Naslovnica Priče

Od hrvatskih roditelja, čistokrvan, odijeljen i podijeljen, a opet stopostotan

Jelena Nadinić diplomirana je farmaceutkinja, doktorica Sveučilišta u Buenos Airesu, sa specijalizacijama iz farmakognozije i farmakobotanike i bavi se fitokozmetikom
16. kolovoza 2019. u 11:52 0 komentara 334 prikaza
Foto: Matica
Pogledajte galeriju 1/2

Nakon do sada objavljena tri članka u kojima je opisan koncept umjetničkog rada vizualne umjetnice Lare Badurine i scenarista Nina Sorića "Kraj o liku/Idemo doma", čiji će rezultat biti knjiga Monografija pejzaža, ovim četvrtim i završnim tekstom zaključujemo niz njihovih impresija o hrvatskim emigrantima u Argentini.

Najnoviji književni prijevodi Hrvatske drame u Urugvaju i Argentini

Dvostrukost stanja hrvatskih iseljenika

Činjenica je kako kratki, jednomjesečni boravak ne može percipirati niti tisućiti dio raznolikih sudbina Hrvata i njihovih potomaka u Argentini, čiji su oni odani i strastveni građani. Međutim, tragajući za samo jednom jedinom činjenicom ili jednim osjećajem koji bi najbolje opisali sukus njihova stajališta o sebi, u oči su nam upali naslovi tekstova koje smo napisali u Matici: "Hrvati, likovi koji čitaju svoje živote", "Kraj o liku/Idemo doma", "Višestruki prognanici" te u Novome listu: "Kad prostor govori o identitetu ili kako emigracija nisu samo zastave i folklor". Zajedničko svim tim naslovima je dvostrukost pojmova i situacija koje opisuju Hrvate u Argentini iako se ta situacija može, vjerojatno, prenijeti na sve hrvatske emigrante, barem one koji se još osjećaju Hrvatima. Žive u krajolicima Patagonije ili vedutama Buenos Airesa koji su ih oblikovali, ali i dalje primjećuju neobičnost tog svijeta, za njih onaj stari je bio bolji, a kao prognanici shvaćaju da su oni zahvaljujući svojem još uvijek opstojećem starom identitetu višestruki prognanici – a neki od njih ne mogu ni naprijed ni natrag.                                                                                 

U Zagrebu je upravo u tijeku dovršavanje pokretanja samostalnog studija demografije, a jedna od važnijih točaka koje se pokretač, demograf prof. Stjepan Šterc, želi dotaknuti jest "novi koncept države" u kojem bi jako važnu ulogu trebali imati hrvatski emigranti. Sa sviješću o dvostrukosti stanja hrvatskih iseljenika, za kraj i umjesto zaključka predstavljanja projekta donosimo odlomke priče i zapis kratkog razgovora s Jelenom Nadinić, koja postavlja ispravna pitanja o hrvatskome identitetu, a ta pitanja su ponekad i najbolji odgovori.                                                                                                                                                                

Jure Lovrinčević 'Osjećam svoje srce u Hrvatskoj, premda već 56 godina živim u Argentini'

Jelena Nadinić diplomirana je farmaceutkinja, doktorica Sveučilišta u Buenos Airesu, sa specijalizacijama iz farmakognozije i farmakobotanike i bavi se fitokozmetikom. Jedna je od najdinamičnijih osoba među iseljenicima; na argentinskoj televiziji kuha hrvatska jela, piše kuharice s tradicionalnim receptima iz domovine, dotajnica je Argentinske komore, članica/savjetnica za Hrvate izvan Hrvatske za Argentinu te je predsjednica jedne od najuglednijih i najstarijih hrvatskih kulturnih udruga - "Jadran" (Asociacion Croata Jadran) – u sklopu koje djeluju zbor Jadran, HR Tango, Mala škola u Cordobi, folklorna skupina Zrinski, bend Legenda, klapa BA i ženska klapa Valovi.

Razmišljanje Jelene Nadinić

L.B.: Što je, po Vama, najbitnije za održavanje veze između Hrvatske i iseljenika?
J.N.: Obitelj, zajedništvo koje jamči prijenos svijesti o identitetu na djecu. Trend raspada obitelji uništio je i identitet, ali kako se fokus pažnje u svijetu vraća na održavanje obitelji tako mislim da se vraća i svijest o tome tko smo.

L.B.: A tko smo to mi, Hrvati?
J.N.: Upravo to je problem, po čemu nas uostalom drugi znaju - po Dubrovniku? Game of Thrones? Nogometašima? Što je doista srž nas, po čemu smo to mi "mi", pa nismo valjda samo po mjestu s kojeg dolazimo?! Trebamo samostalno neprekidno tražiti odgovore na to. Mislim da nas se u svijetu ne razlikuje dovoljno od drugih malih naroda. Uostalom, trebamo se upitati kako se nas iseljenike shvaća u domovini. Često dobivamo dojam kako Hrvati nisu zainteresirani za nas, a možda su nas se pomalo i bojali, to je mišljenje da smo mi, kao, veći Hrvati od njih. To pokazuje sliku o nama, o našoj hrvatskoj naravi zatvorenoj u sebe. Iako niti iseljenici nemaju pravu sliku o Hrvatima u Hrvatskoj. Je li bilo lako ili teško biti prognan, ili lako ili teško 45 godina živjeti pod komunizmom?! I svi odgovori su točni. 

Jelena Nadinic Naučila gledatelje kako se prave "ciganice" Na argentinskoj televiziji predstavila hrvatsku kuhinju

L.B.: A tko su Hrvati u Argentini?
J.N.: Živimo u dvoje, s dvostrukim osjećajima, a teško je to objasniti nekome tko je ostao u Hrvatskoj kako je to biti i odani Hrvat i vatreni Argentinac, od hrvatskih roditelja, čistokrvan, odijeljen i podijeljen, a opet stopostotan.

L.B.: Koje još točke treba spomenuti u održavanju veza?
J.N.: Jezik! Jako ga malo ljudi govori u svijetu, ali ako zadržimo jezik opstat ćemo. I zbog toga su nam knjige iznimno važne, pogađa nas nedostatak knjiga i rječnika u našim klubovima i zajednici, kao i odsutnost hrvatskih izdavača na sajmu u Buenos Airesu. Važno je da Hrvatska i dalje šalje učitelje hrvatskog u Argentinu, to je u svijetu s puno problema možda sitnica, ali nama je posebno važna. 

L.B.: Koji je oblik umjetnosti najuspješniji ili najjednostavniji za izražavanje nacionalne pripadnosti ili za učenje o njoj?
J.N.: Pjevanje. Zvuk klapa, taj prijenos energije kroz glazbu i riječi. Ples. Zvuči naivno i jednostavno za vas, ali nama je narodni folklor, nošnje, plesovi i klape nešto što mi osobno, pojedinačno i tijelom možemo ponavljati tko smo i što smo. Jednostavno je, ali je još uvijek nešto najučinkovitije. A i lijepo je.

Buenos Aires Profesorica hrvatskog jezika Novu Kapelu zamijenila Buenos Airesom: Dolazak u Argentinu bio je veliki šok!

L.B.: Što trebamo razvijati?
J.N.: Ambiciju. Trebamo i u Hrvatskoj i među emigrantima razvijati ambiciju "biti bolji". Jer mi to možemo. I to moramo dati mi, pojedinci na svim stranama, a ne država, ne može ni ona sve dati. Npr. umjetnici poput vas trebaju uložiti sebe u to što rade. Ako se naša zajednica, ali i narod želi održati, mi trebamo prepoznati naše probleme i prilike. To što su ljudi bili u zajednici posljedica je toga što je nakon Drugog svjetskog rata rijetko koja obitelj ostala čitava; preživjeli vojnici i domobrani, udovice i siročad. Zajednica im je značila obitelj, značila je sve! Zatim su drugi i treći naraštaj imali svoje obitelji i slabio je interes za druženje u zajednici. Sada, četvrti naraštaj želi znati tko su oni i po čemu se razlikuju od drugih; od Amerikanaca, Čileanaca... I žele biti drukčiji od drugih. Oni, mladi, su ti koji se vraćaju u Hrvatsku. I to je prilika. Spremamo susret svih hrvatskih dijaspora Južne Amerike 28. i 29. studenog 2019. Radimo. Zajednice, udruge, institucije se mijenjaju, ali se žele i održati. I svi ih trebamo podržati. I pojedinci i država. Zajednica je važnija od pojedinca!  


Lara Badurina i Nino Sorić

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.