Povijest pomorstva Argentine bilježi iseljenika Nikolu Mihanovića (1846. – 1929.) iz Dola kraj Stona (Dubrovačko-neretvanska županija) kao zaslužnog za tonažu i opremljenost brodova koji su u tom smislu prednjačili u Južnoj Americi.
Svoje parobrodarsko poduzeće Mihanović je osnovao 1879. godine, a još 1909. posjedovao je tri brodogradilišta i 166 plovnih jedinica.
Godine 1924. jedan je od osnivača i glavnih suvlasnika (s iseljenicima Paskom Baburicom i Franom Petrinovićem) "Jugoslavensko-amerikanske plovidbe".
Treba spomenuti da je Nikolin mlađi brat Miho Mihanović (1862. – 1938.) kao 27-godišnjak 1889. utemeljio društvo "Sud Atlantica" koje je održavalo plovidbu između atlantskih luka. Također je sudjelovao pri pokretanju "Jugoslavensko-amerikanske plovidbe".
Društvo "Sud Atlantica" imalo je do 1920. devet manjih i većih parobroda te 60 brodova nosivosti 23.500 tona.
Mihanović je 1918. prodao svoju flotu engleskom društvu za 1,4 milijuna zlatnih sterlinga (ukupno 289 plovnih jedinica), no na dimnjacima tih brodova i dalje se zadržalo prepoznatljivo M te ime Mihanovich u nazivu društva.
Miho Mihanović imao je 1916. godine u društvu "Sud Atlantica" 27 jedinica (ukupno 22 tisuće tona). I on je svoju flotu 1920. prodao društvu "Compania Argentina de Navigacion Nicolas Mihanovich".
Jedan od najvećih brodovlasnika
Na bratovu parobrodu Tore plovio je Miho Mihanović od 1881. do 1884., a zatim je s agentom broda Filipom Corontijem osnovao argentinsku tvrtku "Coronti y Mihanovich" i živio u gradu Bahía Blanca.
Tvrtku je preuzeo 1888. godine, dajući joj ime Miguel Mihanovich. Parobrod Tore, na kojem je Miho plovio, brat Nikola prodao je 1886. tvrtki Bonco y Moreno, a Miho je ušteđevinom i zaradom otkupio polovicu parobroda.
Nakon 20-godišnjeg poslovanja, društvo "Sud Atlantica" postalo je "anonimno" dioničko društvo.
"Sociedad Anonima de Navigacion a Vapor Nicolas Mihanovich" imalo je glavnicu od 1,2 milijuna, a 1904. čak 1,4 milijuna engleskih sterlinga.
Samo su se dva brodovlasnika na svijetu mogla mjeriti s Nikolom Mihanovićem, kako su pisali američki i engleski listovi u vrijeme njegove smrti (1929.).
Miho Mihanović dio svojeg kapitala uložio je u "Jugoslavensko-amerikansku parobrodarsku plovidbu a. d. Split" jer je kao dioničar želio pomoći našim pomorcima i pružiti im mogućnost zarade na brodovima.
Tijekom osnutka ovdašnje knjižnice, Klubu pomorskih vojnih časnika darovao je oko dva milijuna dinara.
Partneri Nikola Mihanović i Oktavij Kozulić udružili su se još 1879. s Jerolimom Zuanićem (rodom iz Sutivana), a nakon toga Nikola je osnovao svoju tvrtku "Nikola Mihanovic y Cia".
Nakon pobjede nad konkurentima, kupuje flotu društva Gjuljani za 40 tisuća funti i društva Las Mensajerias za 450 tisuća funti, što ga je potaknulo da postane vlasnik cijeloga brodskog prometa između Buenos Airesa i Montevidea.
"Compania Argentina de Navigacion a vapor Nicolas Mihanovich" posjedovala je 1909. kapital od sedam milijuna zlatnih pesosa (dolara), a otad s novim imenom "Compania Argentina de Navigacion (Nicolas Mihanovich) Limitada" ima središte u Londonu i Buenos Airesu. Predsjednik Nikola Mihanović tada je imao kapital od 1,8 milijuna funti sterlinga.
Zapošljavao tri tisuće pomoraca
Najudobniji putnički brodovi u to doba Ciudad de Buenos Aires i Ciudad de Montevideo (4000 BRT) služili su za redovitu putničku liniju Buenos Aires – Montevideo, a bili su u vlasništvu Miha Mihanovića.
Kako su Mihanovići pomagali brodovima iz domovine, vidi se iz primjera jedrenjaka Regolo (zapovjednik kap. Baldo Randić) koji je 1884. peljarila i teglila tvrtka Nikole Mihanovića.
U plovidbenim društvima Nikole Mihanovića bilo je zaposleno tri tisuće pomoraca, među kojima 400 iz naših krajeva.
U Urugvaju je također djelovao od 1896. godine, a ondje je imao tvrtku "Comp. Urugv. de Nav. Lda" (plovidba od Montevidea rijekom Urugvaj), a u Paragvaju parobrodarsko poduzeće od 1887. (plovidba rijekom Paragvaj do Argentine i Bolivije).
Englesko društvo "The Argentine Navigation Company (Nicolas Mihanovich) Ltd." 1931. godine mijenja ime u "Compania Argentina de Navigation Mihanovich Limitada", a sjedište uprave premješteno je iz Londona u Buenos Aires.
Društvo je od 1903. do 1908. isplaćivalo dividende (12, 15, 17, 12, 12 i 8 posto; srednja 12,68 posto), nakon prelaska u London od 1908. do 1913. također ih je isplaćivalo (7, 9,9 i 9 posto), a ponovno tek 1928. godine (deset posto).
Društvo "Compania de Navigation Sud Atlantica" osnovao je Miho Mihanović 1889. s kapitalom od sto tisuća sterlinga.
Velik dio svojeg brodovlja Miho je prodao 1916. povodeći se riječima: "Parobrode treba kupovati kad su poslovi najslabiji, a prodati ih kad su poslovi najbolji".
Zadužbina braće Mihanović
Temelj "Zadužbine braće Nikole i Mihe Mihanovića" postavio je Miho 1923. fondom od jednog milijuna dinara te mu se priključio Nikola iznosom od četiri milijuna dinara za poboljšanje i unaprjeđenje zdravlja, prosvjete i gospodarstva stanovnika Dola, Smokvine i ostalih sela stonske općine.
Od sredstava zaklade braće Mihanović u razdoblju od 1930. do 1940. izgrađene su i zaštićene cisterne u selima, 1939. podignut je Dom zaklade Mihanović u selu Ploče, osigurano je besplatno liječenje stanovnika (i u bolnici u Dubrovniku), 1932. nadograđen je kat za dvorazrednu osnovnu šestogodišnju školsku zgradu u Dolima (izgrađene sredstvima braće još 1908. godine), 1923. niknula je školska zgrada u Zaton Dolima, a 1937. put od uvale i pristaništa do Dola i nekih sela.
Sredstva Zaklade Mihanović prije Drugoga svjetskog rata osiguravala su djeci besplatne školske knjige, pribor i higijenska sredstva. Na katu nadograđene školske zgrade izgrađeni su i stanovi za učitelje.
Upravu "Zadužbine braće Nikole i Mihe Mihanovića" činili su župnik (predsjednik) i učitelj osnovne škole u Dolima te tamošnji trgovac Ivo Milić.
Prema Članku 13. Statuta bilo je, među ostalim, određeno da se "za nerodnih i slabih godina pri svakoj školi osnuje školska kuhinja iz koje će se djeci davati doručak", a Članak 14. kaže da će se iz fonda Zadužbine izdvajati "za osnivanje i održavanje čitaonica, pučkih knjižnica i provjerenih društava u svrhu prosvjećivanja pučanstva".
Uprava Zadužbine imala je zadatak na kraju svake godine razdijeliti siromašnim obiteljima 40 tisuća dinara.
Prema III. dijelu Statuta, ukupna pomoć od 42 tisuće dinara pripadala je godišnje rodbini Nikole i Miha Mihanovića (preko Prve hrvatske štedionice u Zagrebu, Poslovnica Dubrovnik).
Miho Mihanović, u dogovoru s iseljenikom Paskom Baburicom (Koločep), želio je da u svakom selu tadašnjega dubrovačkog kotara izgrade školsku zgradu ili adaptiraju postojeće građevine.
Sredstva predviđena za izradu nacrta i predračuna, obilazak terena i potrebne dokumentacije "povjerene su osobe utrošile u druge svrhe".
Uprava Zadužbine prije Drugoga svjetskog rata mudro je kupovala nekretnine (zemljišta i kuće).
Tako su kupljene dvije zgrade u Zagrebu (trokatnica u Škrlčevoj ulici 35, osam dvosobnih stanova, dva jednosobna i četiri stana za samce); veća zgrada u Kulušićevoj 11 (15 stanova i sedam poslovnih prostora) te u Dubrovniku zemljište blizu Puta od Gruža, što je zapravo bio utrošak cijele glavnice koja je prije, bez mogućnosti korištenja, bila položena u Prvoj hrvatskoj štedionici u Zagrebu i Dubrovačkoj trgovačkoj banci.
Zakonom o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (26. prosinca 1958.) cijela imovina Zadužbine braće Mihanović "prelazi u društveno vlasništvo".
Đivo Bašić
Eto, milijuni zaradjeni, tisuce poslane rodbini i onda dosli "prekrasni" socijalisti i sve uzeli i uhljebili prvoborce...