Josip Račić, jedan od najvećih hrvatskih slikara s početka 20. stoljeća, kao 23-godišnjak pronađen je ustrijeljen u skromnoj sobi jednog pariškog hotela.
Iza sebe je ostavio antologijska djela hrvatske umjetnosti, od kojih su najpoznatija "Majka i dijete", "Djevojka pred ogledalom", "Portret gospođe u crnom", "Autoportret"...
Odrastao je u siromaštvu u zagrebačkom predgrađu, pa s teško stečenom ušteđevinom preko Beča kreće u Njemačku, gdje se upisuje na uglednu müenchensku Akademiju. Tamo susreće hrvatske kolege Kraljevića i Becića.
I tada počinje crtati ugljenom, što će kasnije prerasti u nebrojene gradacije mrkoga toplog tona koji će unutar hrvatske povijesti umjetnosti Račića obilježiti kao jednog od najvećih virtuoza tonskoga slikarstva.
Iz Njemačke odlazi u europsku metropolu umjetnosti – Pariz, gdje u to doba buja kubizam i fovizam. Oduševljava se Goyom i njegovim nijansama crnih kolorita te stvara seriju akvarela s motivima pariških mostova, ulica i parkova.
Njegova tajanstvena smrt 1908. godine ostala je nerazjašnjena. Ovaj tihi i tragični umjetnik cijeli je svoj opus stvorio u iznimno teškim životnim uvjetima, a danas se ubraja među utemeljitelje hrvatske moderne.
Hrvatski velikani, Večernji list, Zagreb, 2014.
