Franjevci Jozo Grbeš i Robert Jolić odlučili su 2000. godine u dvadeset dana proputovati automobilom kroz Sjedinjene Američke Države. Danas donosimo dojmove s njihova desetog dana puta u Dallas...

2

Alabama

Hrvatski franjevci prošetali nesigurnim američkim ulicama: 'Ovo je neki drugi svijet'

Ponedjeljak, 10. srpnja 2000.

Već je jutro pokazalo da ćemo danas prijeći neusporedivo kraći put nego jučer. Prvo, ustali smo tek oko devet sati jer smo bili vrlo umorni. Drugo, mijenjanje ulja i pregled automobila otegao se do 11 sati. Tek tada nastavljamo...

U Baton Rougeu (francusko ime) prelazimo izuzetno visoki i lijepi most preko rijeke Mississippi. Doista je čovjek čudna "biljka". S
jedne strane savršen graditelj, prema Božjoj želji da bude Njegov "namjesnik" na zemlji, ali i savršen uništavatelj onoga što je stvoreno, bilo Božjom ili ljudskom rukom.

Amerika je imala veliku sreću da od završetka Građanskog rata sredinom 1860-ih godina nikada više nije imala rata na svom području. I to je svakako jedan od važnih uzroka za takav i toliki ekonomski napredak koji ju je učinio prvom velesilom u svijetu.

Država Louisiana dobila je ime po francuskom kralju Luju XIV. Ima oko 4,36 milijuna žitelja (22. po broju stanovnika) i površinu od oko 70 tisuća četvornih kilometara (33. po veličini). Nadimak države je Pelican State zbog brojnih pelikana koji ovdje obitavaju. Glavni grad je Baton Rouge (220 tisuća stanovnika), a najveći New Orleans (oko pola milijuna stanovnika).

Hrvati su ovamo došli već sredinom 18. stoljeća, a središte okupljanja bio je New Orleans. I danas su tu poznati restorani Drago’s i Crescent City Steakhouse u vlasništvu Hrvata. No, naši ljudi najviše su se bavili uzgojem ribe, tako da su tu odgojeni naraštaji tzv. fishing families (ribarskih obitelji). Najviše ih je bilo u Jeffersonu, Plaqueminesu, Burasu i Port Sulphuru. Prvi su razvili uzgoj školjki (commercial oyster industry), a otac te industrije je Luka Jurasich koji se 1855. godine nastanio u Bayou Creeku. Hrvati su se bavili i drugim granama industrije. Tako su George Vujnovich i Anthony Lulich bili pioniri u razvoju uzgoja naranči i proizvodnji vina.

Sljedeći cilj je Teksas, najveća američka savezna država (osim Aljaske). Vozimo prema Houstonu, opet autocestom br. 10. Prolazimo kroz nacionalni park Atchafalaya, veliko močvarno područje koje je, za razliku od Evergladesa, bogato šumom i raslinjem.

Prelazimo još jedan most na stupovima – dug možda kojih 20 milja! Ni do sada, počevši od Floride, nismo nailazili baš na žitna polja. Uglavnom su, nakon Evergladesa, okolo samo nepregledne šume i bogati pašnjaci. Od kultura zasijan je jedino kukuruz. 

U zapadnoj Louisiani, kako se približavamo Teksasu, šume se razrjeđuju i postaju niže. Sve je više pašnjaka, ne osobito bogatih travom. Valjda je to ono što nazivaju prerijom: ovdje je, naravno, neusporedivo bogatija nego dalje na zapadu. Okolo pasu stada krava, ima i konja. Podignute su male kuće na rančevima koji su izuzetno velikih površina.

Vozimo se Teksasom, zemljom kauboja. Iza nas je 3500 milja. Ulazimo u Houston (1,63 milijuna stanovnika), najveći grad u državi koja ima nadimak Lone Star State (Osamljena zvijezda). Sa svojih gotovo 20 milijuna žitelja Teksas je druga po veličini država u SAD-u. Površina: oko 420 tisuća četvornih kilometara (dakle oko 7,5 puta veća od Hrvatske). Glavni grad je Austin (466 tisuća stanovnika).

Sve oko nas vezano je za kauboje i šešire. Danas je pak Teksas središte američke naftne industrije. Upravo prolazimo pokraj nekoliko rafinerija. Iz ove države rodom je bio 41. američki predsjednik George Bush. Po njemu je nazvana zračna luka u Houstonu, a na teksaškom sveučilištu otvorena je njegova Predsjednička knjižnica (Presidential Library).

Njegov sin Georg W. Bush ove se godine natječe za položaj predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. U vodiču "Visitor’s Guide" stoji njegova slika jer trenutačno obnaša dužnost guvernera Teksasa. Bush piše kako su Teksašani vrlo prijateljski raspoloženi. To stoji, tvrdi, već i u samom imenu Teksasa. Naime, Teksas dolazi od indijanske riječi "tejas", što znači prijateljstvo.

Houston je četvrti po veličini američki grad (nakon New Yorka, Los Angelesa i Chicaga). Iako je rano poslijepodne, metropola je gotovo prazna. Zatečeni smo (opet) praznim gradom, isto kao i njegovom veličinom. Prolazimo pokraj katoličke crkve Marijina navještenja (Annunciation Church) koju je sredinom 19. stoljeća gradio rektor katedrale iz Lyona (Francuska). 

U gradu prvo upada u oči lijepi Ball Park i, naravno, veličina zgrada. Zaustavljamo se pokraj gradskoga info-ureda, ali već je zatvoren. Ipak, neka mi gospođa daje mapu grada. Pitam je za katoličku katedralu. Ne zna gdje se nalazi. Netko joj drugi kaže da je to "Christ Church Cathedral". Odlazimo tamo, kad gle čuda, to nije katolička, nego episkopalna katedrala.

I na ovom primjeru, kao i nebrojeno puta do sada, uvjeravamo se kako su mnogi obični Amerikanci zapravo prilično nepismeni. Zanima ih samo ono što rade svaki dan. Sve ostalo drže suvišnim. Kako je moguće, primjerice, živjeti u jednom gradu godinama, k tome raditi u info-uredu, i opet ne razlikovati katoličku od episkopalne katedrale? Slično nam se događa i s gospođom koju susrećemo u nekom meksičkom restoranu u gradu gdje smo se došli osvježiti. Ona je iz Dallasa, poslovna žena, već nekoliko godina radi u Houstonu. Kada sam je pitao za neka mjesta u Houstonu (kao MD Anderson, Texas University...), ona nema pojma. Isto tako ne zna mnogo ni o Dallasu.

Svi nas upozoravaju da ne idemo sada vozilom iz grada prema Dallasu jer je trenutačno popodnevni rush hour (vrijeme gužve kad ljudi s posla iz grada odlaze svojim domovima). Sati: 17.30. Mi ipak, unatoč savjetima, polazimo prema Dallasu. Gužve uopće nema! Kaže fra Robert: "Nisu oni nikada bili u New Yorku ili Chicagu pa da vide što je prava gužva i rush hour". Očigledno je i da su pojmovi poput "gužva" vrlo relativni. Kako sve ovisi o tome gdje čovjek živi!

Vozimo prema Dallasu. Prvi put nakon sjevera Floride napuštamo autocestu br. 10 i krećemo prema sjeveru, autocestom br. 45. Na
izlazu iz grada sedam je trakova u jednom smjeru! Dallas (1,1 milijun stanovnika) u svijetu je postao, nažalost, poznat po jednom od najtragičnijih događaja u američkoj političkoj povijesti.

Naime, 22. studenog 1963. u 12.30 sati u središtu grada izvršen je atentat na najomiljenijeg američkog predsjednika u povijesti, Johna F. Kennedyja. Bio je to doslovce šok za cijeli svijet. Nakon kratkog vremena, predsjednik je preminuo u bolnici.

Stižemo u Dallas u večernjim satima. Neobično miran grad, kao da u njemu nitko ne živi. Lijepi downtown. Bez problema pronalazimo mjesto gdje se dogodio zločin: na ulici Elm. Prema službenoj verziji, predsjednik je ubijen sa šestog kata obližnje škole. Taj je kat sada pretvoren u muzej. Dolje na cesti, u srednjem od tri traka, nalazi se maleni x-znak: tu se predsjednik nalazio (sjedeći u autu) kad je pogođen hicima. 

Zatičemo tu još podosta ljudi. Jedna učiteljica vožnje iz Dallasa tumači mladima sve pojedinosti vezane iz taj događaj. Obilazimo s njom okolo. Izuzetno je dobro informirana o svemu. Očigledno je da se sve to događalo drukčije nego što je navedeno u službenom izvješću tzv. Warrenove komisije. Bilo je, ponajprije, više ubojica, a ne samo jedan. Policija im je, po svemu sudeći, pokrivala leđa te nakon ubojstva (s vodećim političarima) uspješno zataškala slučaj. Jedan je ubojica pucao iza obližnje ograde, a drugi s mosta koji služi za promet vlakova. Naravno da se oni na takvim mjestima nikako ne bi mogli nalaziti da im policija nije pružala zaštitu. Istina će ipak, kad-tad izbiti na vidjelo.

Nakon razgledanja mjesta ubojstva i prolaska downtownom odlazimo na poznati teksaški steak. Skupo je, ali barem smo se dobro pogostili. Jedemo u dijelu grada koji se zove West End: to je jedino mjesto gdje se i noću nešto događa. Ostalo je sve mrtvo. Neusporedivo s New Yorkom ili Chicagom.

Dallas je, kao i cijeli Teksas, poznat po velikom priljevu useljenika. Samo u sedam godina (1990. – 1997.) u Teksas se uselilo oko 2,4 milijuna ljudi, a od toga oko 600 tisuća stranaca. U Dallasu se nalazi čak 980 etničkih udruga i zajednica.

Izlazimo malo izvan grada, prema sjeveru i noćimo u predgrađu.

2

Turneja

Hrvati krenuli u Alabamu, no putem su doživjeli scenarij kao iz filma

16

Croatan

Veliki misterij Hrvata među Indijancima. Jesu li doista doživjeli brodolom, zaljubili se i ostali?

Putopis

Hrvati posjetili mjesto s kojeg je poletjela prva raketa na Mjesec

Stručni, znanstveni i tehnički poslovi skinuli su s ‘trona’ trgovinu’ Najveći poduzetnik postao je Pavao Vujnovac