za (vlastitu) povijest. U svakom njihovu gradu, gradiću, pa i selu nalaze se muzeji. Tako ulazimo i u Elk City, na sjeveru Oklahome. Mali gradić s kojih deset tisuća žitelja ima dva zanimljiva muzeja. Jedan je posvećen već spomenutoj staroj autocesti "Old Route 66", a drugi je cijeli "Old Town Museum", koji čuva izvorni oblik western-naselja iz 19. stoljeća s kaubojskim barovima, doktorovim uredom, starom školom s jednom učionicom, crkvicom, starim vlakom itd. Njihov je osjećaj za očuvanje tradicija zaista fascinirajući: od Amerikanaca se i na tom području doista ima što naučiti.
Naša predodžba Amerike prečesto je vezana samo za McDONALD'S i Coca-Colu. No, život običnih Amerikanaca u ovakvim malim mjestima potpuno je drukčiji od onoga u velikim gradovima. Ovdje su ljudi vrlo otvoreni i komunikativni. U mjesnom baru, gdje smo stali popiti pivo (kao nekoć kauboji), doznajemo da je bar otvoren samo od 10 do 15 sati. Dobar dio pučanstva otišao je, naime, na odmor, u ribolov ili na kampiranje, pa je grad preko ljeta pust. Gdje god je čovjek bliže zemlji i prirodi, to je otvoreniji i draži. Ovdje kao da ne postoji strah ni od čega, pa ni od (nedostatka) vremena – što je glavno obilježje velike Amerike.
Jedan važan podatak: u Elku smo prešli 4050. milju puta po Americi. Na vrpci pjevaju Dubrovački trubaduri jednu staru i malo poznatu pjesmu: "Znam da uvijek treba ići. Znam da ima bezbroj cesta. Postoji bar jedna cesta – do svih ljudi, srca svih. Sve bih pute pregazio, do svih ljudi stić’ bih htio. Svima bih rek’o drage riječi: Prijatelj svakom sam bio". Riječi pjesme i naše putovanje kao da se prožimaju.
Još jednom ulazimo u Teksas, jer nas tamo vodi autocesta br. 40. Ovaj put u najsjeverniji dio grada. Ispočetka je krajolik dosta pust, siromašna trava sa sikavicama i nepravilni brežuljci. Ipak, približavajući se Amarillu sve opet postaje ravno i – vrlo, vrlo plodno. Nepregledne oranice zasađene su kukuruzom i (već požnjevenom) pšenicom, na pašnjacima pasu krda krava. Ipak, šume više nema, tek pokoje stablo, vjerojatno umjetno zasađeno, u blizini rančerskih zgrada.
Amarillo (160 tisuća stanovnika) je grad u središtu ovoga prostora. Poznat je kao središte industrije helija (90 posto svjetske proizvodnje!), ali je još poznatiji, naravno, po stoci. Odavde se godišnje otpremi čak dva milijuna grla stoke na klanje, sve to s obližnjih rančeva.
Na ulazu u grad postoji restoran gdje možete dobiti steak težak čak 2,1 kilograma. Ako ga pojedete, ne platite ništa – kuća časti. Ako pak ne pojedete, plaćate "kaznu" od kojih 50 dolara. Komentiramo kako bi ovdje dobro prošli neki naši "krkani", kojima taj steak ne bi bio ni za "oblizati".
Na izlazu iz Amarilla, na nekoj farmi u blizini ceste, nalazi se deset starih Cadillaca, "posađenih" u zemlju naglavačke. Nisam baš siguran što bi to trebalo značiti – ali svejedno ljudi staju uz cestu i idu to pogledati. U Americi pali svakakva budalaština!
Zapadno od Amarilla zemlja postaje sve pustija: siromašna travom, s nekakvim sikavicama. Prava prerija. Sve je manje i krava na vidiku, ali oko nas zacijelo su opet rančevi, što je prepoznatljivo po bodljikavoj žici koja se, evo, već stotinama milja pruža duž obje strane autoceste.
U Novi Meksiko ulazimo malo prije 17 sati. Ulazimo najprije u Visitor Center koji se nalazi na ulazu u državu. Inače se takvi info-centri nalaze uz autoceste na ulazu u svaku državu. Tu možete besplatno dobiti stotine manjih ili velikih brošura, knjižica, a sve su izuzetno dobro i bogato uređene, s fotografijama u boji te sa svim potrebnim informacijama bilo o državi, bilo o gradovima ili zanimljivim područjima. Zaključujemo da bi bilo izuzetno pametno dovesti naše hrvatske turističke radnike da vide kako se turizam savršeno dobro radi. Svi su u tim info uredima srdačni, žele vam dobrodošlicu: tà žive od vas!
U Novi Meksiko bijelci su došli s juga, iz Meksika, u 16. stoljeću. Do 1821. godine područje je (kao i cijeli Meksiko) bilo pod upravom španjolskog kralja, ali se te godine država oslobađa od europskih vladara i postaje samostalna država. Novi Meksiko je dio Meksika, ali ne zadugo. Naime, Sjedinjene Američke Države navješćuju rat Meksiku 1848. godine i osvajaju Novi Meksiko i neka druga područja. Ipak, tek 1912. New Mexico formalno postaje 47. američka država. Kroz cijelo to razdoblje, sve do početka 20. stoljeća, ovo je bilo područje nesigurna življenja, pravi divlji zapad (Wild West). Ovdje je vršljao i poznati Billy the Kid.
Danas je pak Novi Meksiko poznat kao središte američke nuklearne vojne proizvodnje. Ovdje su u pustinjama testirane i fatalne atomske bombe prije nego što su bačene na japanske gradove Hiroshimu i Nagasaki 1945. godine. Službeni jezici ovdje su engleski i španjolski. Država ima tek kojih 1,7 milijuna žitelja (36.), dok je površina 194 tisuće četvornih kilometara (5.). Glavni grad je Santa Fe (u prijevodu Sveta Vjera), sa samo 56 tisuća žitelja. Najveći je grad Albuquerque s 385 tisuća žitelja.
Nadimak države je State of Enchantment (Čarobna država). Ubrzo nakon granice doživljavamo dva iznenađenja: prvo, nakon Smoky Mountainsa na istoku prvi put nailazimo na prava brda, doduše još osamljena, ali kao nagovještaj golemog planinskog lanca Rocky Mountains koji slijedi. Drugo, i danas ćemo imati besplatno pranje auta: u daljini je sve mračno od tmastih oblaka, a nebo paraju munje. Dobro i da se malo prirodno ohladimo i odahnemo od klime. Nešto prije 18 sati ulazimo u pljusak. Prvi put u Americi ugledali smo tablu s ograničenjem brzine od čak 75 m/h – najviše do sada. Zar to nije radosno iznenađenje!
Krajolici sve više podsjećaju na one poznate iz western-filmova: prerija presječena naslagama kamenih gromada, prosjeci kroz koje kao da još Indijanci na konjima progone poštansku kočiju... Pa onda opet otvorena prerija, s niskim raslinjem, gotovo prava pustara. I još jedna novost, nakon gotovo 4500 milja vožnje: stijene! Rijetke, u čudnim naslagama ili gromadama, ali ipak – stijene. Do sada ih nigdje nismo susretali. Malo Hercegovine! Kiša jenjava – približavamo se gradu Albuquerque.
Nekoliko milja prije Albuquerquea – nakon što smo prošli dugo polje koje podsjeća zbog brda na Duvanjsko – počinju prave planine, "predziđe" Kamenitih planina (Rocky Mountains). Autocesta nije više prava kao do sada, nego počinje vijugati kroz planinske prosjeke, kao u Bosni. Na izlazu iz Tijeras Canyona, na novoj ravnici, čeka nas Albuquerque, najveći grad u Novom Meksiku. Ime grada španjolskog je podrijetla, prema nekoj španjolskoj pokrajini ili gradu.
U gradu postoji downtown, klasični američki, ne baš velik, a nedaleko odatle maleni je Stari grad (Old Town). Prolazimo kroz downtown, prazan kao da u njemu ne živi ama baš nitko. A u Old Townu sve je posvećeno sv. Filipu Neriju: i glavna ulica, i trg, i stara crkva, i neke trgovine nose njegovo ime. Crkvu su izgradili franjevci davne 1706. godine. Fotografiramo se, kupujemo razglednice i druge sitnice. Degutantan grad – žurimo dalje prema zapadu. Oblačno je, ali kiša ne pada. Prolazimo kroz pustu ravnicu koja se penje iznad grada. Odavde grad sa stotinama tisuća svjetala u noći i ne izgleda tako beznadno.
Molimo večernju molitvu. Ipak ništa od planina. Sandia Mountains i Manzanita Mountains, između kojih smo prošli spomenutim kanjonom u Albuquerque, bile su jedino gorje. Nakon Albuquerquea opet počinje bezlična kosa ravnica, kao i prije grada i spomenutih planina. Na izlazu iz Albuquerquea prevaljujemo 4500. milju. Treba ipak zapaziti da se, počevši od Albuquerquea, pa čak i prije njega, područje počinje pomalo, ali uporno dizati. Tako dospijevamo na široki i veoma visoki Colorado Plato, visoravan na čak tri tisuće metara nadmorske visine. Na toj se visoravni nalazi i famozni Veliki kanjon (Grand Canyon), cilj ovoga dijela puta.
Nakon danas prijeđenih 850 milja, stajemo u 22.30 sati navečer u Gallupu i noćimo u motelu "Road Runner". U ovom gradiću su Hrvati 1999. podigli spomenik u obliku piramide, visok 36 stopa, pod naslovom Hrvatska nada – Croatian Hope. Na vrhu piramide su hrvatska i američka zastava, a na svakoj strani su motivi vezani za život naših ljudi: rudnici u kojima su radili, hrvatska himna Lijepa naša, hrvatski plesovi i glazbala, vjera Hrvata uobličena u liku Gospe, Kraljice mira. Zanimljiv spomen Hrvatima u Novom Meksiku!
U osam sati ujutro nastavljamo dalje...
