Naslovnica Priče

'Priče o uspjehu ne pišu oni koji su spavali kod roditelja do 35. godine'

Neki sociolozi odmah su primijetili kako je praksa života s roditeljima češća u mediteranskim katoličkim zemljama i da se nužno ne mora dovoditi u vezu s nemogućnosti osamostaljenja i pronalaskom posla
02. studenoga 2017. u 09:17 1 komentara 4694 prikaza
Foto: Thinkstock
Pogledajte galeriju 1/4

Mladi Hrvati ostaju živjeti s roditeljima najdulje od stanovnika svih zemalja u Europskoj uniji; odlučuju se na samostalan život u prosjeku tek kad napune 33 godine, objavio je Eurostat. Na suprotnoj strani ljestvice nalaze se Skandinavci, posebice Šveđani, koji napuštaju roditeljski dom u prosjeku s čak 19 godina, dok ih u stopu prate njihovi susjedi Danci, Finci i Norvežani. Gotovo tri četvrtine mladih Hrvata ne napušta roditeljski dom dok ne postanu ozbiljni muškarci. Usporedbe radi, prosjek onih koji u dobi od 18. do 34. godine žive s roditeljima na razini Europske unije iznosi 48 posto. Izvan EU, od nas su „gori“ samo Makedonci, gdje čak 72,5 posto mladih živi s roditeljima. A među susjedima u sklopu zajednice odmah iza nas su Slovaci pa mediteranske zemlje poput Italije, Portugala, Malte… Muškarci u cijeloj Europi ostaju dulje s roditeljima nego žene. Prosječna dob sinova kad napuste dom jest 27 godina, a kćeri 25. Međutim, Hrvatice su opet iznad europskoga prosjeka pa tako prestaju živjeti s roditeljima u prosjeku s 29,6 godina, odmah iza „najstarijih“ u EU Maltežanki, kojima je tada gotovo 30 godina.

Stella Hubmayer Iz iseljeničke škrinje Putovanjem u Hrvatsku želi ojačati veze sa zemljom koju su je roditelji naučili voljeti

Ostaju uz roditeljske skute

Neki sociolozi odmah su primijetili kako je praksa života s roditeljima češća u mediteranskim katoličkim zemljama i kako se nužno ne mora dovoditi u vezu s nemogućnosti osamostaljenja i pronalaskom posla. A najbolji primjer za to su Talijani, poznati kao „mamini
sinovi“ koji ostaju uz roditeljske skute i kad imaju mogućnosti kupiti stan. Analitičari često navode katoličku kulturu kolektiviteta i izraženu socijalnu notu nasuprot protestantskoj pragmatičnosti i individualizmu. Tako je mnogim našim sugrađanima, kojima se
podrazumijeva da dijete živi u istom stanu ili u kući sve dok mu se ne posreći kupiti vlastiti stan ili izgraditi kuću, neobično vidjeti kako roditelji u sjevernoj Europi pitaju svoju djecu nakon 18. rođendana kad će se konačno odseliti ili im počnu zaračunavati stanarinu ako ostanu koju godinu dulje.

 | Autor : Thinkstock Foto: Thinkstock

Naša logika

A onda je otkrio razlog prednosti: „To je osamostaljivanje djece i mladeži, uključivanje u proces rada, stjecanje radnih navika i, nadasve, odlazak iz roditeljskoga doma. Preuzimanje odgovornosti za vlastiti život. Tu je statistika neumoljiva.“ Naime, čak 40 puta više mladih Hrvata ostaje živjeti s roditeljima nego mladih Danaca. Milić dodaje kako „dijete“, po našemu ne bi trebalo odlaziti iz kuće dok mu roditelji ne osiguraju stan ili bar veći dio stambenoga prostora. „Prema našoj logici ne bi se trebalo živjeti nižim standardom nego u roditeljskome domu. A u tome i jest glavna kvaka! I mladim Dancima osjetno padne standard kada počnu plaćati podstanarstvo, kupovati namirnice i prati vlastito rublje. Ali, za nekoliko godina oni dostignu, a ubrzo i preteknu razinu blagostanja koju su imali kod mame i tate. U međuvremenu stječu novi krug prijatelja u sličnoj situaciji, zajedno otkrivaju dotad nepoznate mogućnosti, počinju realno cijeniti teško zarađeni novac, brzo postaju zreli i odgovorni članovi društva… Priče o uspjehu ne pišu oni koji su spavali kod roditelja do 35. godine.“

Mary Valentich Dogovoreni brak Hrvatica se udala u Kanadu za čovjeka kojeg nije poznavala

Možda Milićeva tvrdnja zvuči okrutno. Možda će odmah netko primijetiti kako se lako osamostaliti u Danskoj, za razliku od Hrvatske jer je riječ o uređenoj državi, pri ruci im je posao, povoljan kredit za stan i raznorazne druge mogućnosti. Međutim, istina je da se ljudi osamostaljuju više zbog mentaliteta nego zbog visokoga životnog standarda. „Da biste se odselili od roditelja, trebate imati izvjesne prihode. Drugi faktor su cijene nekretnina, visine najma, ljudi si to jednostavno ne mogu priuštiti, a sljedeća stvar je sigurno i izvjesna navika i komoditet“, tvrdi sociolog Gojko Bežovan u izjavi za jedan hrvatski medij. Međutim, većina uspješnih priča naših sugrađana iz Bosne i Hercegovine koji su napravili kakvu-takvu karijeru u Hrvatskoj pokazuje da nisu baš imali pretjeranih mogućnosti za samostalan život, ali nisu imali izbora ili su bili ludo hrabri preuzeti odgovornost i krenuti u avanturu života. Nisu birali
poslove, paralelno su radili i studirali, ništa im nije bilo teško. Znali su da se mogu osloniti jedino na vlastite snage. A upravo toga nedostaje u hrvatskom društvu – uzeti sudbinu u svoje ruke i prestati prebacivati odgovornost na roditelje, državu, Crkvu… Oni koji su živjeli dugo u socijalizmu i danas očekuju da im država riješi sve njihove probleme.

Nedostaje radne snage

I tijekom ove turističke sezone u Hrvatskoj smo se naslušali kako nam nedostaje radne snage u hotelima i restoranima. U poljoprivredi i na građevinskim poslovima već dugo je nemoguće pronaći dobre radnike. U Hrvatskoj je najmanji broj nezaposlenih od 1990. Tome je pridonio snažan gospodarski rast, ali nažalost i iseljavanje koje se ne zaustavlja. Poduzetnici mole
Vladu da odobri dodatne kvote za uvoz radne snage iz inozemstva. Upućeni zagovaraju dolazak Filipinaca, koji nam odgovaraju mentalitetom i katoličkom vjerom, ali i radišnošću te povezanošću s domom.

Mirella-Marie Radman Prošla NATO i Harvard Hrvatica iz Toronta vidi drukčiju turističku Hrvatsku

Istodobno sve više naših mladih odlazi u inozemstvo u potrazi za poslom i boljim životnim standardom. Bez obzira na to što su završili, ako nemaju sve traženije medicinske ili inženjerske diplome, uglavnom moraju kretati od početka. Tako mnogi priznaju da u Irskoj, Njemačkoj i Kanadi rade i one najmizernije poslove koje nikada ne bi prihvatili u domovini jer bi ih bilo sram. Ovako ih nitko ne vidi pa se mogu doma hvaliti kako u inozemstvu teku med i mlijeko. Nigdje baš ne cvjetaju ruže bez upornosti i teškog rada. No, moramo priznati da u uređenim društvima, gdje ne vladaju etnička ili stranačka podobnost te rođačke veze, lakše do
izražaja dođu talent, marljivost i sposobnost pa imate priliku brzo napredovati. Ali ste istodobno uskraćeni za mnoge životne radosti, bezbrižnost i sigurnost, besplatno zdravstvo i obrazovanje, niže troškove života te jedinstveno podneblje koje čine zavidnom kvalitetu života u našim krajevima.

Probuditi uspavane potencijale

Poznati hrvatsko-američki povjesničar umjetnosti dr. Vladimir Peter Goss, koji se nakon tridesetogodišnjeg staža u Americi vratio u rodni Zagreb, rekao je u jednom intervjuu: „Na Zapadu je bolje, ali u Hrvatskoj je ljepše!“ A da bi nam bilo i bolje, očito moramo urediti državu, probuditi uspavane potencijale i pokrenuti se. Nažalost, daleko nam je draže tražiti alibije i optuživati druge nego napraviti iskorak iz zone ugodnosti. Ne treba to biti veliki korak, ali neka bude usmjeren prema jasnom cilju. „Planinu će pomaknuti samo onaj tko je na početku pomicao kamenčiće“, kaže kineska poslovica.

Zoe Ljubić ekskluzivno Majka nestale Hrvatice: Javila mi se Zoe. U tijeku je evakuacija! Novi Zeland maorska dobrodošlica Brojni Hrvati ostvarili su svoj životni san u zemlji 'na kraju svijeta' Iseljavanje Nema ljudi Roditelji odlaze u Njemačku jer više ne mogu vraćati kredite koje su podigli za svoju djecu

Elipso

  • Avatar reference
    reference:

    to je normalno u kulturnom i razvijenom svijetu da djeca odu od kuce poslije srednje, ili raditi ili nastaviti vise skolovanje a poslije se ni oni vise ne vracaju, samo u balkansko azijatskim siromasno primitivnim plemenima zive u kucama koje ... prikaži još!e je pradjed napravio jos u austrougarskoj ili djed u kraljevini Jugoslaviji ili u stanovima sto su dobili od komunista prije 50 godina pa se smjenjuju generacije, na zapadu napunis 18 godina ides iz kuce a tu "djeca" od 30 godina jos uvijek zive sa roditeljima, zive ko svinje jedne te iste obitelji tri generacije zive zajedno, baba spava u jednoj sobi, kcer sa materom u drugoj, zet sa dvoje djece u dnevnom boravku a otac na balkonu. vanka bi mislili da im nesto fali, da imaju nekih mentalnih problema kad ne mogu zivjeti samostalno. U Sjevernoj Americi ljuid rade cijeli zivot da bi imali sve komfore i kupili kuce auta. Djeca odlaze nakon Srednje. Ili idu raditi ili na fakultet. Vrlo rijetko je da ostanu u istoj kuci sa roditeljima. Kasnije, roditelji prije penzije prodavaju kuce i sele se u manje stmablene jedinice. Ovdje se posebno grade stnaovi i tzv townhouses, svih velicina i oblika, ali im je najbitnije da samo tu mozes zivjeti ako ti je 55 godina i vise. Kad se odluce seliti, prave ogromne rasprodaje stvari iz kuca. Sve izbace ispred , stave cijene , i obicno, subotom to se sve prodaje.