Pravilo je da naši mladi sportaši koji žele ostvariti što bolju i unosniju profesionalnu karijeru odlaze u inozemne klubove. Stoga je posebno zanimljiva iznimka koju je učinila rukometašica Antonija Ćurić, rođena Bečanka, i krenula u suprotnome smjeru.
Naime, mlada perspektivna austrijska golmanica karijeru je prije dvije godine odlučila nastaviti u svojoj domovini iako je, tvrdi, imala više primamljivih ponuda, kako od poznatog austrijskog rukometnog diva Hypo, tako i niza drugih inozemnih klubova.
Rukomet je počela trenirati s osam godina, a s 13 se već specijalizirala za golmanicu. Od 2010. branila je za rukometni klub Atzgersdorf iz Beča prije nego što je prešla u Lokomotivu.
"Obožavam Hrvatsku i Zagreb i nisam se dugo premišljala kad sam dobila ponudu iz Lokomotive i od trenera Nenada Šoštarića. Možda bih zarađivala više negdje u inozemstvu, ali odluku nisam nikad požalila. Hrvatska ima solidnu rukometnu ligu – nešto bolju od austrijske. Odlično sam prihvaćena u klubu. Atmosfera u momčadi je sjajna. Ove godine osvojile smo i Kup Hrvatske", priča nam to ova vedra 23-godišnjakinja.
Kaže da u Zagrebu ima puno rodbine, a tu živi i njezin zaručnik – što je za Antoniju također važan razlog dolaska u metropolu.
Roditelji iz duvanjskoga kraja
Već kao juniorsku rukometašicu Austrijanci su je uočili kao vrlo perspektivnu pa je dobila austrijsko državljanstvo kako bi mogla nastupati za njihovu reprezentaciju.
"Mislim da je ispravno da igram za Austriju jer je ta zemlja ulagala u mene i omogućila mi sportsku karijeru. Prošla sam sve uzraste reprezentacije. Sad sam druga golmanica reprezentacije. Za Austriju igram, a za Hrvatsku navijam, posebno za Vatrene", priznaje naša sugovornica.
Antonijini roditelji rodom su iz duvanjskoga kraja. Otac Ante je iz Dobrića, a majka Ruža iz Bukove Gore. Prva iz obitelji u Beč je stigla Ruža koja se 1992. zaposlila kao radnica u kuhinji dok je Ante tada bio kao hrvatski branitelj na ratištu. Nakon pobjedonosnog rata Ante se pridružio supruzi i počeo raditi kao električar. Antonija, ili Tonka, kako je od milja zovu, ima sestru blizanku Mariju i nešto stariju sestru Ivu.
Ćurići stanuju u bečkome 14. kotaru, a u Dobrićima imaju obiteljsku kuću kamo odlaze kad god mogu – više puta godišnje.
"Odlazak u Dobriće za mene je od djetinjstva bilo silno veselje – posebice ljeti kad sam ondje provodila školske praznike", ističe Antonija.
Važna uloga crkve Am Hof
Treba istaknuti da Antonija odlično govori hrvatski i ne čuje se ni najmanje strani akcent u izgovoru koji je obično prisutan kod djece naših iseljenika odraslih u inozemstvu. Tome su zasigurno pridonijeli i česti dolasci u domovinu.
Važno mjesto u Tonkinu duhovnu formiranju zauzima hrvatska katolička misija Am Hof u središtu Beča.
"Ondje sam od djetinjstva pohađala vjeronauk. Sprijateljila sam se s mnogim vršnjacima koji imaju istu sudbinu, isti identitet i jezik. Postala sam i članica Frame (Franjevačke mladeži, o.a.) koju je vodio fra Željko Baković. Posebno me se dojmio Susret hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru prošle godine na kojem sam s članovima naše misije sudjelovala", naglašava naša sugovornica.
Otkriva i da je kao vjernicu posebno raduju i nadahnjuju hodočašća. Tu ističe kako je sudjelovala na Planinarskom križnom putu u Hrvatskom zagorju te da je iz Dobrića pješice hodočastila u Međugorje, put dug 90-ak kilometara.
Iako skromni radnici, Tonkini roditelji omogućili su joj vrhunsko školovanje. Pohađala je elitnu privatnu osnovnu školu Neulandschule u 19. kotaru, a zatim Sportsku gimnaziju. Sada je uspješna studentica prava na bečkom sveučilištu.
"Učim između treninga. U Beč odlazim na predavanja i polažem ispite. Sve ide po planu i nadam se da ću za godinu, dvije diplomirati", vjeruje ova mlada povratnica.
Sviđa joj se hrvatska ležernost
Za razliku od mnogih mladih Hrvata koji u Lijepoj Našoj ne vide svoju budućnost, Antonija misli drukčije.
"Želim ostati živjeti u Zagrebu i ovdje osnovati svoju obitelj. Nadam se da ću naći posao u nekoj od mnogih austrijskih tvrtki koje imaju predstavništvo u Hrvatskoj. Mislim da bi tako moje austrijsko školovanje i diploma najviše došli do izražaja", ističe Antonija.
Priznaje i da joj se ovdje najviše sviđa ležerno življenje, druženje s prijateljima uz tradicionalno ispijanje kave, kao i domoljublje i posebice oduševljenje prilikom naših sportskih uspjeha.
"Austrijanci su puno suzdržaniji u tom pogledu. Kad s klubom putujemo autobusom, svi pjevamo i svi znamo tekstove naših pjesama. U Austriji su igračice raznih narodnosti i takvog zajedništva i veselja nema", zaključuje.
Brzo je prošao sat zanimljivog razgovora s Tonkom, bečkom Hrvaticom, perspektivnom rukometašicom i odličnom studenticom, koja je svoj novi dom našla u Zagrebu. Odjurila je da ne zakasni na svoj prijepodnevni trening...
Hrvoje Salopek
Nakbolji igrač svih vremena u rukometu je Ivano Balić ,također podrijetlom iz Tomislavgrada ,( R.Polje ),najbolji hrvatski golman te zlatne generacije je Šola (Prisoje), također općina Tomislavgrad. Ne shvaćam čemu se čudite. Pa Duvnjaci su uvijek i sve davali za Hrvatsku. Broj poginulih branitelja iz Tomislavgrada za Hrvatsku , je nesrazmjeran broju žitelja,toga malog mjesta u BIH. Bravo mala ,sreća je tamo gdje si slobodan i gdje srce zatreperi ,a ne materijalno ,jer bi u tom slučaju svi bogatuni bili sretni ,a znamo da nisu.