Na ovogodišnjoj konferenciji Udruženja hrvatsko-američkih profesionalaca, koja se od 11. do 13. srpnja održava u Chicagu, jedan od panela bavit će se hrvatskim sportašima i njihovim uspjesima, koji su kao najbolji ambasadori pridonijeli prepoznavanju domovine u svijetu.
Koraljka (Korie) Hlede, hrvatska košarkašica sa zavidnom inozemnom karijerom, jedna je od njih.
Iza nje je 11 godina profesionalnog igranja u Sjedinjenim Američkim Državama, Španjolskoj, Brazilu, Turskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj i Rusiji te šest godina u ulozi profesionalne trenerice.
Od 1994. do 1998. nastupala je u američkoj sveučilišnoj ligi, na Sveučilištu Duquesne. Detroit Shock izabrao ju je u prvom krugu drafta 1998.
Godine 1999. prešla je u Utah, a 2000. u New York, u kojem je bila sve do 2003. Sljedeće sezone nastupila je za španjolski Rivas.
Godine 2004. otišla je iz Španjolske u Mađarsku, gdje je igrala za pečuški MiZo-PVSK. Od 2005. do 2007. bila je dijelom kluba Irun, a 2007. Badajoza.
Godine 2003. Koraljka se prestala aktivno baviti košarkom te se pridružila trenerskom timu Detroit Shocka.
Sedam godina poslije razvila je program treniranja KH Flow, koji se temelji na njezinu znanju iz sportske psihologije te na radu filozofa i psihologa Mihalya Csikszentmihalyija.
Godine 2012. udružila se s Margaret Stender te su osnovale "Flow Basketball Academy" u Chicagu, namijenjenu djevojčicama.
Evo što nam je rekla u intervjuu uoči konferencije Udruženja hrvatsko-američkih profesionalaca...
Cijeli Vaš put zasigurno je duga priča, ali koji su trenuci bili bitni?
Od samih košarkaških početaka, imala sam ambiciju doseći te najviše vrhove, iako u to vrijeme ne znaš koji su, ali ih s vremenom otkrivaš. Moja ambicija kosila se sa školom koju nikako nisam željela zapostaviti, a to je u Europi drukčije nego u Sjedinjenim Američkim Državama. U tome mi se Amerika činila kao najbolje rješenje jer nudi školovanje uz mogućnost postizanja sportskih uspjeha. Željela sam biti na čisto sama sa sobom da je to doista ono što želim. A i ta fascinacija Amerikom, naročito u tim godinama, bila je velika. Sve je izgledalo kao najbolja mogućnost – nastavljam s vrhunskim sportom, a ne radim kompromise sa školovanjem.
Studirali ste psihologiju, a kasnije ste magistrirali sportsku psihologiju. Jeste li već tada imali neku viziju kako ćete uskladiti te dvije karijere?
Ja sam više tip osobe koju zanimaju filozofija, umjetnost, psihologija nego neke "isplativije" stvari. Ali moj fakultet imao je jako dobar program psihologije. Uzela sam nekoliko predmeta s te katedre, oduševila se i tako se zapravo odlučila za psihologiju.
A zašto baš Chicago? Igrali ste po cijelom svijetu.
Istina, igrala sam na sve strane. Zadržala sam se šest godina u Španjolskoj jer mi je tamo bilo prelijepo. Tada sam imala zelenu kartu, dok odnosi u Europi s radnim dozvolama nisu bili kao danas. Sve je to bilo prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju pa je odluka da se skrasim u Americi prevagnula. A Chicago? Bio je to više splet okolnosti. Došla sam pomoći jednom od najboljih prijatelja, u početku na dva tjedna. On je prolazio kroz neku svoju težu životnu situaciju i ostala sam dulje od planiranog kao podrška, ali mislim da je neka ljudska inercija odigrala ulogu. Krene dan za danom.
U svoju akademiju upisujete djevojčice već od najranije dobi. Od dvije do šest godina kreće početna grupa. To je zasigurno i zahtjevno i zabavno. Mogu li se već tada uočiti potencijali? I kako općenito izgleda taj sportski put kroz akademiju?
Pa mislim da je najmlađa polaznica imala šest godina, ali takve su rijetkost. Najbrojnija su djeca od petog do osmog razreda kao jedna skupina te srednjoškolke kao druga grupa. A i među njima se dijele na one koje igraju košarku iz zabave, više radi razvijanja neke motorike i socijalnih navika. No imamo i djevojke koje već dugo treniramo, koje su se odlučile za taj sport i kojima pristupamo malo drukčije, više profesionalno. Nakon akademije one odlaze na fakultete, gdje dalje nastavljaju svoju sportsku karijeru.
Ovih se dana u Chicagu održava konferencija Udruženja hrvatsko-američkih profesionalaca. Kakvo je Vaše mišljenje o povezivanju Hrvata u Americi?
Mislim da je to odlična ideja. Evo, ja sam ovdje devet godina i nisam tip koji ocjenjuje ljude odakle su. Kako život ide, tako djelujem. Ali baš zato mi je drago upoznati se s ljudima koji tu žive, rade... Zato je to jako lijepa ideja, jer i sama imam toliko posla da bih se teško odlučila povezivati s nekime.
Što Vam nedostaje kada govorimo o Hrvatskoj?
Odakle da počnem? Jedan problem već polako postaje globalan, a to je da su ljudi više izolirani. A s druge strane, život Amerikanaca je drukčiji. Zato sam htjela ostati u Španjolskoj jer mi odgovara njihov mentalitet. Večera počinje u 21 sat i možemo razgovarati o tome što ti se događa u životu, a ne samo o tome što si kupio. Ali zato u Americi izbjegavam neke društvene krugove koji su tipično materijalni. Mislim da se život ovdje katkada svodi na to – dok nije kasno, pa onda idemo u mirovinu i idemo putovati svijetom. Ali na neki način mislim da svi prema tome nekako idemo.
Jeste li ikada razmišljali o povratku u domovinu?
Svake godine kad odem kući, sve mi češće to pada na pamet... Kad dođem, prvo vidim samo dobre stvari. Nakon nekog vremena primjećujem one koje me smetaju, ali na kraju krajeva, život me naučio da je dom ondje gdje sam ja, gdje ga stvorim. Voljela bih naći neko bolje rješenje, možda biti tri mjeseca kod kuće. A ako ne, zasad nemam nekih konačnih planova. Ostavljam sve otvoreno...
