Naslovnica Priče

Iz Vinkovaca u Njemačku: Iskreno, nije to život kakav bi netko poželio

Katarinin otac u Mainz je stigao dvije godine prije nje i majke. Radio je razne poslove, pokušao zaraditi i slati novac kući, baš onako kako su ranije to činili prvi hrvatski iseljenici. Ali nije uspijevao
12. listopada 2017. u 09:42 14 komentara 20862 prikaza
Katarina Pastor

Katarina Pastor, djevojka koja je prije tri godine došla s obitelji iz Antina pokraj Vinkovaca u njemački Mainz, smatra kako Hrvati koji su ovdje rođeni mnogo više drže do tuđega nego do svojega.

m Alexander Höfer U Njemačkoj živi od socijalne pomoći, ali pomaže drugima

"Ovdje je jako puno nacija. Primjerice, Turci jako drže do svoga identiteta, Talijani isto tako, a mi Hrvati, čini se, kao da se sramimo svojih sunarodnjaka i onoga što jesmo. Stalno govorimo o tom identitetu, kulturi, tradiciji, a zapravo, primijetila sam, postoji taj neki loš odnos, pogotovo naših ljudi koji su tu rođeni, prema svojima i svome. Čini se kao da se srame svoga. Radije odlaze na tuđa događanja nego na svoja, prihvaćaju tuđe, a svoje odbacuju", kaže Katarina i dodaje: "Mislim da mi možemo jedni drugima pomoći ovdje u tuđini. Hrvati koji sad dolaze u Njemačku mogu pomoći mladima koji su tu rođeni u poboljšanju svog hrvatskog jezika, svoje kulture, da još više upoznaju domovinu i jače je zavole. S druge strane, nama koji dolazimo mogu pomoći da što bolje svladamo sve prepreke na koje nailazimo u stranoj zemlji".

Katarina ima samo 17 godina i puna je dojmova o novoj sredini, ali i gorčine prema hrvatskoj politici.

"Ne mogu više gledati hrvatske vijesti jer ne mogu shvatiti što naši političari rade i govore", priznaje ova mlada djevojka, čijem je naraštaju politika uglavnom strana. Ali njoj očito nije. U Mainzu pohađa deseti razred realke i u rujnu će upisati još dvije godine Više srednje škole, a potom želi studirati ugostiteljstvo i turizam.

Slavonija umire

Katarinina obitelj u Slavoniji ima svoje poljoprivredno imanje, veliku kuću i zemlju. Ali samo od zemlje, svjesna je naša sugovornica, više se ne može živjeti. 

"Zemlja je napuštena, sela opustjela, kuće su prazne, a Slavonija polako umire", tvrdi i dodaje kako hrvatski političari nikako to ne vide, ne primjećuju ili ih nije briga.

Katarinin otac u Mainz je stigao dvije godine prije nje i majke. Radio je razne poslove, pokušao zaraditi i slati novac kući, baš onako kako su ranije to činili prvi hrvatski iseljenici. Ali nije uspijevao.

"Premalo je zarađivao da bi ovdje sebi plaćao stan i hranu i još nama slao. Zato smo odlučili i mi doći u Mainz", objašnjava Katarina.

Njezine tri sestre također su u iseljeništvu. Jedna živi u Kanadi, a druge dvije su u Mainzu sa svojim obiteljima. Majka joj radi u kuhinji i čisti jedan poslovni prostor, a otac radi za njemačku tvrtku.

"Obavlja fizičke poslove koji god trebaju kad se gradi neka kuća, trgovački centar... Iskreno, nije to život kakav bi netko poželio, pogotovo u godinama u kojima su oni, ali u Slavoniji se doista više nije moglo živjeti, pa ni preživljavati", otkriva naša sugovornica.

Hrvati međusobno razgovaraju na njemačkom

Prije dva mjeseca Katarina se priključila zboru Hrvatske katoličke zajednice Mainz, a potom i misijskoj folklornoj skupini "Fra Filip Grabovac".

"Dok sam bila kod kuće, bila sam dio folklora. Znam puno o tome. Sretna sam što su me ovdje u folkloru tako dobro prihvatili", napominje.

No, ono što ju je začudilo jest to što većina slabo zna hrvatski jezik i što međusobno razgovaraju na njemačkom.

"Isprva mi je to bilo čudno, ali na kraju sam i sama morala popustiti i sada se ne bunim kad razgovaraju na njemačkom", naglašava naša sugovornica.

Naše prijateljstvo nadjačala je vjerska razlika

Po dolasku u Mainz, Katarini je puno pomogla djevojka iz Somalije, koju je upoznala dok je pohađala školu njemačkog jezika.

"Pomogla mi je više nego itko u Mainzu, zna engleski jezik i puno smo se družile. No naše je prijateljstvo ipak nadjačala vjerska razlika. Ona je muslimanka, ja katolkinja. Kad bismo se dotaknule te teme, naši bi se putovi razilazili. I zato mislim da se mi Hrvati u tuđini moramo držati zajedno. Jer, ipak je najlakše kad je svoj sa svojim", zaključuje ova mlada djevojka.

Marijana Dokoza Tragovi Možemo li sasvim kontrolirati svoje osjećaje? Možemo li izbjeći ljubav? Branko Šobot Simbol hrvatskog boksa 'U Hrvatskoj nisu imali sluha za mene, ali svejedno planiram uskoro se vratiti' Monika Terzić Novi život Mlada poštarica unijet će nemir među Hrvate u Koblenzu

Elipso

  • sormij:

    Tužno je - kad gledaš na televiziju ovaj naš sabor, ovi neki naši političari koji se prepucavaju po cjelim danima, bez veze napadaju jedan drugoga i bave se sami sobom - umjesto da rješavaju probleme naših ljudi a naše države. ... prikaži još!. Naša država ima veliki veliki potencijal i još većih ljudi - mislim da bi se moglo puno puno bolje. Trebamo se rješit ovih malih političara i malih mišljenja.

  • ilijan1a:

    Jedna tužna i poučna priča mlade Hrvatske useljenice!

  • ????:

    Da, trebalo bi biti sekundarno da li si Hrvat ili ne, na prvom mjestu bi trebalo biti to da si katolik. Pretpostavljam da ju je muslimanka htjela preobratiti pa se ova nije dala.... S Talijankom npr. ne bi imala problema. ... prikaži još! A što se tiče integracije, jedno je integrirati se, no to ne znači da trebaš odbaciti svoje i asimilirati se.