Naslovnica Priče

'U Hrvatskoj nisu imali sluha za mene, ali svejedno planiram uskoro se vratiti'

Što se tiče običnih ljudi, mislim da nisam zaboravljen. Ali ako se gleda na institucije, jesam, zaboravljen sam. Zašto?
14. srpnja 2017. u 10:15 0 komentara 833 prikaza
Branko Šobot
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/6

Osoba koja je postala svojevrsni simbol hrvatskog boksa jest Branko Šobot (45). Prvi je boksač koji se od osamostaljenja domovine borio za svjetsku titulu.

Branimir Malenica Branimir Malenica Hrvatski boksač iz Mainza: Želim dostići rezultate svog rođaka Mate Parlova

Natjecati se počeo s 20 godina, nakon povratka s ratišta. Tijekom karijere nosio je nadimak Pit Bull. Publika mu ga je nadjenula nakon borbe s Milanom Masnyjem. Šobot će tu borbu pamtiti kao jednu od najtežih, ali i najvećih u svojoj karijeri. U prvoj rundi tri je puta padao i dizao se, a u trećoj...

Proslavljeni hrvatski boksač danas sa suprugom živi u Münchenu.

Što Vas je dovelo u Njemačku?

Ljubav. U životu ništa nije slučajno. Za sve postoji zašto i zato. Iskreno, nikad mi nije palo na pamet da dođem živjeti ovdje. Na početku karijere imao sam ponude da uzmem njemačko državljanstvo i borim se za Njemačku ali, iako sam bio mlad i imao 24 godine, odmah sam rekao "ne". U Vodicama sam 2009. upoznao svoju današnju suprugu Nives, koja je rođena i odrasla u Frankfurtu. Kad sam je upoznao, živjela je u Berlinu. Vjenčali smo se 2013. godine, i to na brzinu.

Bili ste dugo zajedno, kako "na brzinu"?

Pa nismo se planirali vjenčati. Bilo je ljeto, mi u Vodicama sjedimo u kafiću s danas pokojnim kumom i pita on nas: "Što se ne bi ženili?" Mi se pogledamo i kažemo: "Pa da, zašto ne?" I to smo za nekoliko mjeseci i učinili. I sada čekamo svoje prvo dijete.

Što biste željeli, djevojčicu ili dječaka?

Svejedno. Nek' je samo živo i zdravo.

Ako bude dječak, biste li željeli da krene Vašim putem?

Ne bih volio da bude profesionalni boksač. Da trenira, to je u redu, ali da se bori, to mu ne bih dao.

Zašto?

Zato što postoje dvije medalje: ona sjajna koju svi vide, a koja donosi slavu, uspjeh, novac, poznanstva, veze – sve imaš na pladnju, i ona koju čine krv, suze, znoj, mnogo odricanja, povrede, izgubljena mladost, razočarenje, a najviše boli.

Što Vas je najviše razočaralo u karijeri?

To razočarenje, srećom, počelo je pred kraj. U vrijeme kad je boks prestao biti sport i postao samo interes. Sve se vrtjelo oko novca. Dok sam ja boksao, znalo se da ti je protivnik došao otkinuti glavu, odnosno da se bori najbolje što može. Danas se već unaprijed zna tko je pobjednik, a tko će biti poražen. Imao sam sreću da sam boksao dok toga nije bilo. Imao sam očekivanja, nadu, poštenu borbu, a toga danas nema.

Žalite li za nečim u karijeri?

Žalim jedino što su uz mene nekad bili ljudi koji nisu mislili na mene. Sve je bilo ubrzano. Nisam vođen polagano, a da jesam, tko zna što bih sve postigao. Znao sam nekad dobiti meč, a da uopće nisam poznavao svog protivnika. Rekli bi mi, imaš meč za tjedan dana, prihvati ili ostavi. Koliko god sam ja želio prihvatiti taj meč, ljudi oko mene to nisu smjeli dopustiti. Jer boksač se treba kvalitetno pripremiti, znati što očekuje od protivnika, proučiti ga, biti upoznat sa svakim njegovim pokretom te doznati kolike su mu šanse za pobjedu. Ja to nisam imao. Nisam nikad pitao koliko novca, samo gdje i kada? Živio sam za boks i gotovo sam u svaki meč išao s jedan posto šanse da pobijedim.

Ipak, pobjeđivali ste...

Jesam, ali bilo je tu puno znoja, krvi i suza. Imao sam 36 instantnih mečeva, pet poraza, a profesionalna 32 meča i osam poraza. Ti porazi najčešće su se dogodili pred kraj karijere.

Jednom ste izjavili da Vam je svaki meč mogao biti i posljednji. Jesu li protivnici bili uvijek snažni?

Jesu, skoro svi. Na svom drugom meču, koji sam boksao u Frankfurtu 5. veljače 1995. godine, imao sam za protivnika amaterskog prvaka Spartakijade. Bio je, za razliku od mene, jako iskusan, ali volja stvara čudo. Pobijedio sam ga, kao i gotovo svakog jačeg protivnika.

Je li Vam drago što ćete ostati zapamćeni kao prvi boksač koji se nakon osamostaljenja Hrvatske borio za svjetsku titulu?

To je neopisiv osjećaj. Biti upisan u povijest hrvatskog boksa koji je počeo u trenucima kad se naša država tek stvarala. Bilo je to odmah nakon Oluje. Meč mi je bio ponuđen 30. prosinca 1997. godine, a već 24. siječnja 1998. održala se borba. Imao sam samo 24 dana da se pripremim. Bio je to okršaj s neporaženim Joem Calzagheom.

Kako ste zapravo počeli karijeru?

Bio sam posljednji naraštaj koji je služio vojni rok u tadašnjoj JNA. Otišao sam u Beograd i tamo počeo boksati. Bilo je to 1990. godine. Rat se počeo debelo zahuktavati. Sjećam se, 9. ožujka izvukli su nas na ulice. Vuk Drašković tada je držao prosvjede protiv Slobodana Miloševića. Morali smo na prosvjednike, tući se s njima. Ali sve je kulminiralo kad sam kao pripadnik specijalne jedinice JNA morao u Niš. U zrakoplovu su nam rekli da dolazi do promjene i preusmjerili nas rekavši kako moramo ići na diverzante. Kako bih mogao kao Hrvat ići na svoje? Zato sam rekao da idem studirati u Zagreb jer su samo u tom slučaju puštali iz vojske. Skinuo sam se 30. kolovoza i odmah se prijavio u Drugu gardijsku brigadu. Bio sam tu kad smo obranili Karlovac. Većinu rata proveo sam na Baniji i Kordunu. Potom sam se skinuo, vratio u Zagreb i nastavio boksati.

Tijekom karijere braća Kličko su boksala s Vama u predborbama?

Da, istina. Vladimir Kličko tada je bio olimpijski pobjednik u Atlanti, a Vitalij je bio prvak na vojnim i policijskim igrama svijeta.

Odakle nadimak Pit Bull?

Iz borbe protiv Masnyja. Baš zato što sam u prvoj rundi padao tri puta i nokautirao ga u trećoj. Nije mi bilo lako, ali rekao sam sebi, samo naprijed, nema natrag. 

Odrastali ste samo s majkom. Je li ikada gledala Vaše mečeve?

Nikad. Ali, nije me mogla ni odgovoriti. U horoskopu sam Jarac, znači tvrdoglav sam. Bilo tko da mi kaže nešto, ako mislim drukčije, ja ću napraviti po svome.

Smatrate li se zaboravljenim?

Pa, ne znam. Što se tiče običnih ljudi, mislim da nisam zaboravljen. Ali ako se gleda na institucije, jesam, zaboravljen sam. Zašto? Recimo, Hrvatski boksački savez nikad me nije pozvao ni na jednu manifestaciju, reviju mečeva, ni na što. U Njemačkoj me stalno zovu, a tu sam stranac. Nažalost, bolji tretman imam ovdje nego u vlastitoj domovini.

Trenirate li još boks?

Od 2009. godine imam licenciju za trenera. Dok sam bio u Zagrebu, vodio sam treninge, pokušavao sam nešto i otvoriti, ali nisam mogao dobiti gradski prostor. Nitko za to nije imao sluha. I to je jedan od razloga zašto sam otišao u Njemačku. Povremeno napravim s nekim trening. Imao sam šest naših boksača i tri svjetskog kalibra. Ali zbog ozljede oka sam prestao.

Planirate li se vratiti u Zagreb?

Da, volio bih to što prije. Supruga se slaže s tim i nadam se da će to biti uskoro.

Monika Terzić Novi život Mlada poštarica unijet će nemir među Hrvate u Koblenzu Dario Đurinovac Dario Đurinovac Hrvatski iseljenik: Dok mi djeca ne slušaju turbofolk, ja sam miran otac Marko Marić Pola godine izvan domovine Otišao za svojim snovima u Njemačku, no sada se osjeća usamljeno: Ovdje nisam uspio pronaći krug prijatelja

Elipso

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.