U trećem po veličini gradu Sjedinjenih Američkih Država živi gotovo tri milijuna stanovnika. Petina društva, njih 544 tisuće su useljenici.
Tri hrvatske župe, četiri radijske postaje, dva nogometna kluba, Meštrovićevi Indijanci, jedan Kulturni centar i bezbroj neispričanih sudbina. To je Chicago, vjetroviti grad sa 150 tisuća Hrvata.
Ovo su ljudske priče o novom početku u starom životu, ali uvijek s rukom na srcu i mislima u domovini.
Ovo su filmske priče koje su nastajale tisućama kilometara daleko od zavičaja.
A život ovih obitelji je život s prijevodom.
Na početku Večernjakove iseljeničke turneje posjetili smo obitelj Kirinčić koja je u Chicago došla 1991.
Svoje uspomene rijetko dijeli s drugima jer su previše bolne, poput svake vukovarske priče. Za Večernji list ipak je otvorila dušu - o prokletoj sudbini i nesretnom životu!
S očima punima suza naš domaćin Branko priznaje kako mu i danas san na oči teško pada. A prošle su (već) 24 duge godine.
"Za mene je dolazak u Ameriku bio kao nastavak rata iz Hrvatske. Dođeš ovdje, sve ispočetka. Tih prvih pet godina je bilo teško. Ne bih se htio prisjećati", kaže Branko koji je prije devedesetih radio u Borovu na održavanju strojeva.
Njegova supruga Davorka bila je zaposlena u vukovarskoj Općini kao urbanistica. Mladost im je naglo prekinuta kad je počeo Domovinski rat. Slike još nisu izblijedile.
"Strašno je bilo, sve srušeno, puno poginulih i nestalih. Loša sjećanja imam iz tog dijela Vukovara. Kad sam u sedmom mjesecu 1991. išao na svoje stražarsko mjesto, netko me snajperom gađao u glavu i promašio", prisjeća se naš sugovornik.
Kirinčićevi su put u Ameriku odgađali nekoliko mjeseci, no tog nesretnog ili sretnog kolovoza ipak su odlučili otići.
"Kad sam došla kući, naš četverogodišnji sin Ivan shvatio je da se nešto veliko događa. Odmah sam nazvala supruga i rekla mu da moramo krenuti. Ivan je tad otišao u dječju sobu, uzeo svoje lego kockice, sjeo na njih i rekao: 'Mama, ja sam spreman'".
"Tu kanta legosa i njegove autiće čuvamo i danas. Kad se naša kći rodila, Ivan je imao 12 godina. Sjećam se kako je donio igračke i rekao: 'Sis, ovo je tvoje, ovo je iz Vukovara'".
A put u bolji život nije bio baš tako jednostavan. Davorka je znala kako supruga može izvući s ratišta jedino ako mu kaže da imaju sve papire za Ameriku.
"Iz Dalmacije sam zvala u Zagreb da pitam jesmo li dobili vize. Odgovorili su mi da su ih poslali još prije nekoliko mjeseci, ali gospođa koja je vodila vukovarski turistički biro preselila se u Srbiju. Dokumenti i sve što je bilo predano ostalo je u pretincu pošte", priča nam Davorka, na koju se nadovezuje Branko.
"Pitam je kako u pošti kad je ona jučer srušena. I tad sam s prijateljem iz ruševina iskopao vize".
A Davorka, kao i svaka brižna majka, nije htjela otići bez uspomena.
"Rekla sam suprugu da ne zaboravi album s Ivanovim fotografijama. Ponio je naš vjenčani i album od malog. Tako smo godinama iz Amerike rodbini i prijateljima u Vukovar kopirali i slali fotografije s rođendana jer su njihove bile uništene".
Branko se dugo lomio oko napuštanja grada. Nije bio siguran je li donio pravu odluku.
"Svi su mi govorili da idem. Kad sam otišao, moji nisu ništa znali o meni jer se nismo čuli mjesec dana. Niti su oni znali o meni, niti sam ja znao o njima".
Kirinčićevi su do Amerike putovali preko Beograda. I dok su čekali na polijetanje, Davorka je kroz prozor zrakoplova vidjela svoje najgore noćne more: srbijanski borbeni lovci krenuli su prema Hrvatskoj. A Branko se i danas živo sjeća slike koja je obišla svijet.
"Prvi put sam u Chicagu na Dnevniku vidio da je netko od obitelji živ kad je kolona napuštala Vukovar. Tad sam ugledao svoju ujnu. To neću nikad zaboraviti, taj najsramotniji trenutak. Bilo mi je teže vidjeti te ljude nego sve drugo srušeno u Vukovaru. Teško sam to proživio".
Naši sugovornici na početku su u Chicagu živjeli kod daljnje rodbine. Zatim su održavali jednu zgradu kako bi imali besplatan stan. U međuvremenu, Branko je ličio i radio svašta.
"Prvo smo oboje upisali tečaj engleskog jezika. Onda su tijekom predavanja nazivali supruga da se nešto pokvarilo u zgradi i tad bi se zajedno morali vraćati. Na kraju smo se dogovorili kako to baš i nije pametno. Sjećam se da mi je Branko rekao: 'Slušaj ti predavanja pa neka barem jedno od nas zna super pisati i pričati, tako ćemo moći pomoći jedno drugome'".
Susret s hrvatskom zajednicom bio je pun lijepih trenutaka. I tad je život krenuo nabolje!
"Kad je svećenik čuo da smo iz Vukovara, prišao mi je i rekao neka Ivan dođe u školu. Brinula sam se jer na početku nismo imali novca. Ovdje smo došli sa 120 dolara", prisjeća se Davorka.
Branko i danas kad sklopi oči, sanja svoj Vukovar. Oca mu još nisu pronašli, a od idiličnih kula iz njegove mladosti ostale su samo puste ruševine. Ipak, čežnja je neopisiva.
"Planiramo se vratiti za nekoliko godina. Vidjet ćemo što će od toga biti", prvi put tijekom našeg razgovora priča s osmijehom.
"To je sad dosta teško i složeno zato što su nam djeca ovdje. Sin je završio svoju školu, dobio je posao. Možda neka kombinacija kao što većina naših ljudi radi, pola godine ovdje, pola dolje", dodaje Davorka.
"Ipak smo se dolje rodili, to je naša domovina u kojoj smo odrasli, formirali se kao ljudi, živjeli do nekih 30-ak godina. Normalno da vuče nazad, naša zemlja je prelijepa. Trenutačno su ondje ekonomski problemi, ali vjerujem da će biti bolje za nekoliko godina kad se mi budemo vratili", otkriva Branko.
Uspjeti u zemlji snova nije bilo jednostavno, pogotovo s takvim križem na leđima. No, naši sugovornici nisu se predali.
"Ova sredina je takva da te motivira, vidiš da možeš uspjeti. Uzme vremena i strpljenja, ali kad krene onda traje. Amerikanci su predivni ljudi, iako nisam znao engleski oni su me podržavali: 'Ajde reci dobro ti je, bit će drugi put bolje i tako'".
Domovinski rat snažno se utkao u živote ovih ljudi. I danas kad se spremaju na neko putovanje, Davorka i Branko razmišljaju jesu li ponijeli baš sve. Zlu ne trebalo, kao da se opet neće vratiti.
"Normalno da smo se promijenili. To je ostavilo dubok trag u našim životima. Brzo smo svi ostarjeli. Na neki način stvarno mi je drago što smo bili ovdje i započeli novi život. Nisam imao puno vremena razmišljati o ratnim strahotama i nisam bio u toj kolotečini. Da sam ostao dolje, bio bi praktički možda kao i svi drugi. Svaki dan jedno te isto. Tako nema naprijed", ističe Branko, dok na pitanje je li više Amerikanac ili Hrvat, spremno odgovara: "Rekao bih da sam više Amerikanac, ipak smo ovdje 25 godina. Davorka mi nekad kaže da ne znam ni hrvatski pričati, a kad odem u domovinu, onda stalno ponavlja: 'Ej, ti pričaš smiješan hrvatski', dođem ovdje, kaže: 'Kako to pričaš, imaš malo naglasak engleski', pa gdje ja pripadam sada?"
Kirinčićevi su u Americi sagradili svoj sretni Vukovar: kuću i vrt koje im više nitko ne smije uzeti. Umjesto mirisa baruta i srušenih snova, konačno osjećaju okuse iz djetinjstva.
"Mi smo Slavonci, mi smo iz Vukovara, ne može se bez vrta. Volimo oboje i jako je lijepo imati nešto svoje", priznaje Davorka.
"Imamo rajčicu, krastavac, što još? Blitve, raštike i kelja. Imamo salate jer svaki dan pravim zeleni smoothie", zaključuje Branko.
