Naslovnica Priče

Povratnik ima plan za spas Slavonije: 'Najopasnija zamka dolazi 2020.'

To bi bio početak našeg zajedničkog djelovanja za spas naše drage domovine. Ili sada ili nikada!
28. lipnja 2018. u 09:35 18 komentara 17765 prikaza
Poljoprivreda
Foto: Damir Špehar/PIXSELL

Kao pripadnik dijaspore osjećam dužnost izraziti nekoliko misli o tome da je došlo vrijeme da mi iz dijaspore pođemo ususret realnosti; moramo se suočiti s golom istinom i sagledati stvarnost baš onakvom kakva ona jest, jer nalazim da je prijeka potreba i nužnost da pokušamo naći pravilan i dobar smjer koji smo, prema mome iskustvu i saznanjima, odavno izgubili.

Miroslav Kovač Udružili se kako bi opstali Znam kako zaustaviti egzodus! Ima nas još u Slavoniji, ali drugih više nema!

Ako je država u krizi, moramo priznati da to vrijedi i za nas. Vjerujem da svi jako dobro pamtimo ono što su nas učili o tome da se prvi masovni val iseljavanja iz Dalmacije dogodio još potkraj XIX. stoljeća kao posljedica bolesti vinove loze koja je poharala cijelu obalu i otoke pa je ta prirodna katastrofa dovela do toga da ljudi nisu više imali od čega živjeti. Naime, većina stanovnika održavala se prodajom vina i smokava u Austro-Ugarskoj Monarhiji, barem smo tako naučili u školi. 

Ono što nas nisu učili, a iznimno je važno za razumijevanje situacije, jesu komercijalni ugovori koje je Beč potpisao s Italijom. Što je de facto proizašlo iz tih ugovora? Talijanima, koji su još onda bili pod okupacijom Austrije, barem zapadni dio, tim ugovorom je omogućeno izravno trgovati s Bečom i prodavati vina na području Austro-Ugarske Monarhije! Kakvu pouku imamo iz te činjenice s kraja XIX. stoljeća u današnje vrijeme?!

Dva velika neprijatelja, Kraljevina Italija i Austro-Ugarska Monarhija, počinju se približavati (povezivati) kroz kanale komercijalne suradnje. Što je to značilo za Hrvatsku? Zašto baš tada? Kako se dobro sjećate, bilo je to u presudnom trenutku kada su Hrvati tražili i zamalo ishodili od Beča TRIJALIZAM. Sam trijalizam predstavlja projekt ponovne reorganizacije dualističke Monarhije kojom bi se stvorila nova državna federalna jedinica − Kraljevina Hrvatska. Ona bi kao takva jedinica bili ravnopravni s dotadašnjom Carevinom Austrijom i Kraljevinom Ugarskom.

Baš u takvom trenutku potpisani komercijalni ugovor (a ne bolest vinove loze) slabi mogućnosti da naši seljaci nastave živjeti u Dalmaciji. U tom kontekstu, iz te perspektive, valja sagledati i razumjeti istodobnu pojavu odlične ponude za iseljavanje u Južnu Ameriku: besplatno putovanje, smještaj, hrana, dokumenti i posao. U samo nekoliko godina Dalmacija je izgubila oko 100 tisuća ljudi, a kakav je to demografski udar i ekonomska devastacija postaje razvidno u činjenici da krajem 1900. Dalmacija ima oko 550 tisuća stanovnika. To znači oslabjeti hrvatske političke interese prema Beču usmjerene prema postizanju trijalizma i jačati iredentističku komponentu Italije u Dalmaciji. Zanimljivo je da taj komercijalni ugovor ima "vinsku klauzulu", naime Talijanima nije samo dano da mogu prodavati vina Beču nego da to mogu raditi bez "carinskih ograničenja".

Pisao sam o tome samo da vidite kako (naizgled) banalne i sekundarne političke odluke mogu (usmjeriti) život nacije i upravljati narodom. Ako usporedimo ondašnju situaciju sa sadašnjom, vidimo neke istovjetnosti. Činjenice govore same za sebe: unutar Hrvatske pritisak na narod toliko je jak da ljudima ne preostaje ništa drugo nego emigrirati. Više od 370 tisuća mladih otišlo je izvan zemlje – kakav je to demografski udar i ekonomska devastacija! Koji je pravi uzrok tome? Moguće pitanje jest koliko je od njih otišlo samo da može naći način da plaća ovrhe koje ima njihova obitelj? Jesu li razlog njihova iseljavanja strane banke koje nas "kamatare" za deset posto više od onog što ubiru u drugim državama EU?

Dijaspora je oduvijek imala dva velika cilja: samostalnost naše drage domovine od diktature komunizma (samoupravnog socijalizma u bratstvu i jedinstvu) i od jugoslavizma (jugoslovenštine i pretenzija velikosrbizma) te povratak na svoja ognjišta (u svoj hrvatski dom).

Zbog ta dva velika glavna cilja bilo je podređeno sve ostalo. Sada se moramo pitati zašto je Titov režim tako kaznio političku emigraciju, čemu brutalnost i krajnje ekstremni postupci prema političkoj emigraciji koja nije imala vojsku, nije imala oružje i nije bila toliko brojna da bi mogla biti kakva ozbiljna prijetnja i opasnost. Zašto su nastavili ubijati političke emigrante diljem svijeta do 80-ih godina?

Jedini odgovor koji smatram ispravnim jest da su njihove ideje o slobodi i osuda komunističke diktature bili za Tita neoprostivi. Dijaspora se tada postavila prema Jugoslaviji kao hrvatski politički faktor koji zna što želi i što treba učiniti. Nemajući vremena pisati o političkom djelovanju emigrantske organizacije, a bilo je i važnih i moćnih ideja, pojedinaca i djelovanja, spomenut ću samo da je 70-ih godina konačno došlo do formiranja jedne vrste krovne organizacije pod imenom Hrvatsko narodno vijeće (1974. u Torontu).

Titovi agenti, udbaši i ostali masovno su se infiltrirali u emigrantske organizacije – kako su uvijek radili – te sustavno organizirali ubojstva čelnih ljudi organizacije ili njihovo diskreditiranje. Mislim da je svakom poznat slučaj ubojstva Brune Bušića u Parizu 1978., kao tek imenovanog predsjednika Hrvatskog narodnog vijeća, i pokušaj ubojstva njegova nasljednika Franje Mikulića.

Ubojstva i prijetnje nastavljaju se i traju do 1982. godine kada na čelo Hrvatskog narodnog vijeća dolazi Mate Meštrović. Njegovim dolaskom prestaju prijetnje i pritisci – Udba staje kao da Hrvatsko narodno vijeće više nije tako opasno? Tek 1990. godine na prvim slobodnim izborima to se počinje razjašnjavati. Naime, predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća daje intervju za medije u Hrvatskoj u kojima se otvoreno zalaže za Narodni front koji nije bio za samostalnost. Intervju jest bio privatnog karaktera, ali jasno je da osobe koje imaju položaj i eksponiranost kakvu je imao Mate Meštrović, a još k tome i specifičnu težinu i posebnu osjetljivost s obzirom na prijelomno vrijeme i kontekst, apsolutno ne mogu javno i to još u medijima odvojiti privatno mišljenje od svojega javnog stajališta. Njegova izjava uzdrmala je cjelokupnu dijasporu jer je izgledalo kao da emigracija preko svoga predstavnika javno podržava blok bivših komunista.

Posljedica svega toga bio je raspad Hrvatskog narodnog vijeća, odmah poslije prvih izbora. Daljnja posljedica bila je ta da dijaspora od 1990. do 1993. nije imala krovnu organizaciju. Tek 1993. osnovan je Hrvatski svjetski kongres, a za prvog predsjednika izabran je ing. Nikola Kirigin.

Sada posebno apeliram na vašu pozornost...

Kirigin je bio pravi hrvatski patriot i domoljub – počeo je tražiti za dijasporu ono što je bilo važno onda, a i sada jest: lustraciju, povrat imovine, program za povratak Hrvata, zakon o ulaganjima, kontrolu pretvorbe i privatizacije, ministarstvo za iseljeništvo.

U ono doba ing. Kirigin nije postupao pragmatično nego je, pravno – pametno – domoljubno, tražio ono što je i za Hrvatsku i za njenu emigraciju bilo dobro. Teme su bile prave i ispravne, ali nažalost 1993. godine s 1/3 hrvatskog teritorija pod okupacijom i golemim bremenom ratno-vojno-diplomatskih problema bile su neostvarive. Baš zato moramo pitati zašto se ove bitne teme još nisu ostvarile? 

Poslije 28 godina vidimo kamo država ide – prema propasti. Što se događa poslije Kirigina? Jesu li novi predsjednici Hrvatskog svjetskog kongresa, koji su došli poslije njega, ostali na tim bitnim temama – lustracija, povrat imovine, program za povratak Hrvata, zakon o ulaganjima, kontrola pretvorbe i privatizacije, ministarstvo za iseljeništvo – ili su pokušali igrati na kartu pragmatizma?

To znači ne postavljati se politički kao opozicija, nego pokušavati i, još bolje, ostvariti suradnju s Vladom. Rezultat ove nove političke ere jest da nikada dijaspora nije bila toliko marginalizirana od politike unutar Hrvatske kao danas. I to usprkos tome što je, kako piše u izvješću Svjetske banke, hrvatska emigracija najprosperitetnija tvrtka u Hrvatskoj: ove godine radničke doznake prešle su dvije milijarde eura. To i dalje nema nikakvu političku težinu!

Kada bi barem ovaj novi pragmatizam i slugansko ponašanje naše krovne organizacije dovelo do rješenja nekih od bitnih tema, svatko od nas bi rekao: "Bravo, nastavite ovako!" Ali mi, koji smo povratnici u domovinu, znamo da je situacija obrnuta – dijaspora nije uspjela zabiti ni jedan gol unatoč tome što je u ovih posljednjih 28 godina na pobjedničkoj strani. 

Kao primjer uzet ću dvije točke izglasane na skupštini Hrvatskog svjetskog kongresa u lipnju 2018., kada uime dijaspore Kongres traži: Točka 2. "Moramo imati status nacionalne manjine" i točka 6. "Gdje smo postali branitelj Milana Bandića".

Mislim da ovo nema više nikakvog smisla, bolje je nemati krovnu organizaciju nego da bude takva kakva je danas. Moramo priznati da smo pogriješili smjer i da država ne može sama. Pokazalo se da politička klasa još nije zrela da bi mogla voditi ovu državu.

Što možemo učiniti kao emigracija? Ako je od 1994. godine dijaspora bila na tribini i samo navijala za Hrvatsku, sada je posljednji čas da izađemo na teren igrati utakmicu. Ili sada ili nikada! Moramo prije svega znati što želimo i sami doći do cilja.

Najopasnija zamka je ispred nas – 2020. godine završit će moratorij na kupnju zemljišta u Hrvatskoj za strane tvrtke. Što to znači ilustrira sljedeća gruba aproksimacija: hektar zemljišta u Slavoniji ima prosječnu cijenu od šest eura, a hektar poljoprivrednog zemljišta u Njemačkoj ima prosječnu cijenu od 60 tisuća eura, nema plohe ispod 100 hektara i nemoguće je naći zemlju koju možete kupiti jer je nitko ne prodaje!

Po uzoru na Židovski nacionalni fond, naša dijaspora mogla bi osnovati investicijski fond i početi kupovati zemljišta i ostale nekretnine u Hrvatskoj. Svaki Hrvat koji želi može s jednim ili deset dolara sudjelovati u kupnji najmanjih parcela zemlje. 

Pri utemeljenju Židovskog nacionalnog fonda određeno je da će fond biti vlasništvo židovskog naroda u cjelini, a ulagački Fond hrvatske dijaspore može biti svenacionalni fond s točno određenom svrhom kupnje zemljišta, nekretnina te ulaganja u konkretne razvojne projekte prioritetno ruralne i turističke, a s ciljem opće dobrobiti Hrvatske.

To bi bio početak našeg zajedničkog djelovanja za spas naše drage domovine. Ili sada ili nikada!

Nadam da će to biti tema i da će se o tome raspravljati tijekom susreta dijaspore u Osijeku.


Luka Krilić, useljenik

Robert Stanić Gastarbajteri Uspjeli u Slavoniji! Vratili se kući, uložili novac i počeli raditi... Hrvatska katolička župa München Velika obljetnica u Münchenu Zašto su starci u Slavoniji osuđeni na samoću i stalni pogled prema prozoru? Gradnja Izvoze u Švedsku Uspjeli u Slavoniji: Založili smo nekretnine svojih roditelja, podigli kredit i krenuli
  • than:

    "...hektar zemljišta u Slavoniji ima prosječnu cijenu od šest eura" ?!?!? Nije baš niti skupo, ali nije niti toliko jeftino...

  • domxerex:

    U slavoniji nema zemljišta ispod 1000€ po jutru. Hektar ima nešto oko 1 i 2/3 jutra. U istočnoj slavoniji je zemljište još skuplje. Dobra veća parcela (25Ha) na dobrom položaju (100m od magistralne ceste) sa dobrom zemljom (prava crnica) je ... prikaži još! nedavno prodana po 10000€/Ha. Ali to je još jeftinije od cijena u EU. Zato treba kupovati zenmllju i zato se neki toliko trude isprazniti Slavoniju da bi se kada dođe trenutak moglo povoljno prodavati njihovim sponzorima koji će sijati GMO.

  • ilijan:

    Moramo poduzeti nešto, očito Hrvatski političari služe samo svojoj svrsi i ne žele dijasporu niti bilo koje progresivne snage jer te snage su izravna prijetnja za te političare, koji misle da je politika njihovo zanimanje. Taj komunistički mentalitet mora nestati ... prikaži još! a nestati će samo izvanjskom silom.