Mnogo je Imoćana koji su otišli u svijet. Jedan od njih je i Ivan Buće koji se nastanio u Belgiji da bi ipak ostao što bliže svome zavičaju...
"Otišao sam mlad vjerujući da ću koju godinu raditi u Belgiji, a potom se vratiti kući. Bilo je to 1962. godine. No, evo, i danas živim u Belgiji nakon gotovo 30 godina. U gradu Charleroiu podigao sam i svoju obitelj, kao i vlastitu građevinsku tvrtku koju sam otvorio 1967. Dakle, snašao sam se", rekao je Buće 1989. godine.
Kažete, 1962. odselili ste u Belgiju, bez novca i znanja francuskog jezika, a već 1967. otvorili ste svoju vlastitu tvrtku, za samo pet godina...
"Znate kakvi smo mi, Imoćani. Uporan, tvrdoglav svijet, radišan. U početku je bilo teško, radio sam kao građevinski radnik, ali moj rad se isplatio. Moram vam reći da sam i prije odlaska u Belgiju radio u Splitu, ali to je bilo sasvim drukčije. Drukčija je u svijetu organizacija rada, odnos prema radu, nagrada za rad, pa ako se sav predaš svome poslu – moraš uspjeti. Iskreno rečeno, neko vrijeme sam razmišljao o tome kako bi bilo dobro u svom zavičaju otvoriti, recimo, neki ugostiteljski objekt. Ali, znate i sami kakva je u Hrvatskoj administracija. Za jednu potvrdu moraš dolaziti i nekoliko puta, pa je na kraju sve to palo u vodu. Još uvijek sve ide presporo. Na 'malu privredu' utrošeno je na tone papira, ali pravi efekti još nisu došli... Za jednu potvrdu morate gubiti dane i dane..."
Ipak, već 30 godina živite u Belgiji i tamo očito više niste "privremeno", ali ovdje u svome rodnom kraju sagradili ste novu kuću...
"Da, i to u Splitu kako bih imao kamo otići sa svojom obitelji. Moja supruga je Belgijka, ali i ona pomalo govori hrvatski i vrlo rado provodi ljeta u Dalmaciji. Inače, ona je nastavnica, a odnedavno i ravnateljica jedne škole u našem gradu. Sin i kći također vole posjećivati zemlju svoga porijekla. I oni govore hrvatski".
Koliko nam je poznato, u gradu u kojem živite djeluje i Dopunska škola u kojoj djeca, potomci naših iseljenika, mogu učiti hrvatski jezik.
"Da, tu školu osnovali smo 1975. Neko vrijeme radila je vrlo dobro, imala je dosta đaka, no u posljednje vrijeme radi nešto slabije".
Čuli smo da ste bili vrlo aktivni društveni radnik, da ste se svojedobno izrazito angažirali oko prvog gostovanja splitskog društva "Filip Dević" u Charleroiu...
"Društveni rad toliko me zanimao koliko je pridonosio tome da mi, iseljenici, održavamo svoju kulturnu baštinu, svoj materinji jezik i, što je još važnije, da naša djeca znaju tko su i odakle su – tim više što Belgija nije daleko od domovine. Bilo bi nedopustivo da generacije i generacije dalekih Amerikanaca njeguju svoju etničku svijest i tradiciju, a da mi ovdje, nadomak svom zavičaju, ništa ne znamo o njemu... A što se tiče 'Filipa Devića', doista sam se od srca angažirao. Sjećam se, na prvo gostovanje došlo je čak 65 članova društva. Bilo je to, čini mi se, 1965. Priznajem, za mene, kao glavnog organizatora gostovanja, bio je to velik rizik i odgovornost. Bojao sam se hoće li na koncertu biti dosta publike, kako će nas primiti Belgijci... No sve je prošlo izvrsno, dvorana sa 650 sjedala bila je prepuna. Čak je i predsjednik Charleroia pripremio primanje za delegaciju 'Filipa Devića', a koncertu su prisustvovali i oduševili se mnogi Belgijci. Od 250 tisuća stanovnika, u Charleroiu je nekoliko tisuća naših, zaposlenih u različitim sektorima. Naši ljudi vrlo su cijenjeni kao dobri radnici. Održavamo vrlo prijateljske veze s našim domaćinima Belgijcima, koji nam, usput rečeno, dosta i sliče svojim temperamentom. Primjera radi, predsjednik općine Charleroi svojedobno je dao besplatne prostorije za našu Dopunsku školu, gdje uz učenje jezika imamo i folklornu grupu..."
Je li i danas društveni entuzijazam prisutan među našim iseljenicima i njihovim potomcima u Charleroiu u kojem živite?
"Ne, nije toliko kao prije kada su neki naši animatori, koji su dolazili iz domovine, uspijevali okupiti naše ljude oko mnogih društvenih i kulturnih sadržaja. Takvi su, na primjer, svojedobno bili supružnici Štefica i Ante Musa, odlični nastavnici i pravi društveni entuzijasti".
Možda je prošlo vrijeme entuzijazma?
"Ne, ne bih se složio. Svako je vrijeme – vrijeme entuzijazma. Ali sve ovisi o ljudima i njihovoj dobroj volji. A nama, iseljenicima, trebaju takvi ljudi kojima je stalo da nešto naprave kako bismo održali svoju kulturnu baštinu i tradiciju. Evo, na primjer, svojedobno je u Belgiju došla jedna slovenska nastavnica Lucija Užmak. Prihvatila se posla i u našoj Dopunskoj školi, držeći predavanja na hrvatskom jeziku. Bila je to duša od nastavnice i mnogo nam je pomogla..."
Na koji način vi održavate vezu sa zavičajem. Razmišljate li o povratku?
"Godinama sam u vrlo dobrom kontaktu s Maticom u Splitu, s one tri susretljive Splićanke — Đulom, Nevenkom i Brankom. S njima se i stalno dopisujem. Na povratak više i ne pomišljam iako sam neko vrijeme i o tome razmišljao. Ipak, ovdje sam izgradio kuću da imam kamo s obitelji dolaziti. Inače, redovito pratim ovdašnje medije".
Rekli ste da imate dvoje djece, da vam je supruga Belgijka, pa ipak svi govore i hrvatskim jezikom. Kako vam je to uspjelo?
"U kući govorimo dvojezično. Uz to, kći je pohađala ljetnu školu u Sarajevu, a sada i sin dolazi u Zagreb u Matičinu ljetnu školu. Zašto mi je stalo da djeca govore hrvatskim jezikom? Očito, moj boravak u Belgiji nije privremen, pa mi je stalo do toga da moja djeca jednog dana budu svjesna tko su i odakle su. A da bi razvijala tu svoju etničku svijest o porijeklu, važno je da znaju pomalo i hrvatski jezik i da održe vezu sa zemljom svoga porijekla. Stoga je moja je dužnost da im u tome pomognem".
M. Greblo, 1989.
Nesposobne nacije ukljucujuci Hrvate, Srbe, Turke i takve uvjek su se hvalili uspjesima nasih u bjelom svjetu. Sposobne nacije pokazu sta proizvode kuci, prim Njemci i Japanci.