Franjevci Jozo Grbeš i Robert Jolić završavaju svoj putopis o putovanju po Sjedinjenim Američkim Državama. Posljednji, 24. dan, posvetili su Ivanu Meštroviću i pregledu turneje...
Ponedjeljak, 24. srpnja 2000.
Naše putovanje ipak još nije završilo. S fra Slavkom i fra Jozom zaputili smo se malo na istok, u državu Indianu. Danas nam je cilj samo jedan: katoličko sveučilište Notre Dame u South Bandu. Dolazimo tamo ranije poslijepodne.
Sveučilišni kompleks smješten je u ravnici, na osami, vrlo je lijepo uređen. Izgleda kao mali grad u samom sebi. Ipak, ovdje nismo došli zbog sveučilišta nego zbog hrvatske baštine u njemu. Naime, najveći hrvatski kipar u povijesti i ujedno jedan od najpoznatijih na svijetu u 20. stoljeću Ivan Meštrović proveo je u poraću dobar dio života upravo kao profesor kiparstva na sveučilištu Notre Dame, radeći ujedno na brojnim umjetničkim djelima. Iza njega je ostao lijepi broj kipova, reljefa i crteža koji se čuvaju u zgradama sveučilišta.
Kako je fra Jozo Grbeš već nekoliko puta ovamo dolazio po istom "zadatku", on nam je izvrstan vodič tako da uspijevamo vidjeti sva Meštrovićeva djela. Nekad su se čuvala u posebnoj zbirci, u jednoj prostoriji, ali sada su razbacana po različitim zgradama. Ponosni smo na svog velikog Hrvata koji je ostavio trag i u američkoj likovnoj umjetnosti. Likovi se doimaju izuzetno snažno, kompozicije su savršene. Ipak, ono što je svakako najzanimljivije i najvrjednije u Meštrovićevu opusu jest skulptura Pietà, koja se čuva u sveučilišnoj crkvi Naše Gospe (Notre Dame).
Brojni poznavatelji kiparske umjetnosti tvrde kako je samo jedna pietà u povijesti bolja od njegove, ona Michelangelova u Vatikanu! Doista i nas ta Meštrovićeva Pietà oduševljava, toliko je lijepa i pogođena da bi je čovjek mogao promatrati danima i pred njom meditirati.
I u brojnim drugim američkim gradovima postavljeni su Meštrovićevi kipovi. Vjerojatno su najpoznatije dvije skulpture indijanskih ratnika na konjima, smještene u blizini avenije Michigan u Chicagu, u najljepšem dijelu, zapravo u malom parku. Te smo skulpture gledali često jer je svaki od nas četvorice nebrojeno puta prošao tim putem. Predvečer se vraćamo u Chicago.
Nakon 20 dana putovanja i deset tisuća milja, evo nas kod kuće. Koliko dojmova, koliko ljudi, puteva, ljepota, rijeka, jezera, pustinja, parkova... Kakva divna zemlja! Kakve li samo različitosti u istoj državi! Kakvo bogatstvo...
Primjerice, statistika kaže da u Americi ima 175 milijuna registriranih vozača koji voze više od 200 milijuna automobila! Mi smo prešli deset tisućitu milju puta. Puno! A ipak malo kada znamo da u SAD-u ima oko četiri milijuna milja asfaltiranih cesta!
Prošli smo na ovom putovanju kroz 26 američkih država, više od 30 velikih gradova i tko zna koliko malih i manjih. Prođosmo kroz najljepše nacionalne parkove, kao što su Everglades, Grand Canyon, Yellowstone, Smoky Mountains...
Vidjesmo čuda prirode, Old Faithful u Yellowstoneu, tajne pustinje u Dolini smrti, čovjekovu savršenost na putu osvajanja svemira u svemirskom centru Kennedy, najpoznatiju svjetsku filmsku industriju u Hollywoodu...
Na svakom koraku slijedila su nas imena i povijest Indijanaca. Priča je to koja zaslužuje mnogo više od samog zapisa i natuknica u ovom dnevniku. I na istoku i na zapadu naiđosmo na Hrvate. Oni su, kao i njihova povijest, rastočeni na sve strane. Priča im je ista, nostalgija slična, a sudbine pisane na najrazličitije načine i na svim stranama prostrane Amerike.
Ovaj zapis svakako je tek početak refleksije o toj divnoj, čudnoj, zagonetnoj i prebogatoj zemlji. Duboko sam uvjeren kako čovjeka najdublje mijenja njegovo vlastito iskustvo. Ovo naše putovanje tako je zacijelo početak novih shvaćanja, razmišljanja i koncepata o Americi. I u svojoj opakosti, i u svojoj veličini i dobroti – ovo je fascinantna zemlja!
Svakako treba spomenuti kako nas nakon deset tisuća prijeđenih milja nigdje nije zaustavila policija niti smo dobili kakvu kaznu. A vozili smo redovito brže nego što je bilo dopušteno. Nije loše, zar ne? Iskustvo Amerike je mnogovrsno i stoga nije nimalo jednostavno složiti ga u neke suvisle rečenice. Treba ipak pokušati.
Ponajprije, temeljni dojam s ovog putovanja jest širina: nepregledna prostranstva Amerike čine od nje doista jedan kontinent – svijet za sebe. Zar tome u prilog ne govori već gola činjenica da su Sjedinjene Američke Države sto puta veće od Hrvatske? I sve je ovdje široko: šume, livade, obrađena polja, mora, rijeke, ceste, gradovi...
Istodobno oduševljavaju američke različitosti: koje suprotnosti između nabijenih gradova tipa New Yorka, Los Angelesa, Chicaga i – tisuća milja ravnica na kojima nema ni jednog jedinog naselja; između nepreglednih površina plodnih polja zasađenih kukuruzom, krumpirom, žitaricama i – još nepreglednijih golih prerija na kojima nema ništa osim pokojeg grmića ili pak tisuća milja šuma kroz koje prolaze ceste često bez ijednog zavoja.
Ta različitost prenosi se onda i na ljude: nema rase niti nacije koje ne bi bilo u Americi; u New Yorku, primjerice, na godišnjoj Etničkoj paradi gradskim avenijama prodefilira gotovo 200 različitih etničkih zajednica! Ipak, srednja i zapadna Amerika gotovo da i nema crne ili žute rase, uglavnom su sve bijelci (izuzev Kalifornije koja je krcata žutima); jug je još uvijek dobrim dijelom crnački, a na istoku nema što nema. Struktura gradova i općenito naselja prilično se razlikuju na Istoku i na Zapadu: osobito su nas začudili noćni mir i beživotnost u većini gradova kako smo se odmicali s Istočne obale.
S druge pak strane, Amerika je u nekim segmentima života posve unificirana. Tako, kad naučite pravila vožnje i snalaženje na prometnicama u jednoj državi, možete biti sigurni da ćete ih znati u svih 50 američkih država. Isto je stanje i s motelima. Velike američke motelske i konačišne kuće imaju na stotine svojih "domova" po cijeloj Americi.
I sve su one gotovo na dlaku iste, pa ni cijene se ne razlikuju previše. Naravno, sustav usluge uz autoceste, pa i općenito uz ceste, doveden je do savršenstva. To se odnosi na benzinske crpke, restorane, trgovine – dakle, na sve ono što vam je potrebno dok putujete.
U Americi je nemoguće ostati bez goriva – osim ako ste totalno glupi. Na svakom koraku očekuju vas znakovi koji jasno kažu o svemu onome što bi vam moglo zatrebati i što biste eventualno željeli posjetiti. Kao jedno od velikih dostignuća Amerike moram spomenuti savršenu turističku ponudu. Sve je tu dovedeno do savršenstva, uključujući i ono što sam već rekao: ceste, hoteli, trgovine, restorani...
Ali najvažnija u tom ponudbenom lancu svakako je informacija. Tako na ulazu u svaku države imate lijepo uređene info-centre u kojima možete dobiti sve informacije koje vas zanimaju, uz uslužne turističke djelatnike, uz stotine tiskanih knjiga i prospekata bilo o državi, bilo o gradovima ili pojedinačnim atrakcijama, sve to na izvrsnom masnom papiru, s fotografijama u bojama.
Uza sve to, možete besplatno dobiti i – kavu. Također se takvi centri nalaze u gotovo svim gradovima i na pojedinačnim mjestima gdje turisti dolaze. Otkriće mi je bilo vidjeti američku zauzetost i brigu za vlastitu povijest. Mi redovito zamišljamo kako Amerikanci i nemaju povijesti, pa da se za to i ne brinu.
Oduševljen sam jer sam u svakom gradu, pa i najmanjem, vidio da imaju povijesne muzeje, i to često neobično lijepo i originalno uređene (primjer Elk City). Oni imaju suvremene računalne sustave s mnoštvom fotografija velikog formata na zidovima te uvijek bogatom ponudom knjiga i rekvizita svih vrsta.
Primjer nama! Osobito je i meni i fra Jozi bilo zanimljivo sve ono što je povezano s drevnim žiteljima ove veličanstvene zemlje – Indijancima. Ni tu se nismo prevarili: o Indijancima možete doznati sve što vas zanima, bilo kod njih samih i iz njihovih izvora, bilo od bijelaca koji su se bavili ili se bave tom tematikom.
Osobito smo oduševljeni, naravno, spomeničkim kompleksom Crazy Horse i prekrasnom udolinom ispod Smoky Mountainsa, rezervatom Indijanaca Cherokee. Ipak, gorčinu izaziva ta nepravda koja je počinjena crvenom čovjeku, od kojega je nerijetko ostalo samo ime, i ništa više.
Upravo to je ono što neumitno nagoni na razmišljanje o američkoj povijesti, sadašnjosti i budućnosti. Činjenica je da se suvremena Amerika razvila na krvi i na uništavanju svega onoga što joj je stajalo na putu, pa je tako bilo i s ljudima čije je vlasništvo bila ta zemlja koju su bijeli kolonisti željeli za sebe.
Amerika je stvorena na krvi i nasilju nad slabijim. Isto tako, sama činjenica da je ona jedna od posljednjih zemalja u kojoj je vladala rasna diskriminacija, prema crnom čovjeku, te u koju je najveći dio crnaca došao nasilnim putem, da kao robovi obrađuju bjelačke plantaže – objašnjava zašto će ta dva svijeta, bijeli i crni, u Americi ostati vječno dva različita i nepomirljiva svijeta. Odnos prema poslu, obitelji, općim vrijednostima, društvu i općenito mentalitet dviju rasa posve su oprečni i takvi će vjerojatno ostati zauvijek.
Danas je Amerika na vrhuncu moći, ekonomski, vojno i politički. U znanstvenom pogledu, na bilo kojem području, američki stručnjaci vodeći su u svijetu (primjer Cape Canaverala i osvajanja svemira). Neka su otkrića preko noći promijenila civilizaciju na cijelom planetu (računala, zrakoplovna industrija, genetski inženjering...). Gotovo svaki segment američkog života izgleda tako snažan i tako prosperitetan.
Ali, kako kaže naš narod, "svaka sila za vakta". Hoće li neka od komponenti američkog života i društva u skoroj ili daljoj budućnosti potkopati temelje onoga što sad izgleda tako moćno i neuništivo? Hoće li to biti upravo američka – rasna, nacionalna, kulturološka, mentalitetna – različnost na kojoj je Amerika u biti sagrađena ili možda nešto posve neočekivano, teško je odgovoriti. Ili će ovakvo stanje potrajati stoljećima!? Teško povjerovati.
Svakako, užitak je iskusiti Ameriku kakva je sada – mi smo imali tu prigodu. Od nje se ima što naučiti, na svakom koraku (nažalost, oni koji pokušavaju u Hrvatskoj, pa i u svijetu, kopirati Ameriku, uglavnom od nje pokupe samo najgore).
Za sebe osobno, kao i za fra Jozu, mogu sa sigurnošću reći da sam naučio mnoštvo pozitivnih stvari i da se nadam kako ću bar neke moći na svom polju djelovanja primijeniti u praksi.
Ono (negativno) što je ipak stalno prisutno u mojim mislima jest taj povijesni balast suvremene Amerike koja je ipak sagrađena žrtvujući druge, uništavajući cijele civilizacije (indijanske) ili podjarmljujući cijelu jednu rasu (crnu).
Štoviše, Amerika i danas, samo ne više u Americi, nego po cijelom svijetu nerijetko pokušava (i uspijeva) igrati ulogu "svjetskog policajca", "soleći pamet" svakome i rješavajući goruća svjetska pitanja ne po pravdi i pravednosti, nego samo u cilju ostvarenja svojih vlastitih, političkih i sve više ekonomskih interesa.
Ne reče li netko u Bibliji: "Tko se mača laća – od njega će i poginuti!"
