U pokrajinu Magallanes Hrvati su dolazili 70-ih, a u većem broju 90-ih godina 19. stoljeća.
Privučeni zlatnom groznicom, ovaj kraj naselili su ne samo hrvatski iseljenici iz Dalmacije već i naši ljudi koji su prvobitno otišli u Argentinu, Brazil i Urugvaj. Prvi Hrvati bili su Mateo i Simon Paravić te Petar Zambelić, a došli su negdje oko 1870.
Privremeno su od 1882. do 1888. godine u pokrajini Magallanes boravili dalmatinski iseljenici iz Buenos Airesa, koji su sklopili radni ugovor s Juliusom Popperom.
Oni su se došli iz središnjeg dijela Argentine i radili su u pogonima zlata u Parani i Sloggettu (argentinskom dijelu Ognjene zemlje). Pronalazak zlata motivirao ih je na ponovnu emigraciju.
Među prvim hrvatskim tragačima spominju se Mateo Trebotić, Jure Šimunović, Mate i Jero Martinić te Tomas Buvinić. S navalom ljudi koji su tragali za zlatom narastao je i broj stanovnika na otocima.
Najnaseljeniji su bili otok Lennox, obale Nueve i Pictona i druga mjesta oko rta Horn.
Novim iseljenicima otvarale su se mogućnosti rada i na drugim područjima: rudarstvu i pomorskom prometu. Stoga je nekolicina Hrvata počela ulagati u nabavu brodova na jedra, koji su plovili između Punta Arenasa i južnoga Beaglea.
Nakon smirivanja zlatne groznice, negdje između 1893. i 1894. godine, kopači zlata počeli su odlaziti prema sjeveru Čilea, u Buenos Aires, ili su se vraćali u Europu.
Jedan dio hrvatskih iseljenika (polovica prije useljenih) ostao je trajno na području Magallanesa. Prve kolonije osnovane su u Punta Arenasu i Porveniru.
Ovaj kraj naseljavali su, kako smo naveli, zbog nalazišta zlata koja su otkrivena 1869. u rječici Rio de la Minas.
Desetak godina poslije nalazišta su otkrivena i u Ognjenoj zemlji, kao i u blizini Djevičanskog rta na ulazu u Magellanov prolaz. Grad Punta Arenas u početku je bio samo tranzitno središte.
Nakon što je utihnula zlatna groznica, hrvatski iseljenici trajno su ga naselili. Iako su radili u drugim mjestima u pokrajini, rijetki su bili oni koji su odlučili u tim mjestima trajno ostati.
O koloniji u Punta Arenasu piše Narodni list, 9. siječnja 1904. godine: "U Punta Arenasu ima nas oko dvije tisuće, oko 1027 Bračana, 800 iz ostale Dalmacije, 265 iz Hrvatskog primorja, a iz Austrije petero, ukupno 2072 austrijska podanika. U Punta Arenasu imamo nekoliko veletržaca koji su na glasu radi poštenja, ugleda i radišnosti".
Prema popisu stanovništva iz 1908., 81.48 posto Hrvata bilo je u dobi između 16 i 45 godina (74.06 posto muškaraca i 25.94 posto žena).
Trgovina je bila najvažnija djelatnost naših ljudi u Punta Arenasu, a prva industrijska aktivnost izrada opeka.
Našlo se Hrvata i među vlasnicima stolarija i brodogradilišta. Neki su se bavili stočarstvom. U početku su hrvatski iseljenici uglavnom dobivali poslove nadničara i radnika na imanjima (17.7 posto).
Bračani su bili poznati i najbolji zidari te proslavljeni graditelji kamenih ulica.
Iseljenici su radili različite poslove – od vađenja kamena, pravljenja cigle i popločavanja ulica do izrade nacrta i gradnje kuća. Dio njih angažirao se u industriji i u pomorskim zanimanjima.
Prvi hrvatski iseljenici na području Magallanesa uložili su teško stečene zarade u otvaranje trgovina, opremanje brodova, podizanje pilana, osnivanje tvrtki i slično.
U Puerto Natalesu, nakon njegova osnutka i cijelo 20. stoljeće, samo je jedna skupina od tridesetak iseljenika zasnovala malu hrvatsku koloniju.
Otok Ognjene zemlje (Tierra del Fuego) hrvatski su iseljenici naselili 80-ih godina 19. stoljeća, živeći raštrkano i radeći u malim skupinama kao kopači zlata. Prvi hrvatski iseljenici, Matija i Šimun Paravić, 1881. bili su suvlasnici jednog rudnika.
Porvenir je službeno utemeljen 1894. godine. Osnovali su ga hrvatski iseljenici koji su ujedno činili i većinu žitelja.
Francisko Tomšić i Ivan Jelisei sagradili su prvu tvornicu opeka u Magallanesu 1892., a s njihovim ciglama izgrađene su prve zgrade.
Simon Pizzolo i Bože Foretić otvorio je prvi kamenolom i podigao prvu peć za proizvodnju vapna na Ognjenoj zemlji (1897.), a 1900. godine prvu parnu pilanu.
Kovačevićeva trgovačka kuća bila je presudna u društveno-gospodarskoj afirmaciji Porvenira.
Braća Carlos i Bonačić s Ivanom Depolom osnovali su 1896. brodogradilište u Magallanesu za popravak i izgradnju brodova.
Nakon zlatne groznice, Hrvati na Ognjenoj zemlji postupno su se preorijentirali na druge djelatnosti ili su napuštali otok. Oni koji su ostali angažirali su se u stočarstvu, a do Prvoga svjetskog rata bilo je samo nekoliko stočara.
U sklopu stočarskih poslova bilo je mesara i poznatih radnika za pravljenje i postavljanje žičanih ograda na posjedima. Odigrali su pionirsku ulogu u razvoju stočarstva na rubnim prostorima uz kanal Beagle.
Antonio Miličić zaposjeo je otok Nuevu već 1895. godine, a Antonio Vrsalović i Lujo Mladineo uveli su ovčarstvo.
Druga važna djelatnost na ovom području bila je trgovina čiji je prvi oblik povezan s opskrbom kopača zlata namirnicama i drugim potrepštinama.
O utjecaju naših iseljenika, napretku i položaju najbolje govori podatak da je 1908. u Porveniru 38 nekretnina od ukupno 67 pripadalo Hrvatima.
Prema popisu Petra Gašića, u Porveniru je 1913. godine živjelo 300 odraslih Hrvata i 97 njihove djece. Čak 57 kuća bilo je u vlasništvu 50 Hrvata.