Naslovnica Priče

Hrvat iz Australije: Ne želimo politiku, nego posao

Moja obitelj nije posjetila Hrvatsku prije 1990-ih jer je tata bio član HOP-a (Hrvatski oslobodilački pokret) i nije htio riskirati zbog izdajica među nama
07. studenoga 2018. u 09:39 2 komentara 2144 prikaza
Foto: Domovina
Pogledajte galeriju 1/5

Kada pokušavamo opisati kako izgleda i što misli te radi jedan "prosječan" australski Hrvat, ukratko opisan životni put gospodina Valentina Perkovića daje najbolji odgovor. Novinar Domovine posjetio ga je u njegovu novootvorenom restoranu na jednoj od najpoznatijih svjetskih plaža, onoj na Bondi Beachu u Sydneyu. Evo što smo u razgovoru čuli od gospodina Valentina Perkovića...

SESTRE Kako je slovo J povezalo dvije Hrvatice iz Australije i učinilo ih uspješnim ženama

Rođen sam u Port Kembla kod Wollongonga i odrastao sam uz starijeg brata i sestru. Moji roditelji su emigrirali iz Ravnih Kotara kod Zadra ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Pokojna mama Zorka je iz Podluga, a otac Duško iz Polače. Došli su u Australiju jer nisu imali uvjeta za život u bivšem komunističkom sistemu. Nakon dolaska u Australiju zaposlili su se u željezari u kojoj su oboje radili težak posao da bi prehranili obitelj i pružili im sve što nisu mogli u bivšoj Jugoslaviji. Ovo je tipična priča za naše Hrvate u Australiji. Moja obitelj uvijek je bila uključena u Hrvatsku zajednicu, svake nedjelje smo išli u crkvu, tamo sam pohađao i školu hrvatskog jezika, a s bratom Šimom i sestrom Ivkom plesao sam folklor. Godine 1984. tata je bio predsjednik nogometnog kluba tako da sam igrao i nogomet.

Sjećam se kao dijete kad bismo išli u Sydney gledati "Croatiju" u Edensor Parku, to su mi jedne od najljepših uspomena iz djetinjstva kad sam maštao da ću igrati za njih kad odrastem. Sjećam se i čestih zabava koje su uvijek bile prepune ljudi. Brat Šime neko je vrijeme imao svoj bend, svirali su stare hrvatske hitove sedamdesetih. To je bilo vrijeme kad su svi sanjali Hrvatsku, često smo odlazili na demonstracije. "Croatia must be free" bio je naš slogan. Jako sam ponosan na našu malu zajednicu u Wollongongu. Iako smo malobrojni, bili smo dosta aktivni. I dandanas smo kao jedna velika obitelj. Moja obitelj nije posjetila Hrvatsku prije 1990-ih jer je tata bio član HOP-a (Hrvatski oslobodilački pokret) i nije htio riskirati zbog izdajica među nama. Nažalost, ti isti ljudi samo su "prominili kapu" i oni su sad "veliki Hrvati". Ja im to nikad neću oprostiti jer nisam imao prilike upoznati svoje djedove i baku.

Povijest Hrvati u u Broken Hillu, najpoznatijem rudarskom središtu Australije

Svoju drugu baku Zorku sam upoznao kad sam kao dragovoljac otišao iz Australije u Domovinski oslobodilački rat u Hrvatsku u kojem sam sudjelovao 1994. i 1995. godine.

Polača i Podlug bili su zapaljeni od ruke četnika i baka je bila protjerana, imala je tada 94 godine. Sjećam se kad smo se prvi put upoznali pa sam je pitao koji rat joj je bio najgori jer je prošla Prvi, Drugi i Domovinski, a ona mi je na to odgovorila – ovaj sinko jer su mi zapalili kuću i potjerali me. Uspjela se vratiti u svoju kuću gdje sam imao priliku brinuti se o njoj neko vrijeme.

Poslije rata otvorio sam caffe bar u Benkovcu i uživao sam tamo sa svojim suborcima. Dolazio je i njemački NATO, vojska je često pila kod mene u caffe baru "Valentino". To su bili jako zanimljivi dani, ljudi su bili sretni jer su se napokon vratili svojim kućama. Nažalost, nisu svi imali tu sreću, najgore je onima koji su izgubili svoje bližnje. U kafiću sam upoznao ljubav svog života i srodnu dušu Sanju, ljubav na prvi pogled. Odmah smo se vjenčali i dobili dvoje prekrasne djece, Katarinu i Patrika. Pokušali smo živjeti u selu Polača, ali uvjeti su bili jako loši. Supruga Sanja nije dobivala plaću mjesecima, a ja nisam uspio registrirati firmu. Tako sam nakon šest godina provedenih u Hrvatskoj odlučio vratiti se u Australiju sa svojom obitelji.

U Australiji sam odmah otvorio svoju firmu, a zatim i kupio kuću. Nakon skoro 30 godina rada u građevinarstvu odlučio sam se za promjenu te sam tražeći naišao na "Surf’n’fries" brend, restoran pomfrita koji je osnovan u Rijeci 2008. godine. Nakon razgovora s obitelji donijeli smo odluku. Sin Patrik ostavio je svoj dotadašnji posao, potpisali smo ugovor i nakon sedam mjeseci pomnog planiranja otvorili smo prvi restoran na Bondi Beachu u Sydneyu. Odlučili smo se za tu lokaciju jer je to svjetski poznata plaža, kao što su i Sydney Harbour Bridge i Opera House. Nadamo se i vjerujemo da ćemo tako svojim radom podignuti te povećati i marketing za naš brend. Za osnivače brenda Andriju Čolaka i Denisa Polića imam samo lijepe riječi jer su od početka jako profesionalni i korektni. Njihov entuzijazam odrazio se na nas tako da ne sumnjamo u uspjeh. Imamo i "food trailer" koji će biti u funkciji za nekoliko mjeseci i tako ćemo plasirati brend na mnogo različitih lokacija. Jako je zanimljiva i genijalna ambalaža koja se proizvodi u Hrvatskoj za naš brend jer možeš držati pomfrit, umak te hranu od ribe ili piletine, piće, sve u jednoj ruci, dok je druga ruka slobodna.

Posudili novac za povratak U Australiji im obećali brda i doline, a dočekalo ih gorko razočaranje

Gledajući na budućnost naše Hrvatske, najsretniji bih bio da vidim slobodnu Hrvatsku, oslobođenu ropstva komunizma te mlade ljude koji se vraćaju u Hrvatsku, a ne da odlaze zbog teških ekonomskih prilika. Imamo najljepšu zemlju na svijetu i mogli bismo živjeti kao kraljevi, ali još uvijek, nažalost, imamo taj isti mentalitet kao prije rata. Ja sam čovjek kojem je čaša uvijek napola puna, a ne napola prazna tako da nikada neću prestati raditi na tome. Moja prijateljica Alenka Bonić i ja vodimo jednu jako dobru Facebook stranicu koja se zove #MakeCroatiaGreat gdje ne želimo politiku, nego samo pozitivne razgovore oko umjetnosti, promoviranja hrvatskog turizma, sporta i hrvatskih proizvoda. Imamo gotovo 4000 članova iz cijelog svijeta. Budućnost Hrvatske i hrvatskog zajedništva po mom mišljenju ne leži među političarima nego medu ljudima i biznisom. Kada razmišljam o Hrvatskoj, mislim da politika i birokracija samo koče rast, zato treba što prije smanjiti broj općina, potpuno ukinuti županije i što prije otići iz te birokratske noćne more zvane "Europska unija". Trebamo gledati sami sebe i usmjeriti fokus prema slobodnom tržištu, tek onda ćemo vidjeti rast i blagostanje. Vjerujem u naš narod jer sam bio svjedok svega toga i slavnih dana Domovinskog rata. Divim se i poštujem hrabre ljude koji su se borili devedesetih godina, koji se ničega nisu bojali, koji su postavili temelj za ostvarenje vizije koju svi trebamo dijeliti. Imao sam prilike upoznati mnogo takvih ljudi kad sam bio u Hrvatskoj i svi se slažemo da je najbitnije ne predavati se, ne odustajati , ne svađati se oko malih i nebitnih stvari i udružiti se jer to nam je jedini izlaz.

Ako je naša nogometna reprezentacija mogla osvojiti u najpopularnijoj i najpoznatijoj igri na svijetu treće pa ove godine drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu, zašto mi Hrvati i Hrvatice ne bismo onda bili među najboljima na svijetu ili najbolji i u biznisu?

Ante Tomašić Putopis Nakon 44 godine ponovno u Australiji: Evo zašto smo napustili ugodan život u domovini

Pobijedili smo u ratu, među najboljima smo u svijetu u gotovo svim sportovima, pokažimo sada drugima da smo i u biznisu najbolji!

  • Avatar KJosta
    KJosta:

    Nemoze Hrvatski narod nikako proizvesti koliko im poolitičari mogu pokrasti.

  • asper:

    "Ne želimo politiku, nego posao!"...ali nema posla bez politike u Hrvatskoj!