Putovanje vlakom do daleke luke pretpostavlja presjedanja s vlaka na vlak, skrivanje od policije zbog neurednih dokumenta i zbog toga vožnju u svim mogućim vrstama vagona - u teretnom, stočnom i konačno u putničkom vlaku koji, unatoč trećoj klasi, izgleda kao prava raskoš!
Iseljenici, najčešće seljaci, nikad nisu vidjeli svijeta. Većina se nije udaljila iz najužega zavičaja - izuzevši one koji su služili vojsku - pa im je svako putovanje ispunjeno zebnjom. Zato im, uz osnovne upute o putovanju, agent katkad tutne u ruku papirić s ucrtanim željezničkim pravcem do luke i ispisanim imenima svih važnih željezničkih čvorišta u kojima moraju presjedati.
Dolazak u luku često je obilježen i agencijskim prijevarama - smještaj je često neudoban i prevelika je gužva, a često se dodatno plaća kao i drugi troškovi.
Iako su unaprijed platili putnu kartu, na brod se često ne mogu ni ukrcati jer je u luku stiglo mnogo više iseljenika nego što na brodu ima mjesta. Čekanje, neizvjesnost, nezadovoljstvo... Mnoge odvode u druge luke i na druge brodove, katkad i s drugim - odredištem!
Brojni putnici nose iste dojmove; mnogima se zauvijek usijecaju u uspomene i pamte ih cijeli život. I nelagodu ukrcavanja, i iščekivanje plovidbe, i udaljavanje od europske obale, i pogled na široko, nepregledno more, i konačno uplovljavanje u New York.
Unatoč tome što brodarske kompanije i iseljeničke agencije reklamiraju privlačne pogodnosti - brzu plovidbu, dobru hranu i udobne spavaonice sa svega nekoliko ležajeva, brojna svjedočanstva "preživjelih" govore o vrlo teškim uvjetima plovidbe u kojima, sve do Prvog svjetskog rata, uvijek ima i umrlih koje pokapaju u morskim dubinama.
Do nas češće dopiru vijesti o povratnicima i njihovim nedaćama. Iz Amerike se često vraćaju oni koji se nisu snašli. Neki od povratnika posebno teško podnose plovidbu. Najčešće je riječ o mladim djevojkama, ali i starijim ženama i muškarcima. Uz česte slučajeve umiranja na brodu, redovito ima i onih koje vraćaju kući jer su u Americi poludjeli. Neki pak, u trenutku rastrojstva, jednostavno skoče u more nasred oceana!
Sličice o putnicima, isplovljenju i plovidbi parobroda La Touraine koji isplovljuje iz Le Havrea na samu Staru godinu 1906., u svojoj je knjizi opisao hrvatski pisac, političar i diplomat Ante Tresić Pavičić.
Putnici gledaju more, promatraju galebove i vesele se zaigranim dupinima, a oni najoprezniji pripremaju se da se nekako obrane od morske bolesti. Gospođe umotane u krzno zauzimaju mjesto na palubi i nastoje se čim udobnije smjestiti, no s prvim valjanjem broda počinju i prve nevolje: "Sve su zlovoljne, bliede, očajna lica..."
Zvonce zove na objed najprije putnike trećeg pa drugog i prvog razreda.
Među putnicima trećeg razreda "neki vode sobom ženu i djecu. Njihovo je stanje užasno! Mališi koji prohodaju, brzo se oporave i jedu slasno; nu žene ne možeš pogledati od žalosti. Pod palubom ne mogu stati od smrada izbačenih jela, a na palubi ih biju morski valovi, vjetar, zima, kiša. Pod je blatan i mokar, a one leže, previjaju se u blatu..."
Zimsko je doba, no većina je siromašnih iseljenika lagano odjevena.
"Kad im to okvase morski valovi nemaju što obući, pa leže. U njihov odio teško je zaći, jer je zrak zadušljiv..."
Doduše, na brodu je hrana dobra i onima u trećem razredu, čak bolja i obilnija nego na drugim brodovima.
Ali na mnogim je brodovima hrana često - vrlo loša. Udruženje brodara nekim kompanijama i brodovima zbog loše usluge i starih brodova, unatoč interesima drugih članova, dopušta niže cijene od onih utvrđenih dogovorom. Takva je kompanija Holland-America Line.
Mlad momak koji se ukrcava u Rotterdamu na Rydam, stari parobrod Holland-America Linea, kaže: "Hrana je bila očajna. Riba za doručak, riba za ručak, riba za večeru. Nikad prije nisam jeo ribe... Cijeli mi je brod zaudarao po ribi".
Neki govore o još strašnijim okolnostima, o crvima koji plaze po pokvarenoj hrani koju bi bilo nemoguće jesti - kada putovanje ne bi trajalo desetak ili 15 dana!
Vicko Jurjević iz Splita ukrcava se 1908. u Hamburgu na brod Pretoria, s još 2000 muškaraca i 1200 žena.
"Zbili nas kao brave. Agenat ljuto nas je prevario... Ujutro smo imali kavu gorku kao pelin. U podne su nam davali zupu, sve crvi po njoj i komadići konjskog mesa, a za šalšu kumpira neočišćenih. Kruha i vina ništa. Nama se je gadilo pa smo bacili onu smrdljivu hranu u more. Za večeru su nam davali ribe što se zove renga".
Neki su opisi smještaja i prehrane iseljenika još drastičniji: "Potpalublje se sastoji od niskih, loše prozračenih skupnih spavaonica, iz kojih na palubu vode samo jedna mimokretna vrata, koja se za olujna vremena nemilosrdno zatvaraju, tako da putnici ispod njih leže kao u jami. Hrana je servirana na velikim drvenim stolovima i klupama: margarin, kruh i smeđa voda za doručak, slana riba i krumpir za ručak. K tomu nagurani ljudi, koji su doslovno bili naviknuti jesti skupa sa svinjama. Preko svega toga širio se slatki miris sredstva za dezinfekciju, s kojim su prostorije bile čišćene, budući da se djeca, stare žene i muškarci nisu ustručavali povraćati kad im je bilo zlo".
Kada se nevični i prestrašeni putnici konačno priviknu na more, popravlja se i raspoloženje, osobito ako se na brodu jede pristojna hrana.
"Većina će ih nakon dva tri dana puta preboliti morsku bolest pa će slasno jesti i podati se veselju. Ima tu veseljaka koji zapodjevaju svakake šale i lakrdije te zabavljaju družinu. Neki zvoni u harmoniku, neki pjeva, neki pleše. Pače i neke ženskinje će se do malo odvažiti te stati plesati".
Brojni iseljenici žale se na uvjete koji su ih, unatoč najavama agenata i nagovarača, zatekle na brodu.
"Život na brodu bio je upravo bijedan. Kad smo isplovili na otvoreni ocean, naša se krntija počela toliko ljuljati te sam se bojao da će se raspasti. Od toga silnog ljuljanja uhvatila me morska bolest koja me neprestano pratila. Sve što bih pojeo odmah bi iz mene izletjelo..."
A primicanjem sredini oceana more se sve više pjeni i sve je strašnije, uzburkanije.
"Nema više galebova, ni dupina, ništa osim beskrajne pučine! Boje su na njemu uvijek iste, uvijek dosadni obraz olovnih rastrganih oblačina... Uviek je isto! Riedak je slučaj da se vidi u daljini koja lagja. Da ih je i na tisuće izgubiće se u ogromnom prostoru..."
Kada se konačno počinje nazirati Amerika, obale Newfoundlanda, svi živnu. A trenutak ulaska u njujoršku luku i pogled na nebodere Manhattana uvijek izaziva pravo oduševljenje.
preuzeto iz knjige Merika - Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. - 1914.
