Posebno je zanimljiva i uspješna karijera generala Ferdinanda J. Chesareka. Rođen je 1914. godine u gradu Calumetu, država Michigan,, gdje i danas živi priličan broj Hrvata.
Tu je završio srednju školu, a odmah potom obitelj se preselila u državu Pennsylvaniju, gdje je njegov otac dugo bio vrlo aktivan u glavnom uredu Hrvatske bratske zajednice.
Roditelji, Ferdinand i njegov brat, svi su uvijek bili privrženi članovi ogranka broj 4 Hrvatske bratske zajednice u malom gradiću Etna, nedaleko od Pittsburgha.
Godine 1963., kada je Ferdinand već bio brigadir-general, članstvo tog ogranka u njegovu je čast priredilo večeru na kojoj je zbog njegovih dobrotvornih priloga proglašen "Čovjekom godine". Tom prigodom u Hrvatskom domu održao je govor kojim je sve prisutne tako oduševio da se to još i danas pamti.
Ferdinand je također završio vojnu akademiju, a svoju karijeru započeo je u devetoj topničkoj pukovniji u Fort Lewisu u državi Washington. Dvije godine poslije premješten je na Aljasku, a nakon toga je služio u državama Missouri, Oklahomi i Wisconsin.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata odlazi u Europu i odmah postaje zapovjednik 28. topničkog bataljuna. Sudjelovao je u poznatoj bitci za Normandiju, zatim u borbama na rajnskom području i u središnjoj Europi.
Za sudjelovanje u tim borbama primio je nekoliko odličja: medalju Srebrna zvijezda, medalju Brončana zvijezda reda s hrastovim listom, Medalju zrakoplovstva i medalju "Purple Heart" (grimizno srce). Također je dobio i dva odličja europskih država: Francuski ratni križ s palmom i zvijezdom te Luksemburški križ.
General Chesarek vratio se u Ameriku u srpnju 1945. Odmah je stupio na dužnost u ratnom odjelu Pentagona, gdje je dobio vojnu pohvalnu medalju.
Tri godine poslije odlazi na Stanford sveučilište, gdje diplomira Business Administration (tj. poslovno upravljanje) i vraća se u Pentagon.
Godine 1953. Chesarek odlazi u Koreju na dužnost u glavnom stožeru osme armije, a ni godinu dana poslije preuzima zapovjedništvo pete topničke grupe, koja se sastojala od četiri korejska i šest američkih bataljuna. Poslije rata, za uspješan zapovjednički rad dobiva od Republike Koreje visoko odličje reda Ulchi.
Po povratku u Washington nastavlja obavljati razne odgovorne dužnosti, među kojima i kao delegat i koordinator ministra obrane na ukupno 12 međunarodnih konferencija.
Od kolovoza 1959., kao brigadir-general ponovno služi u Francuskoj, najprije kao šef komunikacija američke vojske, a zatim i kao zapovjednik četvrte logističke jedinice.
Za trogodišnjeg boravka u Europi primio je još dva odličja: od francuske vlade medalju Legije časti i medalju Republike Italije. Ponovno se vraća u Sjedinjene Američke Države i na preporuku tadašnjeg predsjednika Lyndona B. Johnsona Senat ga promovira u čin generala-bojnika.
Pri kraju vojničke karijere, 1967. godine postaje pomoćnikom glavnog zapovjednika oružanih snaga. Otišao je u mirovinu u 56. godini s ukupno 23 odličja, no i nadalje ostaje vrlo aktivan.
Posvećuje se industrijskim i komercijalnim poslovima, pa ga nalazimo kao predsjednika korporacije Consolidated Investment and Development Corp., koja uglavnom surađuje sa zemljama Bliskog istoka, Indonezije, Taiwana i Koreje.
Istodobno djeluje i kao predsjednik kalifornijske export-import korporacije Chesarek Industries i kao direktor Land Improvement and Development Corporation, koja se bavi poljoprivrednom tehnologijom u svijetu. Uza sve to, tražen je i kao savjetnik (konzultant) nekoliko najvećih američkih korporacija.
Kao član Hrvatske bratske zajednice i kao sin vrlih Hrvata, on nam, svakako, služi na ponos.
To su ukratko biografije dvojice istaknutih američkih generala hrvatskog podrijetla. Vjerojatno ih ima još.
Za vrijeme Pustinjske oluje, odnosno američkih vojnih operacija u Iraku 1991. godine, spominjao se u helikopterskim jedinicama i časnik Ostovich, koji je također dijelom hrvatske krvi, a u popisu iz 1994. među admiralima ratne mornarice SAD-a nalazimo i ime pilota Zlatopera J. Ronalda, koji bi isto tako mogao biti hrvatske gore sin.
