Tragovi pismenosti među zapadnougarskim (gradišćanskim) i susjednim Hrvatima na našem jeziku spominju se već u 17. stoljeću. Bila su to djela nabožno-moralnog sadržaja, dijelom donesena iz stare domovine, a dijelom nastala u novom zavičaju i tiskana u Beču te Bratislavi. Nijedno od njih, nažalost, nije sačuvano. U idućem stoljeću nekoliko će pisaca ponuditi hrvatskom čitateljstvu obilje pisane riječi u više molitvenika koji će kolati po našim selima toga prostora i tako, uz religiozno obrazovanje, pridonositi čuvanju hrvatske riječi.
Najznamenitiji među spisateljima te u osnovi barokne književnosti jest Lovre Bogović, rođen 30. srpnja 1719. u Velikom Borištofu (Grosswarasdorf), selu koje je po Miloradiću "prvo med Hrvati". Kao pripadnik franjevačkog reda bio je propovjednik i voditelj laičkih bratovština u Željeznom (Eisenstadt) i Novom Gradu (Güssing). Umro je 12. siječnja 1789. u Szentgotthardu (Mađarska).
Neobičnu spisateljsku popularnost među svojim sunarodnjacima Bogović je stekao molitvenikom "Hiža Zlata", prvi put izdanim u Šopronu 1755. U drugom podnaslovu čitamo da autor svoje djelo izdaje "... za obatrenje – pobožnoga horvatckoga naroda...", a da ono uz "... molitve, oficije, bratinstvo, blagoslove, križni put..." sadrži "... i ugodne jačke".
Da je Bogovićev cilj vjerska pouka njegovih sunarodnjaka, svima je jasno, no da je to štivo, u uvjetima otrgnutosti od matičnog naroda i okruženosti njemačkim i mađarskim življem, snažilo narodni organizam i osposobljavalo ga za djelotvoran otpor asimilaciji, novo je i dodatno poslanje ovog Bogovićeva djela.
Ovaj molitvenik postao je nezamjenjiva lektira ljudima našeg jezika, o čemu svjedoče i pokazatelji koji kažu da je "Hiža Zlata" u sljedećih stotinu godina izdana u više od 20 izdanja i tako zadugo bila najčitanija hrvatska knjiga.
Uz nenadmašenu "Hižu Zlatu" Bogović je 1753. izdao s Bogomirom Palkovićem (1714. – 1778.) i molitvenik "Duhovni Vertljac", a koji je već ranije (1746.) dao tiskati Jeremija Šoštarić (1714. – 1790.). S ovim Potonjim Lovre Bogović bio je 1757. izdavač treće molitvene knjige s naslovom "Marijansko Cveće". I ove dvije publikacije tiskane su u Šopronu. Učinak spisateljskog trolista Bogović – Palković – Šoštarić označuje "... vrhunac samostalne starije gradišćansko-hrvatske književnosti". (Nikola Benčić)
Od gradišćanskog Starog Grada na jugu pa do slovačkih Malih Karpata na sjeveru, od mađarskog Győra na istoku pa preko donjoaustrijskog Marchfelda do Mikulova u Moravskoj na sjeverozapadu – na tom, dakle, širokom prostoru u gotovo 200 hrvatskih sela nahodila se u svoje dugo vrijeme Bogovićeva "Hiža Zlata", nudeći hrvatskom čitateljstvu kao prvo, a često i jedino naše štivo, pisanu materinsku riječ. Prihvaćanje te lektire, što će reći njeno čitanje, rezultiralo je učinkom čiji se domašaj može samo slutiti. U tome i jest veličina Lovre Bogovića " ...koji si je... zaslužio kod nas Hrvatov neumoreće ime..." (Martin Meršić ml.)
Stjepan Krpan, 1979.
