Naslovnica Priče

Pamela došla živjeti u Hrvatsku: Bili smo u zemlji gdje ništa ne funkcionira

Sa suprugom, kćeri (8) te sinovima od pet i pol i tri i pol godine živi u zagrebačkim Vrbanima. Ona i suprug, kojem su roditelji porijeklom iz Like i Slavonije, odlučili su se preseliti u Hrvatsku dok su još djeca mala, da mogu lakše naučiti jezik
11. veljače 2019. u 11:36 11 komentara 37346 prikaza
Foto: Davor Puklavec/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/2

Unutar Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske osnovan je Ured dobrodošlice kako bi povratak Hrvatima i njihovim potomcima bio olakšan. Ured, kojem se obraćaju i za pomoć u stjecanju državljanstva, koordinira poslove i komunicira s državnim tijelima. Kroz program učenja hrvatskog jezika stipendira pripadnike hrvatskog naroda izvan RH, njihove supružnike i prijatelje hrvatskog naroda.

Obitelj Glasnović Kada su se vratili u Vukovar, neki drugi ljudi živjeli su u njihovoj kući, pili su iz njihovih čaša

"Iako sam u Boliviji studirala, kad sam dobila priliku doći u Hrvatsku i naučiti jezik, nisam dvojila. 'Zamrznula' sam treću godinu fakulteta i preselila se. Moj je pradjed Hrvat, rođen je u Crikvenici, i moj je san bio upoznati Hrvatsku, zemlju mojih predaka. Moji su bili vrlo sretni jer sam prva iz obitelji koja je posjetila Hrvatsku. Čim sam stigla, osjećala sam se kao kod kuće", govori Marian Miroslava Krellac Loza (21), koja je došla iz Bolivije 2017. godine kad je dobila stipendiju za učenje hrvatskoga jezika preko Državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske. Sada živi u Zagrebu.

Došla na pet mjeseci i ostala

U gradu Cochabambi prije preseljenja studirala je industrijsko inženjerstvo i premda je isprva u Hrvatsku došla na pet mjeseci, toliko joj se svidjelo da je odlučila ostati. Rođena je u gradu Oruru, u kojem živi najviše hrvatskih iseljenika i u kojem joj je pradjed s drugim Hrvatima osnovao Hrvatsko društvo. Od djetinjstva otac joj je pričao kako mu je pradjed govorio da su se Hrvati često družili i pjevali zajedno, pričao je o tradiciji, kulturi, sportu... U Hrvatskoj je okružena obrazovanim i prijateljski raspoloženim ljudima i svi je primaju s osmijehom. Sviđa joj se kako ljudi ovdje žive.

"Sviđa mi se Hrvatska, sigurnost zemlje, ljudi, parkovi, otoci... Ljudi su uglavnom prijateljski raspoloženi, ali neki su previše zatvoreni da bi upoznali nove ljude, kulture, tradicije ili isprobali različitu hranu. Ovdje sam pronašla prijatelje iz različitih zemalja i s različitih kontinenata, pa čak i iz moje zemlje, koji su mi sada vrlo dobri prijatelji. Najviše mi iz Bolivije nedostaju moja obitelj i hrana", otkriva Marian Miroslava. 

Ali obitelj je planira posjetiti, a možda za nekoliko godina dođe i živjeti ovdje. Ponosi se što je, kako kaže, nakon mnogo naraštaja došla u zemlju u kojoj je rođen njezin pradjed, a njezini roditelji ponose se time još više.

Posjetila je i Crikvenicu kako bi pronašla pradjedovu rodnu kuću. Dio njezine obitelji živi u Finskoj i Rusiji, a ljeti se vraćaju u Crikvenicu i sada je u kontaktu i s njima. Dobila je hrvatsko državljanstvo, zaposlena je, voli svoj posao i tim s kojim radi, kao i život u Zagrebu, a želi i nastaviti studirati. Misli i da Hrvatska treba unaprijediti i povezati javne sustave svojih institucija.

Iz Južne Amerike dolazi uglavnom treći naraštaj potomaka hrvatskih iseljenika i među svim useljenicima ubrajaju se među najobrazovanije. Privuče ih učenje hrvatskog jezika, a onda mnogi nakon boravka ovdje odluče i ostati. 

Obitelj Jakić Povratnici iz Kanade Vratili se u domovinu koja ih je teško prihvatila: Mito? Neće ići. Ni lipe...

Kako ističe Marija Pušić, glasnogovornica Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske, Ured dobrodošlice za povratnike unutar Središnjeg ureda u skladu sa zakonom ubrzava postupak njihova primitka u hrvatsko državljanstvo.

U praksi su primijetili povećan interes polaznika programa učenja hrvatskog jezika za stjecanje hrvatskog državljanstva te povećan broj zahtjeva koji su, dok uče jezik, podneseni MUP-u. Svi sugovornici ističu da su zahvalni na pomoći Uredu za Hrvate izvan Hrvatske. Životom u Splitu zadovoljna je i Wanda Pierela Karlušić (28), koja je iz Argentine došla prije godinu i pol naučiti hrvatski jezik.

"Split je najlipši grad u Hrvatskoj i želim u njemu živjeti. Volim more, šetnje uz rivu i Dalmaciju iz koje potječe moja obitelj, moje prabake i pradjedovi", ističe Wanda Pierela Karlušić. U Argentini je diplomirala računovodstvo. Uz španjolski, govori talijanski i engleski i priznaje da joj je najteži hrvatski težak, pogotovo padeži. Njoj je, kaže, "bilo blago" doći naučiti jezik i upoznati svoju hrvatsku obitelj koja živi u Splitu, Podstrani i Zagrebu i mjesta iz kojih su potekli njezini preci.

"Imam veliku hrvatsku obitelj, moja prabaka Marija s tatine strane je s Korčule, moj pradjed Mariano je s otoka Hvara, a u Argentinu su otišli nakon Prvog svjetskog rata. S mamine strane moj djed Jozo porijeklom je iz Rašćana kod Imotskog, a moja baka Catalina, rođena u Argentini, također je bila kći Hrvata iz Rašćana. Uvijek su mi u obitelji govorili da je Hrvatska lijepa i htjela sam upoznati mjesta gdje su rođeni prabaka i pradjed i moj djed i baš sam bila sretna što sam posjetila rodnu kuću djeda Joze. Voljela bih ovdje ostati živjeti, ako nađem dobar posao", napominje naša sugovornica.

Lani je radila na recepciji jednog hotela i sad opet traži posao u turizmu. Posjećuju je u Splitu prijatelji iz Južne Amerike, a upoznala je i nove u Splitu s kojima voli ići na kavu. Roditelji joj žive u Argentini, ali lani su je posjetili.

Tridesettrogodišnja Pamela Shoda Garcia, liječnica iz Venezuele, s mužem Stipom Legčevićem, ekonomistom po struci, i troje djece također se doselila u Hrvatsku, prije godinu i pol.

"Moja su djeca sretna i sigurna u Zagrebu. Kći mi ide sama u školu i tri sata može biti vani, a u Venezueli ni ja nisam mogla hodati sama jer nije sigurno. Znam da mnogo ljudi kaže da u Hrvatskoj nije dobro, ali svaka zemlja ima nekih problema. Mi smo živjeli u zemlji gdje ne funkcionira ništa, koja ima puno ekonomskih i političkih problema, kriminala, ne funkcionira ni opskrba vodom i strujom, bolnice često nemaju lijekova. Ljudima koji rade plaća nije dovoljna ni za hranu", tvrdi Pamela Shoda (33), čiji je djed rođen u Zagrebu, a porijeklom je s otoka Murtera.

Nail Mahmutović Napustio Beverly Hills kako bi u Požegi pokrenuo vlastiti posao. Da, dobro ste pročitali

Sa suprugom, kćeri (8) te sinovima od pet i pol i tri i pol godine živi u zagrebačkim Vrbanima. Ona i suprug, kojem su roditelji porijeklom iz Like i Slavonije, odlučili su se preseliti u Hrvatsku dok su još djeca mala, da mogu lakše naučiti jezik. Iako smo je sve razumjeli, kaže da još treba učiti hrvatski jezik, da je težak, a i njoj su najteži padeži. Kad ga posve svlada, kao i medicinski rječnik, te prevede diplomu i program po kojem je završila medicinu u Venezueli, želi raditi kao liječnica.

Suprug joj ima rodbinu u Zagrebu s kojom izlaze, a sprijateljila se i s roditeljima čija su djeca prijatelji njihove djece. Zapaža da su ljudi u Venezueli otvoreniji od Zagrepčana. Zagreb je, kaže, lijep, siguran, čist i djeci je u njemu odlično.

"Volim Hrvatsku, lijepa je to zemlja, s morem. Ima i Hrvatska problema, ali ipak sve funkcionira, vrtići, škole, bolnice su dobre... Često me pitaju zašto smo došli živjeti ovdje, a ne u Njemačku, i nije mi jasno zašto neki ljudi ne vole Hrvatsku. Znam da je posao problem, ali bila sam u nekoliko zemalja i imam prijatelje u drugim zemljama, no nigdje nije savršeno. I drugim zemljama nešto nedostaje, kao i u Hrvatskoj, svaka zemlja ima svoje probleme", naglašava Pamela Shoda.

Spas od kaosa Venezuele

Njezin suprug Stipe otvara tvrtku za turistički prijevoz. Kaže da u Zagrebu život nije bajka, ali je lijep i komotan. Njegovim roditeljima u Venezueli žao je što im unuci više nisu blizu, ali su sretni što su oni sada sretni i sigurni u Hrvatskoj jer je u Venezueli kaos. Stipe je odmalena s obitelji ljetovao u Hrvatskoj pa se vratio i zbog lijepih uspomena.

Lani je 1005 potomaka hrvatskih iseljenika dobilo hrvatsko državljanstvo, 2017. njih 426, a 2016. 881. Jorge Sivestre Vlahovic Coscio (37) došao je, također, prije godinu i pol dana iz Bolivije naučiti hrvatski jezik jer su ga vukli korijeni u zemlju djeda, rođenog na Braču. Sretan je, kaže, u Zagrebu, koji je miran i siguran grad i planira ovdje i ostati. U Boliviji je diplomirao marketing, radi u marketinškoj tvrtki.

"Iako mi, naravno, nedostaje i nešto od doma, osobito hrana koja je u Boliviji raznolikija, sretan sam ovdje u Zagrebu. Sviđa mi se Hrvatska i kad god mogu odem na more", ističe Jorge, koji je lani preko ljeta radio u hotelu u Dubrovniku.

Jen Radman Zbog Hrvatske napustila dobro plaćene poslove u New Yorku i Londonu: Znam kako uspjeti

Sprijateljio se s ljudima iz iseljeništva koji kao i on uče hrvatski, a stekao je i nekoliko prijatelja u Zagrebu. Kad ga pitamo za razlike u mentalitetu, uzvraća da je Bolivija također tradicionalna zemlja, ali su ljudi, kaže, u Boliviji možda topliji, a ovdje zatvoreniji. Roditelji su mu rođeni i žive u Boliviji, kao i jedna sestra, a druga sestra i brat su u Peruu. Obitelj mu uz hrvatske ima i španjolske i portugalske korijene.