Juraj Julije Klović, rođen u Grižanama kraj Vinodola 1498. godine, ostat će zapamćen kao jedan od najvećih hrvatskih slikara svih vremena. Nitko prije, a ni poslije njega nije bio toliko hvaljen i slavljen od svojih suvremenika.
Bio je jedan od najvećih europskih minijaturista – slikara malih slika, koji je stvarao za posljednjeg budimskog kralja Ludovika II. Jagelovića i niz talijanskih kardinala, od kojih ga je Alessandro Farnese prozvao Michelangelom sitnoslikarstva.
Talijanski slikar i pisac životopisa poznatih umjetnika Giorgio Vasari o Kloviću je zapisao: "Nikada još nije postojao niti će se u budućim stoljećima pojaviti tako rijedak i vrstan minijaturist kakav je don Julije Klović, jer je on daleko nadmašio sve koji su se bavili tom vrstom slikarstva."
Slavni El Greco, čiji je Klović bio učitelj, uzdigao ga je među najveće velikane renesansnog slikarstva, zajedno s Michelangelom, Rafaelom i Tizianom.
Otac mu je, prema kazivanju, rano poginuo u boju s Turcima, pa se kao dječak morao prihvatiti težačkih poslova, a slobodno je vrijeme provodio rišući po kamenju i zidovima sitne sličice. Te su njegove crteže zapazili pavlinski redovnici koji su ga poslali u školu, najprije u Crikvenicu, a potom u Veneciju.
Ondje, kao 18-godišnjak, stupa u službu kardinala Grimanija. U Rimu je Klović upoznao Giulija Romana, koji mu je bio prvi slikarski učitelj, a kasnije i veliki prijatelj.
Godine 1523. odlazi na službu u Ugarsku, na poziv kralja Ludovika, gdje ostaje do njegove smrti 1526. Iz tog vremena Kloviću se pripisuje oslikavanje Statuta grada Iloka, u kojem su određene povlastice objavljene u Budimu 1525. Djelo se danas čuva u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici u Beču.
Nakon teškog poraza mađarske vojske na Mohačkom polju 1526. i kraljeve smrti, Klović se vraća u Rim, ali tamo ostaje bez imetka i završava u zatvoru, jer su godinu dana kasnije Španjolci zauzeli Rim.
Prema svjedočenju Giorgija Vasarija, u tamnici se zavjetovao da će ostatak života provesti u samostanu uspije li izvući živu glavu. Nekoliko mjeseci poslije stupio je u samostan u Mantovi, gdje nastavlja usavršavati svoje sitnoslikarsko umijeće.
Međutim, kardinal Grimani traži papino dopuštenje za Klovićev izlazak iz samostana kako bi mogao slobodno stvarati. Iz tog razdoblja potječe jedno od njegovih najranijih sačuvanih djela – Evanđelistar kardinala Grimanija iz 1533.
Na poziv pape Pavla III. odlazi u Rim, a dvije godine kasnije u službu ga prima kardinal Alessandro Farnese, papin nećak. Uz njegovu potporu nastala su izvanredna Klovićeva djela, uključujući i Časoslov Farnesse ili Officium Virginis, koji se čuva u New Yorku te se smatra remek–djelom minijature u svjetskim razmjerima.
To djelo krasi 28 minijatura s prizorima Starog i Novog zavjeta, specifičnih po izduljenim likovima zagonetna izraza i prevladavajuće plave, ljubičaste, blijedozelene i žute nijanse te dekorativne raskoši.
Slične izdužene likove mističnih izraza lica nalazimo kasnije kod Klovićeva učenika El Greca, pri čijem je napretku uvelike pomagao.
A španjolski slikar El Greco, koji je iznimno cijenio Klovića, dvaput mu se odužio – oko 1570. izradio je njegov portret, koji se čuva u Napulju te ga je prikazao na slici Izgon trgovaca iz hrama, zajedno s najvećim slikarima renesanse Michelangelom, Rafaelom i Tizianom.
Iako je najveći dio života proveo u Italiji pa njegova djela čuvaju mnogobrojni talijanski muzeji i knjižnice, trajno je bio povezan s domovinom. Osim što se potpisivao Croata, na zamolbu Tome Bakača Erdödyja oslikao je i drugi dio "Misala Jurja Topuskog".
Klović je preminuo u Rimu 1578. godine. Njegov grob nalazi se u rimskoj crkvi San Pietro in Vincoli, blizu Michelangelove skulpture Mojsija.
Hrvatski velikani, Večernji list, Zagreb, 2014.
