Franjevci Jozo Grbeš i Robert Jolić odlučili su 2000. godine u dvadeset dana proputovati automobilom kroz Sjedinjene Američke Države. Danas donosimo dojmove s njihova trećeg, četvrtog i petog dana puta...
Četvrtak, 6 . srpnja 2000.
U osam sati polazimo dalje. Već nakon pet minuta prelazimo granicu i ulazimo u Južnu Karolinu. Sve je ravno, kao u Slavoniji. Vožnja je ugodna, cesta nepregledna, često bez zavoja, kroz mnoštvo stabala.
Južna Karolina poznata je kao zemlja čajeva, jedina u cijelom SAD-u u kojoj se nalaze plantaže čaja. Stoga ovu državu katkada nazivaju Lipton Tea.
Biljke čaja izvorno su prenesene ovamo iz Kine, Indije i Cejlona. Čaj iz Karoline koristi se i na raznim svečanim primanjima u Bijeloj kući.
Danas Južna Carolina ima oko 3,7 milijuna žitelja (26. po brojnosti) te površinu od 48.200 četvornih kilometara (40. po veličini). Glavni grad je Columbia, ujedno i najveći grad u toj državi (oko 100 tisuća stanovnika). Državu nazivaju još i Palmetto State.
U povijesti je Južna Karolina poznata po tome što je ovdje započeo Američki građanski rat 1860-ih godina. Južne su države proglasile odvajanje od sjevernih, a kad se Sjever nakon toga nije povukao iz tvrđave Charleston, buknuo je 12. travnja 1861. rat.
Sjever je na ovome području dobio i prvu važnu bitku – kod Fort Sumtera. Inače, Charleston je još davne 1830. imao prvi redovni vlak u Americi, a već 1786. u njemu je osnovan prvi američki golf-klub.
Dok prolazimo kroz obje Karoline, vidimo brojne crkve. Ima ih na svakom prolazu, izlazu, uz autocestu... U službenom vodiču
piše kako ih ovdje ima više od 16 tisuća, svake veličine i svih religioznih skupina. Od malih drvenih baptističkih do katedrala. Tu se nalazi i više od 60 sinagoga, oko 300 katoličkih crkvi te čak oko 5600 crkvi koje pripadaju Južnoj baptističkoj crkvi.
U Durhamu se nalazi Sveučilište Duke, poznato po sretnom spoju duhovnosti i znanosti. Katolici su na Jugu manjina. Ipak, oni su dosta jaka duhovna konkurencija. Tako redovnici trapisti imaju samostan (Mepkin Abbey) u blizini Charlestona koji godišnje posjeti desetak tisuća ljudi. Oko 700 osoba godišnje ovdje dođe na duhovne vježbe.
U 11 sati prijepodne ulazimo u državu Georgiju, u grad Savannah (utemeljen 1733., sada ima oko 140 tisuća stanovnika). Ovdje
je poginuo poznati američki general poljskog podrijetla Casimir Pulaski.
Prva crnačka baptistička crkva osnovana je ovdje 1773. godine, dakle u vrijeme kada su crnci bili samo robovi. Tu su se skrivali oni koji su pobjegli od svojih gospodara.
U istom gradu nalazi se i katedrala sv. Ivana Krstitelja, najstarija katolička crkva u Georgiji, iz 1876. godine. Nastavljamo dalje Georgijom. Ta je država zavičaj dvojice američkih predsjednika, Roosevelta i Cartera.
Desno se odvaja put za Atlantu, središte američkog Juga. U tom su gradu "rođena" dva američka diva, Coca-Cola i CNN. U Atlanti je rođen i najpoznatiji crnački vođa, pok. Martin Luther King. Također Margaret Mitchel, poznata u cijelom svijetu po romanu ''Prohujalo s vihorom''.
Državu Georgiju zbog njezina položaja nazivaju i Empire State of the South (Carska, tj. najvažnija država Juga). Inače joj je naziv i
Peach State (Država breskvi). Ima oko 7,5 milijuna stanovnika (10. po brojnosti), dok je po površini manja, 92.700 četvornih kilometara (21. po veličini). Glavni i ujedno najveći grad je Atlanta (oko 400 tisuća žitelja).
Oko 13.30 sati ulazimo u Floridu, Državu sunca – kako je nazivaju (Sunshine State). Do Miamija ima još gotovo 400 milja. Kolika li je ova država, moj Bože, a samo jedna od njih 50! Površina Floride jest 86.900 četvornih kilometara (26. po veličini), a stanovnika je 14,7 milijuna (4. po brojnosti). Glavni grad je Tallahassee (125 tisuća), dok je najveći Jacksonville (650 tisuća).
Ulazimo u St. Augustine (Sv. Augustin, s 12 tisuća stanovnika), najstariji američki grad. Nalazi se na sjeveru Floride, uza sami Atlantski ocean. Grad Daytona Beach (62 tisuće) podsjeća na sve naše dalmatinske gradove. Osjećaj Mediterana i miris mora svuda je oko nas.
Vozimo se dalje cestom br. 95 prema jugu. Idemo prema Kennedy Space Centru (svemirski centar), famoznom mjestu za suvremenu povijest čovječanstva: odavde je čovjek poletio na Mjesec! Unatoč vremenskoj stisci, dobar dio vremena provodimo u NASA-inom svemirskom centru nazvanom po predsjedniku J. F. Kennedyju.
Centar je smješten u pomalo močvarnom području, odmah uz ocean. Ovo je jedini lansirni centar na zapadnoj hemisferi. S njega su od 1960-ih godina pa sve do danas u svemir upućene sve rakete s toga područja. Zanimljivo je da su Amerikanci čak i od onog što bi morala biti savršena tajna napravili turizam i – novac (ulaznica stoji čak 24 dolara).
Komentiramo kako su Rusi ovakav svoj lansirni centar zacijelo opkolili tisućama metara bodljikave žice i zabranili ulaz svakome živome. Centar je otvoren za razgledanje svakog dana od 9 do 20 sati. Vrijeme koje ovdje provodimo i trošak ipak su nam se višestruko isplatili.
Gledamo najprije lansirnu rampu odakle je slavna američka astronautska trojka 1969. godine odletjela na Mjesec. Sada postoje dvije rampe, a još se dvije grade u blizini.
Golema zgrada u kojoj se rakete izgrađuju nalazi se u neposrednoj blizini. Kažu da se u njoj bez problema može okrenuti Kip slobode! Uostalom, kad smo vidjeli raketu kojom su ljudi stigli na Mjesec (a koja je sada izložena kao muzejski primjerak), mogli smo si tek zamisliti unutrašnjost zgrade u kojoj je raketa sagrađena.
Rakete i sve što odavde polijeće u svemir prevoze se do rampe golemim "bagerom", za koji je izgrađena posebna cesta, otprilike kao obje strane autoceste, samo što je umjesto asfalta šljunak.
"Bager" desnim gusjenicama ide po jednoj strani "autoceste", a lijevima po drugoj! U posebnoj dvorani – istoj onoj koja je
nekoć korištena kao kontrolna dvorana za letove u svemir, a sada je dio muzeja – pratimo "uživo" polijetanje prve rakete na Mjesec, točno onako kako je to bilo i 1969. u stvarnosti.
Također nam prikazuju sve uspjehe, ali i neuspjehe u lansiranju raketa. Na kraju razgledamo dvoranu u kojoj stručnjaci iz cijelog svijeta – na čelu s Amerikancima i Rusima – zajedno grade raketne sustave za buduća stoljeća.
Vrlo impresivno. Stalno se ipak nameće pitanje: Zar je čovjek doista toliko moćan da u (skoroj) budućnosti ovlada i širim svemirskim prostranstvima? Sudeći po onome što smo vidjeli i što je dosad, u razmjerno kratkom vremenu, učinjeno – ni to se ne čini nemogućim.
Žurimo dalje na jug. Čeka nas veliki prijatelj Ivica Kalinić iz New Yorka, koji ovdje ima posao i trenutačno je u Floridi. Vrijeme je cijeli dan sunčano, pomalo vruće i sparno, pogotovo kad se iziđe iz klimatiziranog auta. Blažen onaj koji je izumio klimatizacijski uređaj!
Tek nas je malo osvježio desetominutni pljusak oko 15.30 sati, negdje na sjeveru Floride. Sve je ravno, raslinje postaje sve niže. Već nailazimo na palme – valjda da se zna gdje se nalazimo.
U Palm Beachu (otprilike 30 tisuća žitelja) ulazimo poslije 21 sata. Ovdje se miljama nižu hoteli i moteli – sve u svrhu turizma. Tu se nalaze najpoznatije američke (pa i svjetske) plaže.
U 21.40 sati prelazimo i 2000. milju puta! U tri dana – nije malo, zar ne? Srdačno nas dočekuje Ivica s prijateljima.
Petak, 7 . srpnja 2000.
Odsjedamo u gradiću Hallandaleu (31 tisuća), malo sjevernije od Miamija, u hotelu "Clarion". Prvi dan na moru: kupamo se i sunčamo na plaži. Nismo previše na suncu, ali ipak nas to nije spriječilo da propisno izgorimo. Voda izvanredno čista, za moj ukus pretopla, pa ne pruža pravo osvježenje.
Prijepodne ispravljam tekst za knjigu o Kustodiji. Navečer s Ivicom i njegovim arhitektom Davidom odlazimo na jug, u nedaleki Miami (160 tisuća). Dolazimo u South Shore, predgrađe Miamija uz obalu, poznato kao mjesto gdje svoje vile ili bogate stanove imaju sve američke zvijezde i zvjezdice.
Naselje je do prije 15-ak godina bilo posve zapušteno, no za kratko vrijeme postalo je možda najbogatiji dio bilo kojega grada na
svijetu. Šetamo do kuće Versachea, najpoznatijeg modnog kreatora i homoseksualca na svijetu koji je ubijen upravo ispred te kuće. To je čitava jedna zgradurina, veličine samostana, izgrađena u vrlo lijepom stilu.
Ljudi kao kakvi hodočasnici dolaze ispred kuće da bi se fotografirali. I mi se slikamo: što će ljudi misliti o nama kad nas vide na slici?
Debeli David pao je s nogu od šetnje, ali je pun dosjetki, pa i na svoj račun. Evo, na primjer, što kaže da za njega znači sea-food (morska hrana).
Kaže: "You see food – you eat!" (igra riječi u engleskom, u prijevodu: "Vidiš hranu – jedeš!" Fora je u tom da se sea i see izgovaraju isto).
Kaže Ivici, umoran od dugog hodanja: "Ja mislim da nije daleko Kuba!"
Sve je puno turista, sve je podređeno turizmu. Tisuće restorana, hotela, trgovina... Kažu da je još punije zimi jer se ovdje može kupati tijekom cijele godine.
Subota, 8. srpnja 2000.
Dopodne šaljemo razglednice prijateljima na razne strane svijeta. Šaljemo i ispravljeni tekst za Princea. Mi smo na vrijeme, po običaju – on će sigurno opet kasniti, po običaju.
Danas se kupamo u hotelskom bazenu, a sunčamo – u hladovini palmi. Poslijepodne odlazimo u kino i gledamo film Mela Gibsona "The Patriot" koji govori o osloboditeljskom američkom ratu protiv Britanaca iz 1776. godine.
Dobro snimljeno. Istina u filmu: Britanci su predstavljeni savršeno dobro – razbojnici, okupatori, podlaci. Laž: Amerikanci su predstavljeni u odveć lijepom svjetlu.
Kino je smješteno je u sklopu golemoga trgovačkog centra u naselju Aventura (15 tisuća žitelja). Kino ima 24 dvorane u kojima se istodobno prikazuju filmovi. Subota je popodne – tisuće i tisuće ljudi traži karte za filmove.
Kroz cijeli trgovački centar, u kojemu su u istom kompleksu smještene najveće i najpoznatije američke robne kuće, zacijelo dnevno prođu stotine tisuća ljudi. Nevjerojatno. Nije ni čudo kad godišnje ovim plažama prođe oko osam milijuna ljudi – turista!
Navečer se opet kupamo ispred hotela. Već smo danas ujutro s Ivicom išli do njegova gradilišta: gradi stan nekom superbogatašu iz New Yorka. Samo radovi na uređenju stana stoje kojih dva milijuna dolara! Nevjerojatno je koliko ljudi mogu biti bogati. Pitanje je samo je li to presudno da budu i sretni?
Navečer se opraštamo s Ivicom, koji leti za New York. Najljepše mu zahvaljujemo za srdačan doček i lijepi dar: na njegov smo
račun boravili u dosta skupom hotelu.
