Prolazimo kroz Asheville, mali gradić na krajnjem zapadu Sjeverne Karoline. Oko mjesta su prelijepi šumski predjeli, niski brežuljci i nevjerojatno razgranate američke autoceste...
Propustili ste naše prethodne putopise? Pročitajte ih ovdje!
Uvijek se iznova čudim tom ljudskom stvaralačkom potencijalu. Koliko je u Americi samo napravljeno ovakvih cesta! A ne tako davno, početkom 20. stoljeća, bilo je samo deset milja cesta pokrivenih asfaltom! Ovi niski brežuljci koji okružuju dolinu podsjećaju na dio Slavonije oko Požege: Papuk, Dalj, Krndiju...
Vrlo je zanimljivo da su Amerikanci nastojali što bolje očuvati prirodne ljepote. Tako u dijelovima zemlje kojima prolazimo nailazimo na brojne nacionalne parkove, šume pod zaštitom države... Možda su to jedini dijelovi zemlje gdje priroda živi svoj život bez prijetnji čovjeka i tehnologije. Vrlo pozitivna činjenica!
Svakako, u svemu ovome o čemu govorimo uvijek na pamet dolazi čovjek: kako je veličanstven u svome stvaralačkom potencijalu, a kako je opet jadan u svojoj sebičnosti kada sve oko sebe uništava da bi udovoljio sebi i svojim prohtjevima. Amerika nužno navodi na razmišljanje upravo o sebičnosti – uza sve pozitivnosti koje smo spomenuli.
Srijeda popodne – prolazimo kroz Raleigh, glavni grad Sjeverne Karoline. To je prilično velika metropola (oko 210 tisuća stanovnika), a dobila je ime po Sir Walteru Raleighu, britanskom bogatašu koji je na otoku Roanokeu još u 16. stoljeću pokušao utemeljiti anglosaksonsku koloniju.
U Sjevernoj Karolini danas živi oko 7,5 milijuna žitelja (11. po brojnosti), dok je prostorom znatno manja, prostire se na 78.400 četvornih kilometara. Nadimak joj je Tar Heel State.
Upravo smo blizu Raleigha prešli tisuću milja našega puta! Što smo bliže Atlantiku, to Karolina postaje sve ravnija, dok ne postane samo ravnica. Jedino što ostaje nepromijenjeno jesu nepregledne šume (uvijek se, gledajući šumu, sjetim naših starih koji su s toliko jada i straha od šumara išli u Vran po naramak drva).
Silazimo s autoceste br. 40 na državnu cestu br. 70. Cesta probijena kroz kordon stabala kao po špagi, katkada miljama bez i najmanjeg zaokreta. Atmosferu pomalo kvari kiša, koja prerasta u pravi pljusak. Takav nas je pljusak pratio i kada smo oko šest sati poslijepodne ušli u Croatan National Forest.
Svraćamo u odmorište uz put da pričekamo da prođe nevrijeme. No zakratko, čim smo krenuli dalje, pljusak opet započinje. Ovakva kiša doživljava se vrlo, vrlo rijetko. Mračno je kao u paklu. Ovdje želim ukratko ispričati izuzetno zanimljivu i malo poznatu priču o "hrvatskim" Indijancima, koja nas je i dovela na ove prostore.
Brojni povjesničari tvrde kako je već među Kolumbovim mornarima 1492., prilikom otkrića Novog kontinenta, bilo Hrvata. Poznato je, naime, da su u to vrijeme Dubrovčani bili među najpoznatijim moreplovcima na svijetu i da su plovili svim tada poznatim morima. Ipak, iako je ova tvrdnja veoma prihvatljiva, za nju nema egzaktnih povijesnih dokaza.
Ovdje nas zanima jedan drugi slučaj koji se zbio nakon otkrića Amerike. To je priča o hrvatskim moreplovcima koji su sredinom 16. stoljeća doživjeli brodolom na obali današnje Sjeverne Karoline, oko otoka Roanoke, a oni koji su se spasili ostali su tu živjeti s domaćim Indijancima.
Jedna dalmatinska legenda priča o dva broda koji su oko 1540. isplovili iz Dubrovnika za Ameriku. Na brodovima su uglavnom bili bjegunci pred turskim zulumom, Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Brodovi se nikada nisu vratili: priča se da su se razbili na američkoj obali.
Neki autori pak drže da se taj događaj zbio 1558., a neki opet spominju druge godine. Svakako je sigurno da se to moralo zbiti prije nego što je Sir Walter Raleigh utemeljio prvu englesku koloniju u Americi, oko 1590. godine.
To znamo na temelju originalnih priča engleskih kolonista s kraja 16. stoljeća. Njihove je zapise objavio Richard Hakluyt u knjizi Voyages, izdanoj u Parizu 1600. godine.
Prvu englesku ekspediciju na američki kontinent vodili su Philip Amadas i Arthur Barlowe 1584. godine. Začudili su se kad su među Indijancima vidjeli "djecu s vrlo lijepom crvenkastosmeđom kosom boje kestena". Jer svi Indijanci imaju izrazito crnu kosu.
Po tome su zaključili da su prije njih, Engleza, ovdje morali biti neki drugi bijelci. Indijanci su bili prijateljski raspoloženi. Nazivali su se Hatteras, a Englezi su ih nazivali Croatoan ili Croatan, prema imenu indijanskog naselja na otoku južno od Roanokea, na kojem su živjeli.
Na pitanje, odakle im takva kosa, odgovor su dali sami Indijanci (među njima se poimenice spominju Manteo i Wanchese). Taj je odgovor od neprocjenjive važnosti. Ispričali su kako su neki bijelci prije 26 godina (dakle, 1558.) doživjeli brodolom u blizini. Neki od njih su se spasili. Poslije su pokušali otploviti dalje, ali nisu uspjeli, pa su ostali živjeti među Indijancima.
Potom je ovamo došlo još nekoliko engleskih doseljeničkih skupina. Konačno je skupinu, koju je opremio Sir Walter Raleigh, poveo na Roanoke John White, koji je trebao postati guverner prve stalne engleske naseobine u Americi. Bilo je to 1587.
White se 1588. ponovno vratio u Europu, ostavivši doseljenike na Roanokeu. S njima je dogovorio kako će ga obavijestiti gdje su ako ih on na povratku ne zatekne na otoku. Ako kolonisti s Roanokea odu u Croatan, ostavit će riječ "Croatoan" urezanu u koru drveta. Ako odu u nuždi, dakle prisiljeni iz bilo kakvog razloga ostavit će uz urezano ime i križ iznad slova.
Kad se nakon dvije godine, 1590., White vratio u Roanoke, nije našao nikoga. Naselje je bilo ograđeno ogradom od stabala, kao utvrda, ali u njemu nije bilo nikoga. Na velikom stablu White je pronašao urezana slova CROATOAN, bez križa. S jedne strane bilo mu je žao što nije pronašao nikoga, ali je s druge strane bio radostan jer je držao da su na sigurnom, među indijanskim prijateljima na obližnjem otoku.
Kako White zbog lošeg vremena nije uspio isploviti u Croatan, vratio se u listopadu 1590. u Europu. Nitko nikada nije zasigurno doznao što se zapravo dogodilo s kolonijom. Najvjerojatnije je da su ostali živjeti s Croatan Indijancima.
Potomci Croatan Indijanaca živjeli su donedavno (barem do 1960.) u okrugu Robeson u Sjevernoj Karolini, kao i u dijelovima Južne Karoline, Tennesseeja i Zapadne Virginije.
Što reći o ovom slučaju? Egzaktnog povijesnog dokaza opet nema da su ti bijelci među Indijancima bili upravo hrvatski moreplovci. Ali neke stvari upućuju na to. Ponajprije, domaća hrvatska priča o dalmatinskim brodovima koji su isplovili za Ameriku, a nikad se nisu vratili te da su stradali na američkoj obali. Nadalje, engleska autentična priča o indijanskoj djeci koja su imala bjelačka obilježja i, naravno, priča samih Indijanaca o bijelcima koji su doživjeli brodolom i nastavili živjeti s njima.
I na kraju, ne treba isključiti ni toliko očiglednu sličnost imena Croatan (Croatoan) s latinskim oblikom hrvatskog imena (Croatia, Croata). Latinski jezik tada je bio službeni jezik cijele Europe.
Još jedna zanimljivost. Godine 1714. generalni namjesnik (guverner) Sjeverne Karoline John Lawson pohodio je Hatteras (Croatan) Indijance, koji su mu rekli da su "neki od njihovih predaka bili bijelci i da su znali govoriti u knjigu kao i mi (Englezi); to je
istina – zaključuje Lawson – koju potvrđuju smeđe oči česte samo među ovim Indijancima, a ne i među drugima".
Po kiši lutamo šumom u Croatanu, ali ovdje nikako ne uspijevamo naići na neki informacijski centar, kakvih inače u Americi ima na svakom koraku. Pitamo djevojku na benzinskoj crpki: nema pojma o Croatan Indijancima. Svraćamo u katoličku crkvu: svećenik vrlo srdačan, ali ni sam ne zna mnogo o tome. Nema nikakvu knjižicu o području Croatan National Forest i kaže da takva knjižica uopće ne postoji.
Razočaranje zbog nedostatka podataka nadoknađujemo uživanjem u prekrasnom okolišu. Kiša je stala. Već smo na obali Atlantskog oceana. Šume zaklanjaju pogled.
Tražimo osobu s imenom John James, rođaka naših prijatelja iz Chicaga. Doživljavamo vrlo srdačan prijam, nakon što smo preko oceana mostom prešli na obližnji dugi otočić na kojem on živi. Ni on ne zna mnogo. Kaže, puno bi nam više mogao reći o američkoj ratnoj mornarici, u kojoj je proveo najveći dio života.
Zna da više u blizini nema Indijanaca jer su preseljeni kad je vojska ovdje gradila svoje vojne baze. O Croatan Indijancima čuo je da su nekada davno živjeli na sjeveru pa su se spustili u područje današnjeg parka Croatan. Također zna za priču o imenu Croatan (Croatoan) urezanom u koru hrasta.
Ono "spuštanje" Croatan Indijanaca na jug moglo bi biti nekakvo tumačenje o povezanosti otoka Roanoke (gdje je 1590. pronađen natpis "Croatoan" urezan u koru drveta) i naselja Hatteras s današnjim parkom Croatan, koji leži kojih 150 milja južnije od Roanokea.
Moguće je također da su Croatan Indijanci nekoć živjeli na cijelome tome širokom prostoru današnje priobalne Sjeverne Karoline, dakle sve od Roanokea do parka Croatan.
Istu večer upućujemo se dalje. Ovdje nismo previše doznali. Cilj je uhvatiti autocestu br. 95 koja nas vodi u Floridu. Idući na istok u Croatan, prilično smo se odmakli od te važne i nama potrebne prometnice. Kiša još pomalo pada. Zacijelo bi nam pokvarila
dan – da je imala što pokvariti.
Vice Vukov pjeva "Tu je tvoja zemlja", a mi lutamo širokim američkim prostorima. Ili je to poziv na povratak? Ili Vice pjeva o zemlji hrvatskih Indijanaca?
Prolazimo selima i poljima usred noći. Nikoga na cesti. Ovdje život staje rano uvečer, a ne buja kao, primjerice, u New Yorku ili Chicagu.
Konačno, oko ponoći dolazimo do glavne ceste, autoputa 95. Ona ide s dalekog sjevera (države Maine, Massachusetts, New York, New Jersey, Virginia) sve do Miamija.
Tu završava. Uz cestu opažamo mali motel "Days Inn". Ovdje provodimo noć, na samoj granici Sjeverne i Južne Karoline.
Nastavit će se...
Nemogu vjerovat.Neki će možda pomislit da se šalim ,ali uvijek su mi bili indijanci blizi od kauboja u svakom filmu sam navijao za indijance iako su uvijek jadni gubili.cak sam i kao dijete birao u igri da budem na strani indijanaca.vjerojatno neki uzvišeni osjećaj da nas ima i tamo. Nikada to nisam mogao objasnit nikome jer mi nebi vjerovali ali evo dođe vrijeme i za to!!!