Naslovnica Priče

Iseljenik u Zagrebu: Dobro je moj did Jure govorio

Kriza je. Što se politike tiče, mislim da se puno govori, a premalo toga radi
15. studenoga 2016. u 09:30 14 komentara 27118 prikaza
Zagreb
Foto: Marko Lukunić/PIXSELL, Davor Puklavec/PIXSELL

Kad jedan mladi ribar iz dalekog američkog gradića Anacortesa s Pacifika odluči tri mjeseca provesti u Zagrebu i u Ladu učiti naše narodne plesove i pjesme, a potom umjesto planiranih tri ostane punih 13 mjeseci, onda tu ima nečega: i u tom mladom Amerikancu, i u tom Zagrebu i starom kraju koji je ovog 21-godišnjaka toliko privukao i očarao.

Da, oduvijek sam želio posjetiti ovu zemlju gdje su mi se i mati, i did, i baka rodili – rekao je 1989. godine Michael Petris, sin Marije Petris iz poznate iseljeničke obitelji Franulović iz Anacortesa, u američkoj državi Washington, inače voditeljice ansambla Vela Luka u tom gradu.

Michael Petris | Autor : Matica Foto: Matica

I ja sam član Vele Luke. Kada je prije nekoliko godina Lado gostovao u Kanadi, jedan plesač došao je i u naš ansambl da nam stručno pomogne. Primijetio je da imam dara za folklor i rekao mi da bi bilo dobro da se nekoliko mjeseci usavršavam u Ladu, u Zagrebu. U tome mi je potom mnogo pomogao bivši tajnik Matice, Nikola Jelinčić, kasnije generalni konzul u Vancouveru. Uz njegovu pomoć, doista sam dospio prije 13 mjeseci u Zagreb. U početku sam mislio da ću ostati tri mjeseca, a onda sam toliko toga ovdje zavolio, tako sam se dobro osjećao, da sam stalno produljivao svoj boravak. A nije to bilo samo zbog moje ljubavi prema folkloru. Još kad sam bio mali, moj did Jure Franulović, Velolučanin, "Kralj riba" iz Anacortesa, probudio je u meni želju za ovim krajem. "Vuče moj" – tako me je did odmalena zvao – jednog ćeš dana otići u stari kraj... A tamo ti je more najplavije na svitu... – Nažalost, moj did nije dočekao i moj odlazak na njegov rodni Jadran. Nedavno je preminuo i teško sam to podnio. Uspomena na njega još više me vukla u njegov zavičaj. Eto, tu sam, naučio sam hrvatski, samo mi je žao što to did neće nikad znati i što s njim neću govoriti na hrvatskom... Kada se vratim, barem ću s bakom Marijom, također Korčulankom, razgovarati na njezinom materinskom jeziku...

Je li Jadran doista – "najplaviji na svijetu", kako je to did Jure govorio?

Pa da znate, Jadransko je more uistinu plavo, najplavije, u što je bilo teško povjerovati jer je Pacifik – zelen. I o Jadranu, o Dalmaciji, o Hrvatskoj, mnogo sam odmalena u Americi slušao, i sve sam te krajeve nosio u svom srcu. Pa ipak, drukčije je to kad sve to i sam vidiš, doživiš, osjetiš... Tek tada znaš zašto si baš takav kakav si, tada saznaješ tko si odakle si. To je valjda taj – etnički identitet. Jer, ovamo sam došao kao mladi ribar, a to znači kao čovjek koji još ne zna što želi u životu. Sada znam. I što želim, i što jesam...

Kada je Michael Petris prije godinu dana putovao u stari kraj, imao je potpuno drukčiju sliku o ovoj zemlji?

Iskreno, da. U Americi su mi svašta napričali o domovini. Tako sam prve dane ovdje bio pomalo zastrašen. Dolazio sam svakog dana u Lado, od 9 do 14 sati, a potom – ravno kući, kod rođaka. Ni s kim nisam razgovarao, ne samo zato što sam znao tek pet riječi hrvatskog već iz nekog nepovjerenja. Nisam se upuštao ni u kakve kontakte. A onda, deseti dan, prišli su mi u Ladu neki plesači, pitali me tko sam i odakle dolazim, i bilo im je neobično drago što sam sin Marije Petris koju su oni već kao članicu Vele Luke dobro poznavali, kao što su poznavali i moje tete Binki i Almu – 'Ruže Dalmatinke'... Odmah se stvorilo prijateljstvo, odlazili smo zajedno u društvo... Ovdje sam stekao divne prijatelje. Jest, Dalmacija je prekrasna, Jadran očarava, divno je i uzbudljivo bilo u rodnoj kući mog dide Jure u Veloj Luci, mjestu gdje se moja mama rodila, ali Zagreb je moj grad. Nikad neću zaboraviti njegov stari Gradec, katedralu, Gračane i svirače. Zagreb ima najljepše cure, taj grad ima dušu, a to su – Zagrepčani. Stanovao sam kod rođaka, Franice i Jordana, i njihova sina Saše, mog bratića, koji će na neko vrijeme doći živjeti s nama u Ameriku. Bilo mi je lijepo kod njih. Osim Zagreba i Dalmacije, posjetio sam i druge gradove, Opatiju, Vinkovce... Oduševila me i Slavonija koja njeguje autentični folklor i ima vrlo gostoljubive ljude...

Franki Burić Iseljenički vremeplov Povratnička priča s kraja osamdesetih: Više prijatelja sam stekao u Zagrebu za tri mjeseca nego u Brazilu za 26 godina Ribar Vremeplov Hrvat koji je iz domovine otišao krajem pedesetih: Nisam član nikakvog kluba, jer, dok sam aktivno radio, nisam imao vremena ni spavati

Što mislite o aktualnom stanju u našoj zemlji?

Kriza je. Inflaciju sam i ja osjetio budući da sam svoj boravak ovdje sam financirao. Što se politike tiče, mislim da se puno govori, a premalo toga radi.

Čime ćete se baviti u Anacortesu?

Znate, biti mlad u Americi i u ovoj zemlji, velika je razlika. Ovdje su mladi dugo na teret roditelja. U Americi se već sa 16 godina ljudi počinju brinuti sami o sebi i ne žive na račun roditelja. Po povratku, svojim stečenim znanjem u Ladu pomoći ću našem ansamblu Vela Luka.

Što za Vas znače ovih 13 mjeseci boravka u Zagrebu?

Boravak ovdje mnogo znači pa ću se teška srca rastati od Zagreba. Drago mi je što sam uz folklor naučio i hrvatski jezik, polazeći tečaj na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Siguran sam, ponovno ću se vratiti. Dobro je moj did Jure govorio da je ovdje najplavije more na svijetu i da ću zavoljeti ovu zemlju. Volim je i nosim dio nje u sebi... I saznanje o svom podrijetlu.


M. Greblo, 1989.

  • Mediterraneo:

    nikad ne ulazim dublje u ove price ali cine mi drago i toplo oko srca

  • kresimirn:

    svi dodu kao turisti, i vicu kako je lijepo...

  • cupus:

    Lijepa zemlja, trenuci nonstalgije.. Ima srecu sto nije pokusao nesto raditi ili investirati, nasa anakonda bi ga zadavila pa bi zbrisao 300 na sat...