Moja Hrvatska
Naslovnica Priče

Rekli su joj da izabere jednog od njih ili će je sva trojica silovati i nakon toga ubiti

Igrom slučaja, taj je dan bio naročito težak – baš kad je Lucija stigla do grobnice, ekipa za iskapanje izvukla je dvije nove vreće
17. studenoga 2019. u 14:16 3 komentara 30566 prikaza
Vukovar
Foto: Ilustracija/Davor Javorović/PIXSELL

Stelina je soba bila u strahovitu neredu. Odjeća razbacana na sve strane u zgužvanim hrpama ili prebačena preko uzglavlja kreveta, naslona stolca ili kvake na vratima; hulahupke, lak za kosu, otvorene i zatvorene knjige, jedna prazna šalica, smežurana jezgra jabuke. Sâm je krevet, pak, bio uredan i besprijekorno čist, s nabranom vjenčanicom kratkih rukava, prebačenom preko plahte poput ptice raširenih krila. Stela se odmaknula od kreveta i kritički promotrila vjenčanicu. Iako je samu sebe opisivala “ikonoklastom” koji prezire slijepo poštivanje društvenih običaja, koje je po njezinu mišljenju bilo tek još jedna ozakonjena strategija utamničenja “drugačijih” i “kreativnih” duša kao što je ona, shvatila je da, kad je riječ o njezinu vjenčanju (netradicionalnom, navrh jednog brda u cik zore), taj sudbonosan čin ne može obaviti bez vjenčanice i vjenčanog prstena. Ne tradicionalnog vjenčanog prstena; za njega nije naročito marila. Kreativne duše nemaju potrebe za izvanjskim znakovima “pripadanja”. Na putu do oltara željela je očev vjenčani prsten obješen oko vrata ili možda zaguran u grudnjak, blizu srca. Već je duže od petnaest godina visio na tankom zlatnom lančiću oko vrata njezine majke, koja ga nikad ni načas nije skinula. Majčinu privrženost tom prstenu smatrala je pomalo morbidnom; na kraju krajeva, otac je bio mrtav već više od dvadeset godina, duže nego je Stela na životu.

Sjećanje na žrtvu Vukovara FOTOGALERIJA Mnoštvo Hrvata i Nijemaca u mimohodu 'Sjećanje na žrtvu Vukovara'

Ponekad se osjećala prevarenom, ali možda ne toliko kao netko tko je doista imao oca i zatim ga izgubio. Često se pitala kakav je bio, doista bio, ne kakvim ga je doživljavala njezina majka (svetac, kolos) ili drugi članovi obitelji (ratni junak, ikona poštenja). Pomisao da se rodila nakon smrti svojega oca bila je neobična; to joj se činilo gotovo biološki nemogućim, kao da je niknula iz kamena, kao neka čudna nova biljka, genetska nakaza. Ipak, njezin je otac bio zgodan muškarac. Zapravo, baš njezin tip. Tamne kose i očiju, uglata lica, punih usana, vitak ali snažne građe, kao da je cijeli život dizao kamene gromade, gore dolje, gore dolje, poput utega. Je li podsvjesno tražila baš takvog tipa za supruga? Ako nije, tad je svemir nedvojbeno imao neki svoj plan jer je Luka pljunuti njezin otac. Srećom, Stela nimalo ne nalikuje na oca, što je dobro, jer bi inače Luka i ona izgledali kao brat i sestra, a poznavajući svoju jezičavost, prije ili kasnije dojadilo bi joj da joj svi to govore i drsko bi im odbrusila, što se “kreativnim dušama” ponekad oprašta, ali ne uvijek.

Ne, njezin je otac neće moći odvesti do oltara, odnosno predati je suprugu navrh brda, ali ona barem može nositi onaj prsten, njegov prsten.

Majka se na tu njezinu zamolbu neobično uzrujala, nevoljka odvojiti se od tog prstena nakon tolikih godina, kao da bi zbog toga i drugi put izgubila supruga. Rukom je nagonski posegnula prema vratu kako bi se uvjerila da je još uvijek ondje, savršen krug njihove ljubavi i izgubljena svijeta.

“Jesi li sigurna?” upitala ju je majka. “Nisi ga ni poznavala.”

“Naravno da sam sigurna”, odgovorila je Stela. “Svejedno mi je otac, nije li?”

Majka ju je netremice gledala ravno u oči toliko dugo da je Stela na kraju zbunjeno skrenula pogled.

Obitelj Glasnović Kada su se vratili u Vukovar, neki drugi ljudi živjeli su u njihovoj kući, pili su iz njihovih čaša

“Kako bi tvoj otac mogao ne biti tvoj otac? Ruža je ruža je ruža...”, odgovorila je majka s usiljenim osmijehom koji se Steli učinio čudnim jer dotad nije imala pojma da je njezina majka čitala Gertrudu Stein ili ijednog drugog iole sličnog autora. Otac očito nije jedini kojega ne poznaje; po svemu sudeći ne poznaje ni svoju majku. Što je na određeni način bilo fora, ali ne baš posve.

“Naravno da na dan vjenčanja možeš nositi njegov prsten”, najzad je odgovorila majka. “Tvoj bi otac to želio.” Skinula je zlatni lančić i brižno ga zakopčala oko Stelina vrata.

Njezin otac… I protiv svoje volje, Lucija se sjetila svog zadnjeg susreta s Josipom, dok su srpske paravojne čete nadirale u njihovu ulicu. Uletio je u njihovu kuću s puškom u ruci i doviknuo joj da zgrabi svoje stvari jer moraju smjesta otići. Upravo u tom trenutku, tri teško naoružana nasilnika nagrnula su kroz njihova vrata. “Na pod!” naredili su. Josip i Lucija bacili su se na pod. Jedan od one trojice, nije bila sigurna koji dok je prestravljeno žmireći ležala priljubivši obraz uz hladni cement, prišao je Josipu i ispalio jedan metak. Lucija je osjetila kako njezin rukav postaje najprije vlažan pa zatim mokar, ali nije se usudila otvoriti oči.

Zatim su joj rekli da “izabere” jednoga od njih ili će je sva trojica silovati i nakon toga ubiti, pa je na kraju odabrala onoga koji je najviše nalikovao Josipu. Bila je “njegova” dva mjeseca, dok Vukovar nije pao i ona napokon uspjela pobjeći. Stela se rodila nekih devet mjeseci nakon Josipove smrti. Je li je začeo vrag ili svetac? Nikad neće saznati i zaklela se da neće ni Stela.

Nakon rata, Lucija je isprva odbila otići do masovne grobnice. Prošlo je pet godina od Josipova ubojstva, a Stela je već zagazila u petu godinu života. Lucija je znala da je Josip mrtav i da ga neće vratiti u život identificira li ga između stotina leševa iskopanih iz jame po nekoj tetovaži, poderanoj fotografiji, ožiljku ili nakitu. Otišla je tek kad je dobila službenu obavijest da je njegovo tijelo gotovo sigurno pronađeno. Bi li došla potvrditi da je to doista on?

Igrom slučaja, taj je dan bio naročito težak – baš kad je Lucija stigla do grobnice, ekipa za iskapanje izvukla je dvije nove vreće. Prva je bila puna ruku i nogu, vojničkih čizama, cipela i šaka odvojenih od svojih vlasnika mecima, minama i noževima, a u drugoj je bio leš jedne žene s malim djetetom među nogama.

Unatoč jezovitosti tih udova i mrtva djeteta, ili upravo zbog nje, patolog je najednom izvadio nabreklu papirnatu vrećicu prepunu krupnih, crvenih, sočnih trešanja iz svoga vrta. “Jedite, jedite”, sve je razgaljeno nudio i svi su skinuli plastične rukavice prekrivene smeđom sluzi mrtvih tijela, grabili pune šake grimiznih trešanja i jednu po jednu ih ubacivali u usta.

Uredno odjevena u crnu suknju i crno-bijelu točkastu bluzu, Lucija je sjedila usred te frivolnost i s poluosmijehom pratila zadirkivanje liječnika, želeći im pokazati da im ne zamjera što uživaju. Nisu oni jedini koji znaju da je čovjek kadar biti u jednom trenutku majmun, a već u sljedećem čovjek. 

Korijeni Videokonferencija povezala Hrvate iz Ljubljane, Dublina, Širokog Brijega i Vukovara

Pojevši trešnje, odnijeli su sljedeću vreću u nizu do šatora forenzičara i nježno je položili na tlo ispred Lucije. Kad su uklonili ceradu, Lucija je po penisu nalik suhoj šljivi vidjela da je riječ o muškarcu. Koža mu je ostala nedirnuta i ležala u svilenkastim naborima oko kostiju, otmjeno i lijepo ovijena, naglašavajući svaku pojedinost i nijansu njegova tijela. Ono što je ostalo od njegove glave sastojalo se od lubanje i zubala, ali umjesto da bude zatvorena, s gornjim zubima povrh donjih, čeljust je zjapila otvorena, opsceno razjapljena, što je anatomski bilo očito nemoguće. Ili se otvorila kad je meso oko nje istrunulo, ili je taj muškarac u trenutku smrti doživio takav šok od kojega su se nekim čudom olabavile sve spone mesa i tetiva kako bi načinile mjesta pretrpljenoj stravi.

Od tišine tog posljednjeg vriska zanijemili su i liječnici i vojnici, ali ne i Lucija, koja je liječnicima vješto davala upute, usmjeravajući ih na ovo ili ono i najzad na zlatni prsten koji joj je privukao pogled među ruševinama nečega što je vjerojatno bila njezina izgubljena ljubav. “Prsten”, jednostavno je rekla i pokazala prema tijelu. Liječnik je pomaknuo ostatke ruke te podigao ono što je ostalo od dlana, s prstom na kojem se još uvijek nalazio prsten. Kad je počeo skidati taj posljednji simbol brutalno razmrskanog zajedničkog života, prst se odlomio i zajedno s prstenom ostao ležati na liječnikovu dlanu, naizgled u nelagodi. Liječnik je zatražio krpu kojom će sa zlatnog obruča ukloniti ostatke mrtve kože i tkiva, i prije no što joj je najzad pružio prsten, trljao ga i ribao najmanje deset sekundi, dok ga je Lucija promatrala s neskrivenim zanimanjem. Prihvatila je prsten dostojanstveno i ljupko, pomno ga promotrila, potvrdno kimnula glavom i stavila na svoj prst. Bio joj je previše širok, ali nije marila. Nakon toga se laganim korakom zaputila kući Steli…

Kirinčić Večernjakova iseljenička turneja: Chicago Izgubljena mladost: Vize za Ameriku pronašli u srušenoj vukovarskoj pošti

Steli, koja sad leprša niz stube u svojoj čipkanoj vjenčanici, s blistavim osmijehom na licu i prstenom oko vrata. Kad bi barem Lucija mogla biti sigurna… oči, tamne kao Josipove, način na koji trza bradom kad je ljutita… Ali tad je prekorila samu sebe. Nije važno, nije nimalo važno. Davno je naučila da zdravo oko traži sve ono što se na ovoj zemlji dade vidjeti. Bolesno je oko ono koje želi samo zelenilo.

  • Avatar dpejakovic
    dpejakovic:

    A tko se bori za ove žene, gdje su sve one "ženske" udruge?