Naslovnica Priče

Neumorna promicateljica hrvatske kulture: Neki predstavnici talijanskih esula zaključili su da Ruđer Bošković nije Hrvat

"Vrlo mi je teško napisati svoj životopis. Ne znam kad bih ni kako bih ga započela pa sam opisala mnoge doživljaje, one uspješne i neuspješne, kao i mnoge zamišljene, ali neostvarene zamisli. Što više vrijeme prolazi, čini mi se da je njihovo ostvarenje sve teže i kompliciranije"
01. srpnja 2019. u 11:23 0 komentara 51 prikaza
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/6

Gospođo Hefti, djetinjstvo ste proveli u Splitu...

Na Mejama. U našem okruženju bilo je mnogo lijepih kuća, svaka sa svojom poviješću i svojim stanarima. Jedna od njih bila je posebna. Lijepa kamena vila koja je sezala od glavne ceste do izlaza na more, dom poznatog književnika Josipa Tresića Pavičića. Mjesto je bilo čarobno. Za razliku od našeg velikog polupraznog peterosobnog stana nedaleko od ove vile, kamo se moja obitelj doselila nakon što je njihova obiteljska kuća srušena, zidovi su bili prekriveni slikama i knjigama, a u sredini prostora stajao je veliki klavir. Ne sjećam se da smo mi imali ijednu knjigu ili sliku na zidu. Sve to ostalo je u polusrušenoj kući u koju je bilo opasno ulaziti i bilo što raditi. S druge strane ulice bila je jedna druga kuća – Vila Ruža, u njoj je bila radiopostaja Split te su se iz nje čule pjesme i mnoge poruke. No, ipak je najljepša bila Galerija Meštrović. Mislim da smo je tako oduvijek zvali. Sa svojim brončanim vratima, kamenim stepenicama koje su vodile do Persefone, Djevojke s lutnjom, Joba i drugih oduvijek poznatih mi skulptura. Nama djeci bile su to jedine igračke, bila je to pozornica, njezine kulise. Jednog dana na konjskoj zaprezi pratili smo kako voze veliku Njegoševu skulpturu. Otpratili smo je do mula ispred današnjeg hotela Marjan, gdje je ukrcana na brod, a zatim je otplovila prema jugu, u Crnu Goru, na Lovćen.

Massimo Angotzi Hrvati ga nikad nisu iznevjerili Stomatolog iz Italije želi u Hrvatsku: Vi ste jedan od najžilavijih naroda

I Zagrebu...

Nedjeljni posjeti mom djedu i baki u Zagrebu bili su sasvim drukčiji. Djed je imao veliku biblioteku. Svi zidovi imali su visoke staklene vitrine, a u njima ključem zaključane knjige. Prodoran miris knjiga širio se cijelom kućom. U meni je ostao taj miris, a kad smo jednog dana došli do djedove kuće, nje više nije bilo. Kuća je srušena jer se na tome mjestu predviđala gradnja kina, a moj djed ostavljen je bez ičega svoga pa je došao stanovati k nama. Bojala sam ga se pitati gdje su njegove knjige, koje je tako ljubomorno čuvao, ali ni on sam o njihovoj sudbini nije ništa znao.

Završili ste Školu primijenjene umjetnosti...

Spremala sam se upisati Likovnu akademiju, no upisi su prekinuti jer je od te godine radila samo akademija u Ljubljani i Beogradu. O odlasku na studije nije bilo ni govora jer svi studenti dolazili su na studij u Zagreb pa mojima nije bilo jasno kako uopće mogu pomišljati na druge gradove. Upisala sam Likovni odgoj na Pedagoškoj akademiji, ali to nije bio moj prvi izbor. Sve ispite sam položila, počela pisati izabranu temu "Povijest pisma" i tada sam imala priliku za vrijeme školskih praznika posjetiti Torino. Odlazila sam svako jutro u Egipatski muzej, znatiželjno pretraživala sve što se moglo vidjeti. Ono što sam do tada napisala o povijesti pisma bilo je manje od najjednostavnijeg djelca o hijeroglifima. 

I prije nego što ste "socijalistički poredak" zamijenili romantičnim razlogom za odlazak u Milano, kretali ste se u intelektualnim krugovima...

Kada sam se vratila u Zagreb, išla sam promijeniti temu svoje radnje, ali onda se dogodilo da sam upoznala Riccarda i nedugo zatim preselila se u Milano. Svi moji dotadašnji interesi isplivali su na površinu. Upoznala sam nove ljude, rodili su se naši sinovi. Riccardo je svakog dana odlazio u Milano, a ja sam ostajala s djecom na selu. Često smo odlazili u Zagreb i sretala sam tada prijatelje: slikare, glazbenike, književnike, kupovali smo knjige i slike.

Kako ste svoje naslijeđe doživjeli u dodiru s nama bliskim Talijanima? Ili nam možda nisu bili ni bliski ni skloni?

U Milanu sam upoznavala nove ljude: galeriste, jazziste, kritičare, odlazila na izložbe i jednom prigodom kritičar Mario de Micheli pitao me bi li htjela s njim surađivati u organizaciji izložbe skulpture u vrijeme komunizma. Odmah sam prihvatila i tako je započela naša suradnja. Drugu priliku dao mi je da radim zajedno s njegove dvije studentice koje su pripremale radnju o Meštrovićevoj arhitekturi prigodom obilježavanja 100. godišnjice Meštrovićeva rođenja. Na proslavi u tadašnjoj JAZU upoznala sam Meštrovićevu kći Maricu i nekadašnjeg očeva prijatelja književnika Marijana Matkovića. Nakon više dana druženja prepoznali su u meni osobu punu entuzijazma te smo počeli zajednički planirati. Za Meštrovićevu proslavu pripremale su se izložbe u Berlinu, Beču i Zurichu, a ja sam prihvatila dužnost da isto pokušam u Milanu. Zajedno s De Micheliem i Gilom Dorflesom nakon godine dana uspjela sam organizirati jednu od deset najboljih izložbi u Italiji u Palazzo Reale.

Ruđer Bošković U spomen na hrvatskog velikana Dubrovčani nisu zaboravili Ruđera Boškovića

Zaslužni ste za afirmaciju hrvatske kulture u sjevernoj Italiji. Ni mnogobrojne prepreke nisu Vas zaustavile – je li bilo i nepremostivih?

Jasno, bilo je puno problema jer mnogima nije bilo jasno zašto bez ičije novčane pomoći, samo velikim osobnim zalaganjem nastojim organizirati jednu tako veliku izložbu. Posebno su bili sumnjičavi diplomatski predstavnici pa sam uskoro dobila i zabranu da nastavim s radom, no veliku pomoć pružili su mi Marica, Ante Sorić i tajnik Božidar Gagro. Uspjela sam od Milana dobiti povratnu izložbu.

Što ste odlučili prenijeti Talijanima i kojim vidovima hrvatske umjetnosti ste to postizali?

Godine 1987. otpočele su sve moje aktivnosti: organiziranje velikih izložbi i izdavaštvo te rad na povezivanju dviju jadranskih obala. Te godine odlučila sam osnovati izdavačku aktivnost. U tome sam imala veliku pomoć prof. Tonka Maroevića koji je bio lektor na Universitu Statale u Milanu, Marine Lipovac Gatti, profesorice hrvatskog na Universita Cattolica i Silvija Ferrarija, profesora u Genovi. Postali smo veliki prijatelji, a naša suradnja traje i danas: Maroević je naš glavni savjetnik, Marina prevoditeljica, upravo je završila novu knjigu nedavno preminulog Ivana Goluba, a Ferrarijev prijevod Krležina Hrvatskog boga Marsa objavili smo u povodu 100. godišnjice Velikog rata. Posebno sam ponosna da je NSK obavila jedan kritički katalog u povodu 25 godina moje aktivnosti, a do kraja godine priredit ćemo nekoliko predstavljanja naših novih knjiga u Zagrebu i u Splitu. Iste godine Milano je bio domaćin znanstvenog simpozija "200 anni di stelle di Ruggiero Boscovich". Poziv za sudjelovanje dobila sam i sudjelovala na predavanjima. Bio je to veliki pothvat za mene. Matematika i fizika nisu bile moje materije, a govorilo se uglavnom engleskim jezikom na kojem sam mogla dobro komunicirati, ali sve te znanstvene stvari nisu mi bile razumljive. Nisam znala niti da Planetarij i Opservatorij nisu ista ustanova. No, bila je to dobra motivacija da počnem proučavati nešto više od saznanja da se zagrebački institut zove po Ruđeru Boškoviću. Osim toga, bile su tu i druge prepreke jer nisam nikad učila latinski, ali na moju sreću u Hrvatskoj su prevedena njegova glavna djela. Upoznala sam prof. Žarka Dadića, prof. Ivicu Martinovića i prof. Krunu Piska. Svi oni imali su puno strpljenja za moje neznanje, a u milanskoj knjižnici Brera bilo je puno knjiga Boškovićevih epigrama, poezije, pa i jedan zanimljiv putopis. Odlučila sam pitati Maricu da mi prepusti pravo za lijevanje Meštrovićeva spomenika Ruđeru Boškoviću. Osim Riccarda, uz mene je bio veliki prijatelj i entuzijast Ante Sorić. Ideja ga je osvojila pa smo odmah uz Maričinu pomoć dali lijevati taj gotovo 3-metarski spomenik. Svaki vikend odlazili smo u Zagreb u ljevaonicu Vladimira Šeba i pratili proces rada.

A onda je došao Domovinski rat...

Pred sam završetak lijevanja dogodio se Domovinski rat. Gotov spomenik prenesen je u atrij Muzejskoga galerijskog centra - danas Klovićevih dvora. U Milanu je održana izložba za koju su se pobrinuli naši diplomati i predstavili je kao uspješnu suradnju između Italije i Jugoslavije. Na sreću, o donaciji nisu ništa znali pa je naša mala skupina mogla nastaviti s radom i na kraju odlučiti kako sve realizirati. Bilo je potrebno dobiti 15 raznih dozvola, provjeriti da strop podzemne dvorane može podnijeti na tako malom mjestu tri tone, da neće ometati promet, da je umjetnička vrijednost, da smo mi donatori vlasnici tog djela i još nekoliko "sitnica". Vlasničke dokumente sredio nam je odvjetnik Ratko Žurić, a Riccardo nam je pomogao financirati kataloge i izložbe talijanskih umjetnika čija djela smo izlagali u Zagrebu.

Nikola Čolak Hrvatski pomorski regesti Emigrirao u Italiju pa tamo pronašao obilje arhivske građe

Kako su Vas prihvatili Talijani i kako ste kao visokoobrazovana osoba izborili status u njihovu društvu?

Nažalost, tada se tome ispriječila jedna velika teškoća. Naime, neki predstavnici talijanskih esula zaključili su da Ruđer Bošković nije Hrvat, da je on Dalmatinac i da nikada nije govorio hrvatskim jezikom. Odmah su otkrili nekog osrednjeg umjetnika koji bi izradio prikladni spomenik, a koji bi oni umjesto nas Hrvata postavili. Ti napadi potrajali su više godina, sve dok je njihova politička stranka u Milanu bila na vlasti, a u međuvremenu spomenik je putovao na izložbe i EXPO.

Ponovno teškoće...

Ante Sorić otišao je u mirovinu, a mnogi političari koji do tada nisu imali pojma o našem projektu željeli su sebi pripisati zasluge za spomenik. Predsjednik Tuđman, kojeg smo željeli pozvati na svečanost, umro je, a novi predsjednik Mesić nije znao gdje se spomenik nalazi (tada u Hannoveru) i tako je vrijeme prolazilo. Milano se spremao da bude domaćin EXPO-a, Italija ponovno organizira Simpozij o Boškoviću i javljaju se neki odbori koji žele dopremiti Boškovića u Milano. Jasno, i ovaj put bez mene, ali svi oni koji su bili u igri prikrivali su istinu. Sudjelovanje na EXPO-u je otkazano, za restauraciju spomenika nema novca i sve ponovno treba pasti u zaborav. No, ovaj put odluku je donio gradonačelnik Bandić. Želio je da Hrvatska nastupi na EXPO-u, da pokloni spomenik, što mu je i bilo moguće jer Klovićeve dvore financira Zagreb, a bio je jedini koji se pobrinuo naći naše dokumente o donaciji i sve se vrlo brzo riješilo. Točno na 300. obljetnicu Ruđerove smrti u Milanu spomenik je postavljen u središnjem milanskom parku ispred Planetarija. Ipak, projekt još nije završen... Događaj mora dobiti i svoju monografiju. Dvojezičnu knjigu s dvojezičnim tekstovima o umjetniku i znanstveniku te imenima svih onih koji su sudjelovali u 30-godišnjem radu za realizaciju ovog projekta je pri kraju. Knjiga je posvećena svima koji su mi iskazali povjerenje i bili uz mene. Ipak, glavna posveta upućena je Riccardu, bez kojeg se ništa od ovog ne bi ostvarilo.

Kolinda Grabar-Kitarović Veliko demografsko blago Predsjednica poručila Hrvatima u Italiji: Nadamo se da ćete se jednog dana vratiti u domovinu

Imate li za kraj neku svoju životnu poruku, biste li danas drukčije postupali?

Ovaj divan projekt je moja poruka svima da ustraju, da nikada, pa ni kad izgleda sve bezizlazno, ne napuštaju svoje ideje.

 

Ljerka Galic

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.