Moja Hrvatska
Naslovnica Priče

Kako je Titov režim 'kriv' za procvat hrvatske kuhinje u Buenos Airesu

Na zidovima restorana nalaze se zasloni koji stalno prikazuju filmove o Hrvatskoj, a istodobno se mogu čuti naše pjesme, pretežno dalmatinske
26. veljače 2017. u 11:09 21 komentara 5914 prikaza
Adriana Rusendić
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/5

Bilo je to 1948. godine kada je Ivo Rusendić, jedini telegrafist na jugoslavenskome brodu Bihać, stigao u argentinsku luku Rosario.

Tada 21-godišnji momak, rodom iz Velikoga Brda pokraj Makarske, već je donio odluku da se više neće vraćati u zemlju pod Titovim režimom.

Pobjegao je s broda i našao utočište u Monteu, legendarnoj kući gdje je fra Vlado Bilobrk zaštitio mnogo hrvatskih doseljenika.

Budući da brod nije mogao otploviti bez svoga jedinoga telegrafista, pokrenuta je potraga za Rusendićem.

Tada je u Argentini bio predsjednik Juan Domingo Perón i kada je jugoslavenska vlada optužila njegovu zemlju da pruža utočište ilegalnome prebjegu, Perón je bio prisiljen nešto poduzeti.

>> Izbornik argentinske teniske reprezentacije ima hrvatske korijene, ali i tragičnu obiteljsku prošlost

Međutim, naredba koju je izdao nadležnim tijelima glasila je: "Tražite ga, ali nemojte ga naći!"

Brod Bihać zbog Rusendićeva bijega čak tri mjeseca prisilno je stajao na vezu. No na kraju je otplovio bez svoga telegrafista.

Policijski ritual

Adriana Rusendić | Autor : Robert Demo Foto: Robert Demo

Naravno da je policija od početka točno znala gdje se Rusendić nalazi. Svaka kontrola izazivala je kod njega silan strah jer je dobro znao da će u slučaju izručenja jugoslavenskim vlastima vjerojatno bijeg platiti životom.

No, prema Perónovu naputku, pri svakoj kontroli uobičajeno pitanje policajaca glasilo je: "Vi niste gospodin Rusendić, zar ne?" na koje su uvijek dobivali očekivani odgovor.

"Znamo da niste, bez brige budite", potvrđivali bi policajci reda radi.

S vremenom je i Rusendić prihvatio igru i naviknuo se na ritual koji je trajao cijelu godinu.

Nakon isteka tih prvih 12 mjeseci, prema tadašnjem zakonu više nije podlijegao stalnim kontrolama.

Malo pomalo počeo se prilagođavati novoj domovini i uvjetima koji su ondje vladali.

Budući da nije znao jezik, nije mogao raditi kao telegrafist pa je sreću potražio u poslovima vezanima uz ugostiteljstvo, i to s uspjehom.

Počeo je kao pomoćni kuhar, ali to je bio tek prvi korak Ive ili Ivice, kako su ga argentinski Hrvati zvali, do vlastitog restorana i do mnogim argentinskim gurmanima poznatoga don Juana.

Jednoga dana, 1956. godine, upoznao je mladu Zagrepčanku Izabelu Munger, koja je kao izbjeglica iz Jugoslavije pristigla preko austrijskoga logora 1954. u Argentinu. Odabrala je tu južnoameričku zemlju kao odredište jer je čula da ondje ima hrane u izobilju i da je klima ugodna. Vjenčali su se 1956.

Zajedno su se nastavili baviti ugostiteljstvom. Imali su koncesiju za restoran koji se nalazio u popularnome Hrvatskom domu u Buenos Airesu.

Ondje su preživjeli i eksploziju bombe koju su 1960., po svemu sudeći, podmetnuli Udbini ljudi. Tom prigodom jedna djevojčica smrtno je stradala, a 16 posjetitelja Doma je ranjeno.

Mjesto nalik na Makarsku

Godine su prolazile i Rusendići su se zaželjeli života na moru. Našli su malo mjesto, po imenu Mar del sur, koje je Ivu podsjećalo na njegovu Makarsku.

Ondje su otvorili restoran "Makarska" koji je nudio za tamošnje ljude nepoznatu hrvatsku kuhinju.

Adriana Rusendić | Autor : Robert Demo Foto: Robert Demo

Malo pomalo ljudi su kušali sarmu pa ćevape, štrudlu i oduševili se. Svatko tko je probao Rusendićeve specijalitete postao je stalni gost restorana.

Ivo Rusendić preminuo je prije dvije godine. Njegova kći Adriana naslijedila je od roditelja nevjerojatne kulinarske vještine i ljubav prema hrvatskoj kuhinji.

Sa suprugom Danielom Yorijem otvorila je restoran "Dobar tek" koji se nalazi u San Telmu, turističkoj četvrti Buenos Airesa.

U svom lokalu Adriana često pred gostima pokazuje svoju nevjerojatnu vještinu razvlačenja tijesta za štrudl.

Adriana Rusendić | Autor : Robert Demo Foto: Robert Demo

Kaže da ih napravi barem 60 tjedno! Uz to nude gulaš, ćevape, zeljanice, burek, sarmu, punjene paprike, sekeli gulaš, buncek ili kobasice s kiselim kupusom...

Sva ta jela gotovo je nemoguće kušati negdje drugdje u Argentini. Posebno je teško nabaviti kiseli kupus, no Adriana i Daniel surađuju s ljudima koji ga kisele samo za potrebe njihova restorana.

Od pića, tu su pelinkovac, kruškovac i šljivovica. Njih uvozi Miguel Lerotić.

Nagrade i odlične recenzije

Adriana Rusendić | Autor : Robert Demo Foto: Robert Demo

Na zidovima restorana nalaze se zasloni koji stalno prikazuju filmove o Hrvatskoj, a istodobno se mogu čuti naše pjesme, pretežno dalmatinske.

Daniel Orsanic Daniel Orsanic Izbornik argentinske teniske reprezentacije ima hrvatske korijene, ali i tragičnu obiteljsku prošlost Buenos Aires Profesorica hrvatskog jezika Novu Kapelu zamijenila Buenos Airesom: Dolazak u Argentinu bio je veliki šok!

U "Dobar tek" svi rado navrate. Uvijek je netko iz domovine tko je na proputovanju. Često se pitam kako odmah znaju za taj lokal...

Posebna je gužva kad hrvatski sportaši nastupaju na velikim natjecanjima. Onda vlada prava navijačka atmosfera. Nedavno su se naši ljudi okupili kako bi gledali prijenos finala Davis kupa iz Zagreba.

Restorani "Dobar tek" i "Makarska" osvojili su mnogo nagrada, a često imaju odlične recenzije u argentinskim medijima.

Sva sreća da ih imamo. U suprotnom bismo se mi, argentinski Hrvati, osjećali kao siročad.


Carmen Verlichak Vrljičak

>> Novu Kapelu zamijenila Buenos Airesom: Dolazak u Argentinu bio je veliki šok!

  • Avatar galeb100
    galeb100:

    eto dragi moji hrvati da vas jos netko poduci da hrvatska kuhinja nisu cevapi a ni burek...

  • Stipan:

    Jedini Hrvati koji još uvijek drže do tradicije su upravo Hrvati koji su na bilo koji način do 1980 napustili tvorevinu Jugoslaviju . Nažalost je malo njih koji se misle vratiti u hrvatsku i bar pod stare dane provesti u ... prikaži još! tako voljenoj i toliko iščekivanoj domovini .Neka se vodeći vlastodršci pitaju zašto . Zašto se još uvijek Hrvati sele iako je Titov režim već davno nestao.

  • lojtra1:

    Iz opisa se lako može zaključiti da je Peronov režim bio znatno blaži, tolerantniji i humaniji od titlerovog. Čak i kada se radilo o stranom državljanu.