Milan Mike Bosnić, hrvatski iseljenik iz kanadskog grada Wellanda, pridružio se svojim romanom "One Man’s war" plejadi naših ljudi u svijetu koji su se latili pera.
Svoju knjigu nije tek slučajno nazvao borbom jednog čovjeka. Prošao je kroz mnoge životne bitke, od one za golu egzistenciju, kao nejaki desetogodišnjak koji se krizne 1929. preselio u Kanadu, pa kao kanadski dobrovoljac na europskom bojištu za vrijeme Drugog svjetskog rata, sve do sindikalnog povjerenika koji se bori za radnička prava.
A kada su se njegove životne bure stišale, u mirnim, umirovljeničkim danima osjetio je onu unutarnju potrebu da sve proživljeno pretoči u knjigu.
"O čemu pišem? A o čemu će iseljenik, ako ne o svome životu. Tu je i dio mog djetinjstva, odlazak s majkom 1929. u Kanadu, gdje nas je već čekao otac koji je 1924. emigrirao iz domovine. Teška su to bila vremena, godine svjetske krize, otac nije imao stalno zaposlenje, a mati je nakon šest mjeseci boravka u Kanadi umrla, razboljevši se još na putovanju brodom. I tako otac i ja ostadosmo sami u tuđini. Ja, nejaki desetogodišnjak, a otac više bez posla nego s njim. Živjeli smo teško i jedan drugome bili sve na svijetu; ja sam njega učio engleski, a on pazio da ne zaboravim 'po naški', upozoravajući me da sačuvam materinski jezik, pa ga evo, tečno govorim", priznao je Bosnić.
I tako je naš sugovornik prolazio kroz svoje životne borbe. Radio je u tvornici, bio kanadski dobrovoljac (narednik) na europskom frontu od 1941. do 1946. Iz Europe je otišao ranjen s bojišta, a drugu ranu zadobio je nakon povratka u Kanadu.
Iz Toronta ponovno je odselio u Welland. Osim u tvornici, bio je zaposlen u tiskari tadašnjih iseljeničkih novina, kao što su "Borba", "Jedinstvo" i "Slobodna misao".
"Velik dio života proveo sam kao profesionalni sindikalni radnik i povjerenik", istaknuo je Bosnić i dodao: "U tom poslu ostao sam više od tri desetljeća, boreći se uvijek za radnička prava".
Kao kanadski sindikalni povjerenik boravio je u domovini 1964. i 1967. godine. Tom prilikom posjetio je veći broj tvornica i ustanova u raznim gradovima.
Tijekom trećeg dolaska 1989., pitala sam ga kako mu je, a on mi je odgovorio: "Dobro živim. Uživam mirovinu kao kanadski veteran, a oni u Kanadi imaju dobar materijalan i društveni položaj. Sada, kada sam ostao sam, prodao sam kuću i iznajmio stan. Zime ću provoditi na Floridi u Americi, a ostatak godine u Kanadi".
M. Greblo, 1989.
