Da nisam Slovak, bio bih Hrvat, to je brojčano mali narod, ali je velik i slavan1: Uloga slovačkog književnika i liječnika Mateja Bencura (Martin Kukučin) u formiranju hrvatske iseljeničke zajednice u Punta Arenasu (Čile).
Liječnik i književnik Matej Bencur (pseudonim Martin Kukučin) rođen je 17. svibnja 1860. u Jasenovi na sjeveru Slovačke. Godine 1893., na nagovor prijatelja Bračanina (Selčanina) Marka Didolića2, vlasnika vinarije u Pragu, prihvaća službu općinskog liječnika u Selcima.
Obitelj Didolić smjestila ga je u svojoj kući na mjesnom trgu, gdje mu je također bila ordinacija i priručna ljekarna. Za naknadu je besplatno liječio ukućane. Trinaest godina radio je kao mjesni liječnik u Selcima, Zaseoku, Povljima, Novim Selima i Sumartinu3.
Njegovu humanost i skromnost najbolje opisuje citat iz Jerčićeva romana: "Neumorno je, na mazgi ili magarcu kao terenskom vozilu obilazio svoje prostrano područje. Siromašne je ne samo besplatno liječio, nego im u potrebi još pružao materijalnu pomoć za okrepu kvalitetnijom hranom"4.
Nakon dolaska u Selca, Matej Bencur pristupio je bračkom ogranku Matice hrvatske. Mnogi poznati književnici, političari i kulturni djelatnici sastajali su se u kući Didolić i Bencur je imao prilike s njima se izravno družiti i polemizirati. Pojedini članovi obitelji Didolić bili su u stalnoj vezi s biskupom Jurajem Strossmayerom, što je Bencur opisao/dokumentirao u svojim pismima i esejima (U Dalmaciji i Crnoj Gori).
Iseljavanje u Čile i aktivnost unutar hrvatske iseljeničke zajednice u Punta Arenasu
Zbog sukoba dviju veleposjedničkih obitelji Didolić i Štambuk te nakon promjene vlasti na lokalnoj razini5, 1907. godine Matej i Perica Bencur odlučuju otići iz Selca te se s brojnim sumještanima iseljavaju u Čile, u pokrajinu Magallanes i njegovo središte grad Punta Arenas. U to vrijeme već je osnovana hrvatska iseljenička kolonija u Punta Arenasu. Imenovana je kao austrijska jer Dalmatinci iseljavaju iz Austro-Ugarske Monarhije, kao podanici Austrije i time imenovani i službeno popisivani kao Austrijakosi.
Po načelu službene politike zemlje iseljenja, sva hrvatska društva imenovana su kao austrijska društva. Utjecajem narodnog pokreta u Dalmaciji početkom 20. stoljeća postupno dolazi do narodnog preporoda i među Hrvatima u Čileu. Sve više jača antiaustrijsko raspoloženje među iseljenicima, na što nam ukazuje sljedeći primjer: "Da imade ta Austrija samo malo ljubavi prema nama Hrvatima, ne bismo se skitali po tuđem svijetu, nego bi mogli na svojoj djedovini mirno i zadovoljno živjeti. Samo austrijskoj politici, njezinoj mržnji na sve što je slavensko, možemo zahvaliti da se naš narod u ogromnoj progresiji seli u Ameriku"6.
Unutar hrvatskih (austrijskih) kolonija osnivana su iseljenička društva. Na jugu Čilea prvo društvo utemeljeno je pod austrijskim imenom. Iako je imalo uglavnom socijalnu funkciju, to je bilo i najjače političko društvo hrvatskih iseljenika tzv. Austrijaka. Pod utjecajem ideja koje su u Hrvatskoj zastupali pravaški političari Ante Starčević i Ante Trumbić, došlo je do rascjepa unutar članstva Austrijskog društva i osnivanja hrvatskog dobrotvornog društva 1900. godine7.
O političkoj orijentaciji i nacionalnoj pripadnosti članova hrvatskog dobrotvornog društva najbolje opisuje sljedeći primjer: "Hrvatsko dobrotvorno društvo iz Zagreba naručilo je za ukrašavanje svojih prostorija portrete slika Ante Starčevića, Strossmayera, Petra Preradovića, Ivana Gundulića, krunisanje kralja Zvonimira, Tomislava, Splitski crkveni sabor, Hrvatski sabor 1848., Dolazak Hrvata u Hrvatsku, Smaknuće Petra Krešimira Jelačića i zastavu – hrvatsku trobojnicu. Jedna strana zastave bila je od bijele svile s hrvatskim grbom u sredini, uz napomenu da je okvir grba i obrub čitave prve strane barjaka kao i ime društva, sve to bilo izvezeno u zlatu po krasnim hrvatskim motivima. Druga strana zastave bila je trobojnica s natpisom Društva izvezenim u zlatu"8.
Počasni član društva bio je biskup Strossmayer. Nakon toga osnivala su se i druga društva hrvatskih naziva, a ponajviše pod utjecajem narodnog pokreta u domovini. Hrvatsko dobrotvorno društvo postaje rasadnik hrvatskih nacionalnih ideja i unutar njega osnivaju se druga društva izrazito nacionalne orijentacije (Hrvatsko tamburaško društvo, Hrvatska čitaonica, Hrvatski športski klub).
Po dolasku u Čile, Matej Bencur uključuje se u društveni život hrvatske iseljeničke zajednice postajući član različitih hrvatskih društava i obnašajući unutar njih najviše funkcije (Hrvatsko dobrotvorno društvo, hrvatsko vatrogasno društvo). Utjecao je na hrvatsku iseljeničku zajednicu u ulozi nacionalnog preporoditelja. Osim uključivanja u hrvatska iseljenička društva, djelovao je i šire te tako postao član uprave Vatrogasnog društva grada Punta Arenas i član vijeća kao delegat hrvatske zajednice. Bio je i liječnik Crvenog križa Čilea i dobio titulu počasnog člana društva.
U listopadu 1913. godine formalno je osnovan i ogranak šire organizacije Hrvata u Južnoj Americi s ciljem da se povežu sva hrvatska iseljenička društva na jednom mjestu. Ogranak Hrvatskog saveza utemeljen je i u Punta Arenasu, a za njegova predsjednika izabran je Matej Bencur. Godine 1915. osnovan je Hrvatski dom koji je postao sjedište hrvatskih ustanova u Punta Arenasu i koordinator političkog, kulturnog i sportskog rada iseljenika.
Rekonstrukcija sjećanja: Matej Bencur u autobiografskom romanu ''Izdaleka zauvijek'' Nicolasa Mihovilovića Rajevića
Hrvatski potomak Nikolas Mihovilović Rajević9 u romanu "Izdaleka zauvijek" opisuje hrvatsku iseljeničku zajednicu u Čileu početkom 20. stoljeća, u kojoj je i neizostavan lik Matej Bencur kojeg opisuje u ulozi liječnika, prijatelja i aktivnog člana hrvatske zajednice.
Liječnički poziv uistinu je ispunjavao Mateja Bencura koji je, kako na otoku Braču tako i u hladnom Punta Arenasu, uvijek bio na pomoći hrvatskom narodu i zajednici.
"Sva djeca u našoj kući duguju život na ovaj ili onaj način doktoru Mateju Bencuru. On nam je pomogao preboljeti šarlah i strašni hripavac. U svom šeširu sa štapom, šiljatom bradom, obuven u grube čizme, zaogrnut širokim vunenim šalom oko vrata grubo je u gadnim zimskim noćima strmim ulicama punim smrznutih kaljuža ili ljepljiva blata noseći se s vjetrom, kišom i snijegom u svako doba, bilo danju ili noću, svakog trena iz naše kuće odlazio je mnogim i mnogim drugima, u susjedstvo, ili onim dalekima i siromašnima, bogatima, a mnogo je zaista mnogo puta umjesto da napiše recept iz dubokih džepova svoje kabanice vadio bočice s lijekovima ili pilule i davao ih domaćici... Jer imam nešto viška i nema smisla trošit novac i činit da se ljekarnik bogati"10.
O njegovu pravom nacionalnom porijeklu, kako piše Mihovilović, nisu mnogo znali, ali svi su ga smatrali "svojim" članom zajednice.
"On nije bio Dalmatinac. Neki su govorili da je Mađar, drugi pak da je Čekoslovak, Poljak ili Rus. Ali govorio je kao Dalmatinac i tako se i osjećao. Više puta sam ga vidio sjediti za našim stolom kad bi se pridružio našem skromnom svakodnevnom ručku. Popio bi čašu vina i zapalio cigaretu. Samo bi tada skidao kabanicu i vodio duge razgovore s mojim ocem.... To sjećanje bijaše nešto što ih je vezivalo"11.
Kao što piše Mihovilović, dr. Bencur se osjećao i govorio kao Dalmatinac. Izražavanje pravim dalmatinskim čakavskim jezikom povezivao ga je s Dalmatincima i bio je dio njegova vlastitog identiteta.
"Martin Kukučin nikada nije naučio dobro hrvatski književni jezik, već se vrlo dobro i rado služio starim dijalektom domaćih ljudi. Njime se služio i u svakodnevnom govoru i u privatnoj korespondenciji, a preko njega se brže približavao duši i srcu svojih pacijenata i prijatelja"12.
Povratak u domovinu Hrvatsku i domovinu Slovačku
U vrijeme kada je Čehoslovačka priznata kao država 1922. godine, Matej Bencur vratio se u domovinu, gdje je primio mnogobrojna priznanja za svoj rad, postao predsjednikom umjetničkog odjela Matice slovačke i članom Češke akademije, a ponuđeno mu je i mjesto ministra zdravstva, što nije prihvatio zbog narušenog zdravlja svoje supruge. S njom posljednje godine života provodi u lječilištu Lipik, a boravio je i u Zadru, Zagrebu, Splitu i Crikvenici. Preminuo je 1928. godine u pakračkoj bolnici. Pokopan je na groblju Mirogoj, a potom su posmrtni ostaci prenesen u Turčianski Sveti Martin.
Nakon smrti Mateja Bencura, dalmatinski iseljenici zamolili su poznatog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića da izradi njegovu skulpturu. Na osnovu fotografije Ivan Meštrović 1957. godine izradio je skulpturu Mateja Bencura. Ona se danas nalazi na jednom od trgova grada Punta Arenasa. Prema kazivanju, izvorni model izrađen je u dva ili tri odljeva u bronci. Jedan je prenesen u Slovačku i otkriven 1984. u Parku medicinara u Bratislavi.
U povodu 120 godina njegova rođenja, spomenik Mateju Bencuru napravio je slovački kipar Jan Kulich i postavljen je blizu Jasenove u Slovačkoj 1980. godine13. U bratislavskom muzeju nalazi se spomen-ploča koju je u počast dr. Mateju Bencuru poslao Crveni križ Čilea, a drugu ploču hrvatska iseljenička društva u Magallanesu. Danas jedna dvorana Crvenog križa i bolnice u Punta Arenasu nosi njegovo ime.
Na otoku Braču, u Selcima, 2011. godine, uz spomen-ploču koju je sam dao izraditi na hrvatskom jeziku, na kući u kojoj je radio otkrivena je spomen-ploča i na slovačkom jeziku u organizaciji Ministarstva vanjskih poslova Slovačke. Tom prilikom i u sklopu manifestacije Croatia rediviva priređena je i dokumentarna izložba o životu i djelu Martina Kukučina14.
Upravo životni put Mateja Bencura spojio je šest općina i gradova u dvije države koji prije nisu surađivali: stanovništvo Jasenova, Kláštora pod Znievom i Revúca u Slovačkoj, Selca na Braču te Pakraca i Lipika, koji su do 1994. bili dio iste općine.
Godine 2007. njihova imena otisnuta su na jedinstvenoj povelji o suradnji. Uz njih, ruke prijateljstva prigrlila su još dva grada na različitim kontinentima – Punta Arenas i Selca na Braču.
Matej Bencur stoga još uvijek živi i svjedoči svojim djelima koja nam služe kao putokaz kako skromnost, humanost, otvorenost duha i ljubav prema čovjeku otvara sve državne granice i nesebično gradi prijateljstvo među narodima.
ma joj kakva bajka prekrasna ..ijoooj