Samo jedno putovanje u domovinu na neki način promijenilo je život mlade Karen Šimunović, kćeri Helen i Roberta iz američkog gradića Clarkstowna.
Prije susreta sa starim krajem, naša sugovornica nije ni slutila koliko će on u njoj pobuditi novih osjećaja, do tada nepoznatih, kako će duboko shvatiti važnost svojih korijena i etničkog identiteta.
"Iskreno, prije nisam ni razmišljala o tradiciji svojih predaka ili o zemlji porijekla. A kada smo prošle godine posjetili domovinu, tijekom prvog susreta sa svojim rođacima, odjeknula su u meni brojna pitanja, pa sam, među ostalim, pomislila i kako bi bilo lijepo znati hrvatski jezik. Tako sam donijela odluku da se ponovno vratim u ovu zemlju i nešto naučim o njoj. Jer shvatila sam, ako to ne učinim, tada će naša obitelj biti kao svaka druga američka obitelj i zaboravit će se odakle dolazimo", priznala je Karen u intervjuu 1989. godine.
I tako je naša sugovornica nakon završenog studija komunikacija došla 1988. u Zagreb da bi kao stipendistica Matice iseljenika Hrvatske pohađala tečaj na Ljetnoj školi hrvatskog jezika.
"Nisam ništa znala reći na hrvatskom, osim 'dobro jutro' i 'laku noć'. U Americi, u našoj kući, jedino se molimo na hrvatskom. Tata je iz svoga rodnog Zagreba otišao kad mu je bilo samo 13 godina i puna četiri desetljeća nije se vraćao. A mama je rođena u Americi, samo su njezini roditelji s otoka Oliba. Mislim da sam ipak nešto naučila jer se na hrvatskom čak i čujem s tatom. Kažem mu kao prava Zagrepčanka, onako u žargonu 'kužiš', a on odgovara 'kužim, kužim'", smije se Karen.
Koliko se tvoj zagrebački život razlikuje od američkog?
Dosta. Prije svega, ovdje su ljudi mnogo otvoreniji u svakodnevnoj komunikaciji. Na primjer, kad još nisam znala hrvatski, a išla sam u trgovinu nešto kupiti, svi bi mi pomagali. No, u Americi, ako ne znaš engleski, to je tvoj problem... Meni je osobno dobro i što se tiče standarda. No, kako vlada velika inflacija, život je vrlo težak, pa su mnoge stvari skuplje tu nego u SAD-u. Zaista se čudim kako to ovdje narod podnosi... Jako mi je drago što je u vrijeme krize ipak naša zemlja u nekim stvarima broj 1. Evo, upravo je na Euroviziji pobijedila pjesma koju je pjevala grupa Riva iz Zadra, a prije toga Splićani su osvojili europsko košarkaško prvenstvo, odnosno "Jugoplastika"... Drukčije su ovdje i komunikacije među mladima. Na primjer, u Americi ti muškarac može biti prijatelj, a ovdje ti vrlo brzo izjavljuje ljubav.
Kako provodiš dane u Zagrebu?
Odlazim na fakultet, družim se s prijateljima, idemo u kino, na koncerte, kazalište, volim šetati Gornjim gradom...
Kako je tvoj otac, rođeni Zagrepčanin, doživio svoj prvi susret s rodnim gradom nakon 40 godina?
Plakao je od uzbuđenja. A bilo mu je i žao što više nije našao svoju školu na Rooseveltovu trgu u samom središtu grada.
Posjetila si i Olib odakle su tvoj djed i baka...
Da, bilo je doista lijepo na tom otoku. Sa mnom je išla i baka koja inače također živi u Americi. Posjetili smo njezinu rodnu kuću u kojoj još uvijek nema struje, no nije nas to smetalo.
Bila sam i u Makarskoj, pa u Mostaru, gdje isto imam rođake. Tako sam obišla dosta gradova po domovini. Divna je to zemlja. U istom danu možeš se kupati na moru i provesti lijepe trenutke na brdu. Dok sam svojim prijateljima u SAD-u pričala o domovini, oni su se čudom čudili zašto uopće posjećujem tu njima nepoznatu zemlju. Kada sam se vratila u Ameriku, sva potamnjela od dalmatinskog sunca, moji prijatelji su me pitali: "A gdje si tako lijepo pocrnjela?" A ja im kažem: "U domovini". Oni su se toliko začudili, kao da je pravo čudo što Hrvatska ima – sunce.
U našoj si zemlji provela deset mjeseci i na ljeto se vraćaš kući. S kakvim saznanjima i dojmovima?
Sa sobom ću ponijeti mnogo knjiga, ploča, kazeta i – kruškovac. A tati ću kupiti Meštrovićev spomenik, odnosno odljev "Povijest Hrvata". Iskreno rečeno, ovo vrijeme provedeno u Zagrebu i domovini za mene je najbolja godina u životu. Sada znam tko sam, odakle sam, saznala sam mnogo o svojoj baštini i tradiciji, a to je vrlo važno u životu, posebno ako si rođen u zemlji poput Amerike. Tijekom učenja hrvatskog jezika i upoznavanja ove zemlje – prepoznala sam svoje porijeklo. Time se ponosim!
M. Greblo, 1989.
Interesantno: Mostar je 1989 bio unutar Hrvatske.