Naslovnica Priče

Kada su se vratili u Vukovar, neki drugi ljudi živjeli su u njihovoj kući, pili su iz njihovih čaša

Jedna drvena baraka u zagrebačkoj Dubravi postala je novi dom ove obitelji i pretvorila se u jedan od mnogobrojnih prognaničkih centara u Zagrebu gdje se živjelo do toliko željenoga povratka kući
04. siječnja 2019. u 11:15 2 komentara 8670 prikaza
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/6

Olga i Dragutin Glasnović jedan su, čini se, običan vukovarski povratnički par, ali kada uđete u njihov dom, neće vas dočekati gorčina, jad ni ljutnja zbog zlosretne ratne sudbine koja ih je snašla prije 27 godina. Kada uđete u ovaj topao obiteljski dom, posvuda ćete zapaziti predivne ručne radove koje je gospođa Olga, Ukrajinka, izradila u poslijeratnom razdoblju jer ne prođe niti dana, a da predano ne uradi barem koju očicu. 

Dubravko Duić Dubravko Duić Život nakon Domovinskog rata. Vukovarski branitelj došao do New Yorka

"Ručni rad me jako veseli i usmjerava da mislim isključivo o lijepome. Dok kukičam, uvijek slušam svoj omiljeni Radio Vukovar s tamburaškom glazbom jer sam prava pravcata Sremica, iako sam po roditeljima Ukrajinka", s osmijehom govori ova neumorna 67-godišnjakinja.

Gospodin Dragutin ima 72 godine, umirovljeni je ekonomist, ali i strastveni gitarist od mladosti te svaki dan svira za svoju dušu. Na pitanje kako bi opisao tešku sudbinu svoga prelijepoga baroknoga grada, gospodin Dragutin odabire sljedeće stihove: Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote? Tko to živi u prošlosti mojoj, a još nije umro od sramote? "Još i danas zamiriše trešnja poznata je tamburaška pjesma koja je opjevala identičan prizor koji sam zatekao na svojoj zemlji nakon sedam godina progonstva. Jedino je trešnja ostala netaknuta, baš onakva kakvom smo je i ostavili, sve ostalo je bilo oskvrnuto..."

Petnaest godina prije velikih ratnih stradanja u Vukovaru, pokraj Dunava, rodila se velika ljubav između ovo dvoje ljudi. Vjenčali su se u dvorcu Eltz pokraj Dunava uz velike svatove. Široki osmjesi na licima, predivna vjenčanica sašivena prema Olginoj vlastitoj zamisli, puno snova o divnoj budućnosti. Ali i danas kada pogledate ovaj skladan bračni par, jasno je da tijekom mnogih godina zajedničkoga života ništa nije uspjelo umanjiti njihovu ljubav. Ni starenje, ni bolest, ni rat koji je sa sobom odnio većinu Olgine obitelji.

Kirinčić Večernjakova iseljenička turneja: Chicago Izgubljena mladost: Vize za Ameriku pronašli u srušenoj vukovarskoj pošti

Vukovarska jesen 1991.

Olga je zaista toliko toga prošla u životu i nikada nije zaplakala ili ipak jest, ali djeca to nikada nisu vidjela. Dragutin joj je uvijek bio najveća potpora u životu i nije dopustio da joj se išta loše dogodi, čak ni te kobne 1991. godine kada se razbuktao rat u Vukovaru i kada je bilo vrlo jasno da dolaze jako loša vremena. Obećao joj je da će je uvijek čuvati bez obzira na sve, da će izvući djecu iz grada i da će se vratiti po nju dok ga je čekala šćućurena u vlažnom i hladnom podrumu širom otvorenih očiju od straha. 

Dragutin je izvukao njihove dvije kćeri na sigurno, kao što je bio obećao, jer takva se obećanja moraju ispuniti. I, naravno, potvrdio je da su djeca dobro i da će biti dobro premda nije bio uvjeren u vlastite riječi. I kao pripadnik 204. brigade uzeo je pušku u ruku i ponovno se vratio braniti Mitnicu (gdje se nalazi poznati Vodotoranj) zajedno sa svojim susjedima – suborcima koji nisu znali što ih uskoro čeka. Glad, zima, neizvjesnost i strah za vlastiti život i živote najmilijih, sve ih je to pratilo do konačnoga pada grada. 

Ono što se dogodilo tijekom te strašne jeseni zauvijek je promijenilo lice toga prekrasnoga srijemskoga grada i ostavilo trajnu brazgotinu na duši svakog pojedinca koji je tamo ostao do kraja i preživio. Nitko više nije ostao isti. Pa tako ni Olga ni Dragutin. Trebalo je proći stratište Ovčaru gdje su ljudi zauvijek nestali u samo nekoliko sati, trebalo je proći koncentracijski logor u donedavno sestrinskoj zemlji koja je ubrzo postala neka druga zemlja na zemljopisnoj karti, trebalo je nakon bijega iz logora i povratka u matičnu zemlju, ali ne i u Vukovar jer je još godinama bio okupiran, ponovno naći posao u novoj sredini i skrbiti se o djeci. 

Dan kravate Canberra Australski Hrvati izveli predstavu o povijesti kravate i prikupili 11 tisuća dolara za Vukovar

Život u progonstvu i povratak u Vukovar

Jedna drvena baraka u zagrebačkoj Dubravi postala je novi dom ove obitelji i pretvorila se u jedan od mnogobrojnih prognaničkih centara u Zagrebu gdje se živjelo do toliko željenoga povratka kući. Naposljetku, nakon sedam godina iščekivanja, obitelj Glasnović je prvi put posjetila svoj dom dok su u njoj još živjeli neki drugi ljudi. 

"Evo kako je to izgledalo kada smo ušli u naš dom. Nude nas rakijom iz Olginih predratnih čaša, sve izgleda kao nekakva srdačna dobrodošlica starih znanaca, stol ljepljiv, crna i debela paučina i prljave zavjese u kuhinji. Za koji dan, kada su ti ljudi konačno otišli, više nije bilo ni čaša ni bilo čega od starih uspomena. Samo zidovi i srušen zadnji dio kuće", prisjeća se naš sugovornik.

Uz jako puno truda, volje i ljubavi ova obitelj je popravila vlastiti dom jer materijalno se uvijek može popraviti. Međutim, duše se mogu tek zaliječiti jer oprostiti se može, ali zaboraviti je teško. 

Poslijeratna borba

Gospodin Dragutin je i nakon rata nastavio borbu za grad davši velik doprinos povratku velikoga broja hrvatskih prognanika kao predsjednik Zajednice povratnika i dopredsjednik Zajednice povratnika Republike Hrvatske, pokretač je ideje o povratku otuđene vukovarske kulturne baštine na čelu istoimene zajednice u suradnji s Ministarstvom kulture Republike Srbije. Bez obzira na antagonizam sučeljenih strana tijekom Domovinskoga rata, gospodin Glasnović nastojao je maksimalno surađivati sa svim organizacijama lokalnog i državnog sektora obiju nekoć zaraćenih država, sve u cilju normalizacije suživota u gradu. Svake godine ponosno korača Vukovarom u "Koloni sjećanja" kao hrvatski branitelj sa svojim suborcima i suprugom. 

Domovinski rat Nevjerojatna priča U Domovinski rat htio je poći i 14-godišnji Hrvat iz Buenos Airesa

To je jedan posve običan čovjek koji je u ratu postao neobičan jer je u štit oko Hrvatske utkao nešto vrlo plemenito – veliku ljubav prema domovini – i tako otvorio put u budućnost nekim novim naraštajima, pa tako i svojoj plavokosoj unučici koja voli Dunav više nego išta na svijetu.


Marjana Kremer

  • Avatar Pinokio
    Pinokio:

    Pitajte Mercepa zasto su prognanici postojali. On je prvi poceo ubijati ljude.

  • Mostar1:

    Ti si sretnik moje su bile zapaljene