Naslovnica Priče

Hrvati u Bugarskoj: I mi se nadamo da ćemo jednoga dana ostvariti svoje snove

Janjevci su dolazili u velike gradove – Sofiju, Plovdiv, Jambol i druge. Bili su zlatari ili trgovci jednostavnim nakitom
24. ožujka 2017. u 08:54 1 komentara 1645 prikaza
Hristinka Jankova i Ljerka Alajbejg
Foto: Matica
Pogledajte galeriju 1/2

Hristinka Jankova, predsjednica Kulturno-prosvjetnog društva Hrvata u Bugarskoj, rođena je u Sofiji. Studirala je i diplomirala na smjeru koji se bavi tehnikama industrijske toplinske zaštite. 

Radila je kao projektantica, a od 1975. do 1997. godine bila je zaposlena u dvjema općinama u Sofiji. Ocjenjivala je državne i privatne nekretnine za prodaju, bavila se poslovima povezanima s katastrom i reguliranjem pravila o nekretninama. 

>> Hrvat iz Paragvaja u Zagrebu: Raste interes za učenjem hrvatskog jezika

Dugi niz godina bila je i sudski vještak u predmetima koji se tiču nekretnina. Sada je u mirovini. Udana je i ima dvojicu oženjenih sinova, dvije unuke i dva unuka.

Evo što nam je rekla u posljednjem intervjuu...

Kako ste Vi, kao rođena Bugarka, postali Hrvatica?

Moj suprug, s kojim sam u braku više od 48 godina, odnosno njegovi roditelji, rodom su iz hrvatske župe Janjevo na Kosovu, a oni su se doselili 1890. u Bugarsku. Radili su kao zlatari, a poslije su došle i druge obitelji kojima su pomagali. Godine 1997. naša se obitelj prva vratila u Hrvatsku. Stekla sam hrvatsko državljanstvo i počela sam pomagati našima u Bugarskoj. Uz pomoć župnika crkve sv. Josipa u Sofiji prikupljamo pomoć za naše ljude i za gradnju nove crkve u Sofiji. Janjevci iz Zagreba pomagali su svima, svi smo mi Hrvati i Hrvatska je naša domovina. 

Koliko često dolazite u Hrvatsku?

Obitelji mojih sinova žive u Zagrebu. Posjećujem domovinu četiri ili pet puta godišnje. Ne dolazim samo kao gost, već se zanimam za aktualnu situaciju i u kontaktu sam s mnogim ljudima iz različitih ustanova. Glasujem na izborima.

Kada su se prvi Janjevci doselili u Bugarsku?

Prvi su došli 1890. Drugi val doseljavanja bio je 1930. godine. Janjevci su dolazili u velike gradove – Sofiju, Plovdiv, Jambol i druge. Bili su zlatari ili trgovci jednostavnim nakitom. Obilazili su tržišta, sajmove u gradovima i selima te prodajom umjetničkih djela izdržavali svoje višečlane obitelji. Kao uzorni katolici održavali su katoličku vjeru i za vrijeme socijalizma u Bugarskoj. U Sofiji je 1945. bilo 80 obitelji, a njihov drugi dom bila je crkva svetoga Josipa u tom gradu. 

Recite nam nešto o svojoj udruzi, kada je utemeljena i gdje je njezino sjedište?

Godine 2005. Udruga Janjevo registrirana je kao Kulturno-prosvjetno društvo Hrvata u Bugarskoj s 45 članova. Predsjednica sam tog društva. To je prva u Bugarskoj registrirana organizacija koja širi hrvatsku kulturu među sunarodnjacima diljem svijeta. Svoje aktivnosti provodimo pisanjem tekstova, izložbama i nastojimo da one budu duboko ukorijenjene u svim hrvatskim središtima i među Hrvatima emigrantima. Do sada je 19 godina zaredom društvo organiziralo izložbe, izdavalo biltene... Godine 2014. izdali smo i prvi broj časopisa "Hrvatska riječ". Financirao ga je Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske prema našim projektima. Nažalost, nakon trećeg broja, koji je izišao na dva jezika – bugarskom i hrvatskom, ostali smo bez potpore i morali smo prekinuti tiskanje. Raspolažemo jednom prostorijom koju smo prije upotrebljavali kao ured u staroj upravnoj zgradi crkve sv. Josipa. 

Hrvatski iseljenički kongres Od 1. do 3. srpnja 2016. O važnosti katoličkih misija i iseljeničkih udruga Hrvatski glasnik Novi mediji Tjednik Hrvata u Mađarskoj slavi 25. rođendan. Uredništvo planira pokrenuti i vlastitu televiziju

Koji su planovi udruge?

Sanjamo da napravimo jedan Hrvatski centar, otvorimo knjižnicu s hrvatskim knjigama iz različitih područja i žanrova, da ondje gledamo hrvatsku televiziju, organiziramo tečajeve hrvatskoga jezika i prije svega da izdajemo naš časopis. Mnogo je ljudi koji se žele uključiti, ali ne raspolažemo sredstvima i sponzorima, a više nema smisla kandidirati se za projekte jer to nas dosta stoji, a ne dobivamo ništa. Članovi društva nisu imućni ljudi, obraćaju se i nama za pomoć, no mi ne možemo mnogo. Kao što se kaže u izreci "Nada umire posljednja", i mi se nadamo da ćemo jednoga dana ostvariti svoje snove. 


Naida Šehović

>> Međimurci u Kanadi: Ovako nešto nije moguće zamisliti u Hrvatskoj