"Anything... To je nešto za mene, ja moram kupiti bilo što, pa to je divno, pravi pravcati market kakav sam vidjela samo u filmovima", veselo je brbljala moja supruga. Zaustavila se pred velikom hrpom prekrasnih rumenih trešanja. Nudio ih je glasno jedan govorljiv suhonjav muškarac u starom, neuglednom, ali čistom odijelu. Njegove plave oči svjetlucanjem su davale na znanje, da je njegovo dobro raspoloženje bilo potkrijepljeno s nekoliko ranojutarnjih čašica. Počeo sam snimati videokamerom, dok se Nancy pokušavala sporazumjeti s veselim prodavačem, malo mucajući engleski, a više gestikulirajući prstima. Napokon sam se umiješao i počeo prevoditi.
"A dobro, kilu trešanja", jedva ih je teturajući odvagnuo, kao da pokušava uskladiti svoju ravnotežu s ravnotežom vage.
"A ona je Engleskinja", upitao me.
"Ne, nego Amerikanka", odgovorih ne mogavši suzdržati smiješak.
Na to on zgrabi objema rukama još dva puta toliko i doda izvaganim trešnjama govoreći: "Ako Amerikanka ich geben još, OK. Za Amerikanku nek' bu još malo."
Odjednom je opazio na njenom vratu lančić sa zlatnim baroknim križićem i malim hrvatskim grbom u sredini koji sam poklonio Nancy tek što smo se upoznali. Vidjevši taj križić, njegova gestikulacija odjednom je postala življa, a glas sve živahniji.
"Ona Amerikanka, a nosi hrvatski grb!? To je lijepo, bravo, gut Amerikanka!" Kad mu je Nancy pružila novac da sam uzme koliko treba, on je odbio primiti.
"Nein, Amerikanka nosi grb, nichts platiti, alles frei za gut Amerikanka."
Počeo je grabiti još trešanja i bacati ih u njenu korpu, dok ih je dio padao na tlo. Pružao je ruke da se s njom rukuje i već ju je krenuo zagrliti, kad sam ga morao zaustaviti. Oko nas se sakupljalo mnoštvo, gledajući malo u veselog prodavača, malo u Nancy i njen križić.
Bilo je jasno da tog čovjek crveno-bijela šahovnica na križiću podsjeća na Hrvatsku, a njegove emocije vjerojatno su bile izraženije pod utjecajem alkohola. Ipak, iskrenost je bila više nego očevidna.
Nancy je ništa ne razumjevši bila još više zbunjena. Odjednom se uozbiljila vidjevši suze u očima tog neznanca kojeg je u dušu ganuo taj njen jednostavan, ali čarobni križić. Kasnije, kada sam joj sve objasnio, bila je duboko dirnuta i rekla mi da je naši ljudi sve više oduševljavaju.
Nastavili smo šetnju do Kamenitih vrata, zatim na Markov trg i uspinjačom dolje. Nakon svega nekoliko sati hodanja po gradu, Nancy je zavoljela moj Zagreb. Nikad nismo ni u snu mogli pomisliti da će taj lijepi križić jednoga dana nekome toliko značiti. No, bilo je to doba zanosa i možda danas, nakon toliko vremena, sve to zvuči pretjerano.
Ipak, to nije samo priča, već prava istina. Taj neznanac bio je presretan, jer je sreo Amerikanku koja voli Hrvatsku, a ova mala upadljiva šahovnica na križu, njemu je simbolizirala Hrvatsku s raspećem i mukom Kristovom. Dva tjedna poslije vratili smo se u Ameriku. Križić moje supruge od tada je imao drugu, neprocjenjivu vrijednost.
Nakon nepune četiri godine preselio sam se u Hrvatsku. Amerikanka Nancy ostala je u svojoj zemlji. Iako sam je volio, morao sam izabrati između nje i rodne grude. Prevladala je domovina.
Vladimir Novak, 1998.
