Na primjeru jedne malobrojne, aktivne i još uvijek žive skupine stanovnika Slavonije iz požeškog kraja, s kojom dijelim životno iskustvo, može se odgovoriti na naoko kompleksno pitanje: Kako zaustaviti egzodus, dramu i tragediju hrvatskog seljaka? Dramu koja se događa u prostoru i tragediju koja nas ostavlja siromašnima unatoč obilju mogućnosti. Određenu snagu i inspiraciju za poruku teksta nalazim u riječima bavarskog seljaka iz prekrasnog sela u okolici Garmisch-Partenkirchena koji je, upitan kako je otpočeo život njegova sela, odgovorio: "Ovdje su prije petstotinjak godina tri obitelji započele s uzgojem goveda i proizvodnjom mlijeka! Selo je danas prekrasno i bogato".
Ne bih nimalo drukčiji odgovor dobio u bilo kojem hrvatskom selu. Međutim, u mnogim selima širom Hrvatske, a osobito Slavonije, nema više onih koji su ih gradili oslanjajući se na "leđa" svojega blaga. U selima nema više goveda (blaga), danas su ruinirana i siromašna. Oni koji su ostali vrijedni su neizmjerna poštovanja.
Razvoj zadruge
Grupa seljaka iz Požeštine, koju ovdje uzimam kao primjer, bavi se uzgojem goveda i proizvodnjom mlijeka, a 2008. učinila je korak prema zajedništvu. Sami su, svojom voljom i odlukom, bez ikakve podrške zajednice, osnovali zadrugu.
Godine 2010. kupili su građevinsko zemljište te 2011. izgradili svoj dom i sjedište. U njemu su 2012. osnovali veterinarsku ambulantu, 2014. dobili od države ovlaštenje za veterinarske poslove, a 2015. izborili status proizvođačke organizacije. U početku je bilo 20 članova, a danas ih je 12. Čitavo vrijeme razvoja jedan od strateških ciljeva bila je zajednička mljekara. Na prostoru djelovanja zadruge postoji domaća mljekara čiji je vlasnik član zadruge. Imati vlastitu zajedničku mljekaru imperativ je ključan za opstanak života ove male zajednice, ali ne samo za nju.
Prepreke
Na putu do cilja, koji još nije sasvim postignut, nailazili su i nailaze na nebrojene prepreke. Već kod izgradnje sjedišta (doma) otezalo se s izdavanjem građevinske dozvole uz neshvatljive argumente.
Kratko nakon osnivanja i djelovanja, poslana im je financijska kontrola i kažnjeni su u ne baš jasnim okolnostima. Nakon toga veterinarska je inspekcija kočila izdati odobrenje za gradnju objekta u kojem će djelovati veterinarska ambulanta, a strukovna komora izdala je negativno rješenje.
Nakon što su konačno dobili koncesiju koja im na tržištu znači opstanak – evo, javlja se konkurencija i tuži Ministarstvo poljoprivrede koje poništava natječaj i vraća postupak na početak iz 2014. Za poslovanje zadruga treba kredit kako bi financirala zadrugare i tako za sebe i svoje članove ostvarila razliku u cijeni. Zadruga diže kredit i u godinu i pol vraća banci dva milijuna kuna. Kredit traži i drugi put, ali Ministarstvo poljoprivrede ne daje suglasnost i tako zadrugu koči u poslovanju.
Zadrugari se zatim zalažu za status proizvođačke organizacije prema standardima EU, kao jedni od prvih u Hrvatskoj, i na tom putu nailaze na bezbroj administrativnih prepreka, a za mnoge od njih ne vide razlog. U ovom procesu ostaju zakinuti i za veliku svotu novca državne potpore zbog neusklađenosti kriterija administracije.
Zajednička domaća mljekara (matica opstanka)
Nakon što je sve to izdržala, zadruga je za svoj ključni projekt – zajedničku mljekaru – osmislila detaljan poslovni plan i zatražila potporu države i banaka (domaćih i stranih). U potrazi koja traje već gotovo godinu dana za kreditom od dva milijuna kuna (riječ je o novcu koji žele i mogu vratiti), zadruga je obišla sve relevantne državne institucije i sedam banaka, ali još uvijek nije dobila pragmatičnu podršku, dok su se stotine milijuna kuna potrošile na raznorazna nepovratna sredstva.
Naravno da postoje objektivni argumenti zbog opće situacije u državi, međutim, nema drugih domaćih aktera na prostoru na kojem se sve to događa. Projekt je, naime, izravno povezan s opstankom stotinjak obitelji i još toliko neizravno povezanih obiteljskih zajednica.
Osigurat će im opstanak i omogućiti uvjete za ostanak u zemlji. Vezan je uz proizvodnju, preradu i distribuciju hrane u zemlji u kojoj hrane nema dovoljno, a hrana koja se uspješno proizvodi u sklopu zadruge (mlijeko i meso) neopravdano se uvozi u zemlju u gotovo neograničenim količinama.
Projekt zadruge nudi priliku ljudima za ostanak i rad u zemlji iz koje stanovništvo svakodnevno odlazi i u kojoj je, kako čujemo iz medija, 28.000 registriranih različitih ovisnika, dok je samo oko 20.000 onih koji, baveći se poljoprivredom, proizvode hranu te plaćaju mirovinsko i zdravstveno osiguranje.
Treba ići i korak dalje u razmišljanju o našem odnosu prema životnoj stvarnosti. Ovo je priča o autentičnim osobama – sve one imaju svoje ime, svoje obitelji, svoje potrebe u zajednici (obrazovanje, zdravlje, kultura, sport, empatija...). Krenimo u rješavanje tih izazova dajući podršku onima koji su već učinili gotovo nemoguće u našem okruženju. Podržimo ih u želji da imaju svoju mljekaru jer će jedino tako ostati na prostoru na kojem su danas i okupljati obitelji oko sebe. U protivnom će nam jedan dio njih i velik dio mlađih članova njihovih obitelji uskoro slati poruke iz Irske, kao što su to u posljednja tri dana učinili moji prijatelji Alen i Željko.
Shvatimo da se pojmovi poput nacionalne sigurnosti i prehrambene ovisnosti, odnosno demografske, socijalne i gospodarske katastrofe koja prijeti hrvatskom selu, ali i gradu, iskazuju u svakodnevnom životu i pokušajmo ih razumjeti na toj životnoj razini. To ne smiju biti puste riječi – za njih treba nuditi rješenja i ljudsku odgovornost. Brzo! Sada!
Dakle, svi vi dobre volje koji želite, možete i morate pomoći u zaustavljanju odljeva stanovništva iz zemlje na primjeru skupine vrijednih ljudi iz Požeštine – Zlatne doline, koji su još uvijek živi i stvarni, u stvarnom prostoru, pokažite svu pragmatičnost.
Pomozite u zadržavanju dostojanstva onih koji još uvijek u Hrvatskoj proizvode hranu. Iznenadite nas kao nitko do sada. Zbog sporosti u rješavanju problema već dobrano načete zajednice postoji opasnost da izgubimo i ovu malu zajednicu, a drugih nema! DRUGIH NEMA!
Iz teksta je vidljivo da nitko od pocetka projekta ne zeli pomoci ovoj zadruzi koja moze vracati kredite i koja ima proizvodnju a kako ce onda pomoci onima koji tek pocinju i nisu sigurni u nista ? Naravno zato svi dizu ruke od toga o odlaze u Irsku ili negdje drugo pa makar i biti sluge na nekoj prosjecnoj farmi ali biti nagradjeni i placeni za svoj rad !