Moja Hrvatska
Naslovnica Priče

Uz tamburaše iz Amerike u Sibir

Onima koje je privukla ovakva promidžba organiziraju se "farewell party" uz tamburice. Nakon što bi tamburaši odsvirali "Internacionalu", hrvatski radnici odlazili su u neizvjesnost pustoši Sibira
01. veljače 2018. u 13:48 0 komentara 1450 prikaza
Foto: Matica
Pogledajte galeriju 1/8

Seljenje, mijenjanje mjesta boravka, jedno je od temeljnih obilježja ljudske vrste. Nema naroda, nema ljudskih skupina koje nisu obilježile migracije. 

Jere Jareb Prvić Šepurine, 1922. – Charlottesville, SAD, 2017. Preživio bleiburšku kataklizmu pa diplomirao na uglednom sveučilištu Columbia

Hrvatski narod pripada onim nacijama koje su kretanja njegovih pripadnika osobito obilježila. Ovo i nije posebna novost. Svi znaju za seobe Hrvata, primjerice na područje današnje Austrije, Sjedinjenih Američkih Država, Australije i sl. 

Premda mnogo znamo o hrvatskim seljenjima, to znanje i dalje je nedostatno. Što znate o seljenju Hrvata u Sovjetski Savez? Riječ je o seljenju u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, pri čemu je Hrvate posebno privlačio, ni manje ni više, nego zapadni Sibir.

Razlozi seljenja Hrvata u Sovjetski Savez bili su različiti, a osobitost im daje činjenica da se Hrvati u Sovjetski Savez nisu toliko selili iz same Hrvatske koliko iz Sjedinjenih Država i Kanade. Hrvati su se selili iz gospodarski i društveno najnaprednijih zemalja u područja u koje je civilizacija jedva doprla. 

Obećanje boljeg svijeta

Oktobarska revolucija i uspostava vlasti boljševika u Rusiji privukla je pozornost Hrvata kako u domovini tako i u inozemstvu. Obećanje boljeg i pravednijeg društva, bijeg od otvorene diskriminacije i izgledi za osobni materijalni probitak privukli su mnogobrojne naše sunarodnjake u Sovjetsku Rusiju (kasnije Sovjetski Savez). 

To je dio jednoga šireg fenomena fasciniranosti Hrvata ruskim boljševicima 1920-ih godina. Osim obećanja pravednijeg društva, boljševici su obećavali Hrvatima i nacionalno oslobođenje. Hrvati su se vrlo brzo razočarali u novoj jugoslavenskoj državi (Kraljevstvu odnosno Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca). Počela su se tražiti rješenja hrvatskoga nacionalnog pitanja izvan jugoslavenske zajednice. U tome su mogli računati na potporu Komunističke internacionale (Kominterne).

Kominterna, osnovana 1919., predstavljala je međunarodnu organizaciju koja je trebala proširiti komunističku revoluciju, začetu u Rusiji, na cijeli svijet. S vremenom, ona se pretvorila u puko sredstvo sovjetske vanjske politike. 

Jedan od njezinih ciljeva bilo je i razbijanje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (dalje Kraljevina SHS) koja je tvrdoglavo podržavala političke i vojne planove ruske, carske emigracije protiv Sovjetske Rusije (Sovjetskog Saveza). 

Kraljevinu SHS trebale su zamijeniti nezavisne države pojedinih južnoslavenskih naroda, pa tako i hrvatskoga naroda. Ovdje leže korijeni parole o uroti Vatikana i Kominterne protiv srpskoga naroda koja je obilježila buđenje srpskoga nacionalizma 1980-ih godina.

Radić odlazi u Moskvu

Godine 1923., već tada neosporivi vođa hrvatskoga naroda, Stjepan Radić odlazi u Moskvu gdje je potpisao pristupanje Hrvatske republikanske seljačke stranke tzv. Seljačkoj internacionali (Kresinterna), organizaciji europskih agrarnih stranaka pod boljševičkom kontrolom. 

To je bio jedan od povoda za njegovo uhićenje od jugoslavenskih monarhističkih vlasti 1925. Vrhunac hrvatskog "oduševljenja" boljševizmom našao je svoj izraz u djelu Miroslava Krleže "Izlet u Rusiju" iz 1926. U ovom razdoblju treba tražiti korijene povremene pojave ideja o stvaranju nezavisne Hrvatske uz pomoć Sovjetskoga Saveza.

Većinu Hrvata – emigranata u Sovjetsku Rusiju (Sovjetski Savez) činili su ne Hrvati iz Hrvatske, nego Hrvati s područja Sjeverne Amerike (SAD-a i Kanada). Pa zašto se Hrvati, koji su se netom preselili u Ameriku, sada nastoje iseliti u prvu zemlju komunizma? 

Položaj Hrvata doseljenih na područje Sjeverne Amerike bio je iznimno težak. Neobrazovani, bez znanja jezika, bili su osuđeni na obavljanje najtežih poslova. Rudnici, teška industrija, klaonice, bila su u pravilu mjesta gdje su nalazili posao. 

Ove poslove, osim što su bili razmjerno slabo plaćeni, pratile su i česte ozlijede pa i smrtni slučajevi na radu. Činjenica da su ta radna mjesta bila loše plaćena i da su iziskivala veliki fizički i psihički napor, nisu ih činila i sigurnima. Kako su se izmjenjivala razdoblja ekonomskoga napretka s pojavama krize, opasnost od gubitka posla bila je stalno prisutna. 

Tome se pridružila i diskriminacija kojoj su bili izloženi od civilizacijske i jezične engleske većine. Predrasude prema Hrvatima znale su dobivati i javni pa i službeni oblik. 

One su se izrazile u radu tzv. Dillinghamove komisije. Komisiju je predvodio američki senator William P. Dillingham i ona je imala zadatak pozabaviti se uzorcima i posljedicama velikog useljavanja u Sjedinjene Države krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Rezultat rada komisije bio je "Rječnik europskih i drugih useljeničkih rasa ili naroda" iz 1911. U njemu su Hrvati opisani kao nepismene osobe sklone divljačkom ponašanju, svađama i nasilju. 

Rječnik odriče pravo Hrvatima da su nacija jer dolaze iz šest različitih zemalja, već su nešto što rječnik naziva "Srpsko – Hrvatskom rasom". Zbog navedenih razloga useljavanje Hrvata u Sjedinjene Države proglašava se nepoželjnim.

Radnici svijeta

Glavnu ulogu u poticanju migracije američkih radnika, a time i američkih Hrvata u Sovjetsku Rusiju, tijekom 1920-ih imala je organizacija "Industrial Workers of the World" utemeljena 1905. 

Svoj vrhunac doživjela je između 1910. i 1920. obećavajući "revolucionarni sindikalizam". Osnovna ideja, koja je stajala iza ove organizacije, bila je vjera u mogućnost društvenog prevrata uz pomoć generalnoga štrajka i zatim uspostava društva u kojem bi sindikati upravljali gospodarskim resursima.

Pripadnike ove organizacije, tzv. wobbliese, posebno su privlačili revolucionarni događaji u Rusiji i novouspostavljeni boljševički režim. To se posebno odnosi na njihova karizmatičnog vođu Williama D. ("Big Bill") Haywooda, koji se na kraju i preselio u Sovjetski Savez.

Isto tako, boljševičke vlasti u potrazi za kvalificiranom radnom snagom, koja je bila prijeko potrebna za njihove planove brze industrijalizacije, stvaraju u Sjevernoj Americi mrežu organizacija koje su trebale vrbovati vješte radnike da se presele u Sovjetski Savez.

Sudjelovanje u eksperimentu

Boljševici, nakon preuzimanja vlasti, nemaju jasnu predodžbu o tome kakvo društvo i gospodarstvo žele. Tako su 1920. razdoblje kada komunističke vlasti Sovjetskoga Saveza dopuštaju, pa i potiču različite oblike društvenoga i gospodarskoga organiziranja. Poseban tip društvenoga eksperimenta bili su pokušaji radničkog samoorganiziranja bez uplitanja države. 

Najpoznatija takva zajednica bila je smještena u zapadnome Sibiru, Sibirska autonomna industrijska kolonija (AiK) "Kuzbass". Sam Lenjin bio je pokrovitelj ovoga društvenog i gospodarskog eksperimenta. Osnivač kolonije bio je nizozemski inženjer i ljevičarski teoretičar Sebald Justus Rutgers, no glavnu ulogu u osnivanju "Kuzbassa" imali su pripadnici spomenutih "Industrial Workers of the World" koji su regrutirali najveći broj stručnih radnika za ovaj pothvat. Tako su se u Kuzbasu našli i Hrvati iz SAD-a.

"AiK Kuzbass" utemeljen je 1921. Američke koloniste Rusi su dočekali euforično. Ovi su pak očekivali uspostavu zajednice u kojoj će svi biti jednako plaćeni i u kojoj će zamjena dobara zamijeniti novac. Sve odluke u "autonomnoj komuni" trebala je donositi skupština radnika. 

Prvi gospodarski rezultati kolonije bili su iznenađujući. Proizvodnja ugljena i koksa napredovala je daleko brže od sovjetskoga prosjeka. 

Unatoč tome, metode upravljanja američkih kolonista boljševičke vlasti promatraju sa sumnjom. Američki kolonisti proglašavaju se "lumpenproleterskim" elementima protiv kojih bi trebalo poslati vojsku. 

Euforično ozračje

Kada poslije Lenjinove smrti ideja državnog upravljanja gospodarstvom dobiva prevagu, odlučna je i za sudbinu autonomne komune Kuzbas. Godine 1926. ona je ukinuta, a njezini pogoni postali su dio državnih poduzeća.

Ljevici sklon hrvatski iseljenički tisak početkom 1920-ih stvarao je euforično ozračje oko preseljavanja hrvatskih stručnih radnika u sovjetsku Rusiju. 

Tako u travnju 1922. list "Znanje", pozivajući Hrvate iz Amerike da se presele u Kuzbas, ističe: "Svaki radnik koji želi vidjeti slobodnu Rusiju i koji želi da se pobjeda dobivena nad neprijateljima radničke države osigura i zemlja podigne, neka pođe onamo i neka pomogne tom podizanju".

Onima koje je privukla ovakva promidžba organiziraju se "farewell party" uz tamburice. Nakon što bi tamburaši odsvirali "Internacionalu", hrvatski radnici odlazili su u neizvjesnost pustoši Sibira. Pritom su bili obvezni sa sobom ponijeti i vlastiti alat, kao i namirnice kojima bi se sami mogli prehraniti u sljedeće dvije godine. Neki su išli i dalje od toga. 

Tako je Franjo Takač, prije nego što se preselio u Kuzbas 1922. kao poljoprivredni tehničar, u komunu uložio više od 90 tisuća dolara vlastitih sredstava. To je u današnjem novcu milijun i dvjesto tisuća dolara! Drugi istaknuti Hrvat u Kuzbasu bio je Tomo Butorac iz Hrvatskoga primorja koji je obavljao dužnost rudarskoga inspektora.

'Neki zavedeni ljudi'

Pojedini američki Hrvati kolonisti u Kuzbasu pokušavali su potaknuti i svoju rodbinu u Hrvatskoj na seljenje u Sibir, opisujući Kuzbas kao područje u kojemu već živi puno Hrvata.    
   
Odlazak hrvatskih iseljenika iz Amerike u Rusiju imao je vidan odjek i u domovini, pri čemu je dobio zanimljive pa i iznenađujuće oblike. Tako u veljači 1921. Predsjedništvo kraljevske hrvatsko-slavonske vlade šalje lokalnim vlastima dopis koji navodi kako: "Iz Amerike šalju neki zavedeni ljudi – nesumnjivo u službi narodnih neprijatelja – na adresu općinskih činovnika neke ''oglase'' s prijetnjama, kako će 15 tisuća Hrvata iz Amerike poći u Rusiju, ondje od boljševika dobiti oružje i onda s njihovom pomoći ''osloboditi'' Hrvatsku".
 
U Kuzbasu su američke Hrvate dočekali životni uvjeti koji su bili daleko lošiji nego oni u kojima su živjeli na području Sjeverne Amerike, premda su oni bili bitno bolji od uvjeta u kojima je morao preživljavati sovjetski radnik. Središte Kuzbasa Kemerovo dobilo je prve metre vodovoda tek 1939.

Strani radnici, pa tako i Hrvati, odigrali su važnu ulogu u počecima industrijalizacije Sovjetskoga Saveza. Unatoč tome bili su prve mete Staljinovih progona. 

Kao strance, njih je bilo najlakše optužiti za navodnu špijunažu, sabotaže, atentate, simpatiziranje Trockog i sl. Tako je i veliki broj Hrvata zatočen po "gulazima", podvrgnut mučenjima i ponižavanjima. Dio njih je i nestao u sustavu Staljinove represije. 

Sjećanje na Hrvate

Unatoč tome, sačuvana je u zapadnome Sibiru uspomena na autonomnu komunu "Kuzbass" i njegove "Amerikance". "Američko" podrijetlo naselja u tom području bitna je odrednica lokalnog identiteta. Tu svoje mjesto imaju i Hrvati. Uz malobrojne potomke Hrvata kolonista, sačuvalo se i sjećanje na Hrvate kao na ljude "koji znaju sve popraviti". 

Naseljavanje Hrvata u Sovjetskome Savezu, a posebno u zapadnome Sibiru, još je jedna zanemarena epizoda iz povijesti hrvatskog iseljeništva koja je bitno odredila sudbinu ne samo doseljenih Hrvata, nego i prostora koji su naselili.              


Marin Knezović             

Washington Washington Kako su Hrvati u Americi izgradili svoju Mariju Bistricu Paul Milosevich Paul Milosevich Druga strana iseljeništva: U školu je išao u majčinim cipelama jer nije imao svoje Ferdinand J. Chesarek Ferdinand J. Chesarek Upoznajte Hrvata za kojeg je lobirao i američki predsjednik Johnson
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.