Naslovnica Priče

Tko su Brazilci s hrvatskim putovnicama, a sporazumijevaju se na njemačkom jeziku?

Na početku je svaki poljoprivrednik imao samo jednog ili dva konja, pa je čovjeku bilo teško obraditi 75 hektara svog poljoprivrednog zemljišta
15. veljače 2018. u 10:27 4 komentara 7843 prikaza
Foto: Viviane Schüssler
Pogledajte galeriju 1/10

Krajem Drugog svjetskog rata i do 1950-ih, iz različitih europskih zemalja ili područja koja su bila pod utjecajem nacionalsocijalističke vlade prisilno je bilo protjerano oko 15 milijuna etničkih Nijemaca, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost ili državljanstvo.

Brazil Hrvatski iseljenici Posljednji trenuci sreće. A onda su došli u Brazil i doživjeli gorko razočaranje

Mnogi su uspjeli izbjeći u područja poslijeratne Njemačke i poslijeratne Austrije. Izbjeglice su preplavile spomenute dvije zemlje, no Austrija ih nije mogla poduprijeti pa je došlo do velikog pritiska da ih se premjesti. 

Mala, ali sretna skupina od 500 obitelji podunavskih Švaba, točno 2466 osoba, otputovala je ukrcavši se u sedam brodova u stepu Entre Rios u Brazilu. Sve to realizirano je uz pomoć brazilske vlade, države Parane i švicarske dobrotvorne organizacije "Schweizer Europahilfe" koja je donirala devet milijuna švicarskih franaka.

Brazilska vlada nadala se da će podunavski Nijemci svojim znanjem pridonijeti većoj proizvodnji pšenice kako bi ublažili nestašicu hrane u to doba. Pratile su ih švicarske dominikanske časne sestre, koje su u pet mjesta vodile tada prve izgrađene škole i bolnicu. 

Prvi doseljenici stigli su u Brazil 8. lipnja 1951. godine. Doseljene obitelji zatražile su i dobile dopuštenje brazilske vlade da održe svoj jezik i prakticiraju podunavsko-švapsku kulturu, što rade i danas.

Lickelovi iz Hrastovca u Slavoniji, u kojem se rodio moj djed Schmidt, bili su među tih 500 obitelji. Obitelj se sastojala od stare bake, roditelja i petero djece. Područje nije bilo pripremljeno za uzgoj. Morali su početi ispočetka, baš kao i njihovi preci koji su tri stoljeća prije stigli u bivše Podunavlje.

Pet naselja na kojima su nastali Vitoria, Jordaozinho, Cachoeira, Soccoro i Samambaia izgrađena su prema istom habsburškom planu kao i sva sela u Banatu, Slavoniji, Baranji i Srijemu prije nekoliko stoljeća. Krasile su ih prostrane i ravne ulice, prostori za veliki vrt, voćnjak i vinograd, prostorije za staje i druge potrebne zgrade. U brazilskim školama, uz nastavu na portugalskom jeziku, uvedena je i ona na njemačkom.

Na početku je kolonija obrađivala 24.226 hektara zemlje, a 1953. podijeljena je na 323 farme od oko 75 hektara po svakoj, s dodatnih osam hektara za svakog sina i četiri hektara za svaku kćer. Kuća zadružne pomoći imala je 72 ili 42 četvorna metra, ovisno o veličini obitelji. Kredit za kuću i zemljište morao je biti vraćen u roku od deset godina.

Podunavski Švabe u Entre Riosu pokrenuli su zadrugu, sada poznatu pod nazivom "Agrarna zadruga" (Agraria Cooperative) i zajednički podignuli zgrade, izgradili ulice, škole, crkvu, bolnicu i ljekarnu. Prva rimokatolička crkva utemeljena je 1953. godine. Prije gradnje crkve svete mise održavale su se pod vedrim nebom.

Na početku je svaki poljoprivrednik imao samo jednog ili dva konja, pa je čovjeku bilo teško obraditi 75 hektara svog poljoprivrednog zemljišta. Jedan je poljoprivrednik rekao: "Sada svako poljoprivredno gospodarstvo ima svoj vlastiti kombajn koji radi sav posao."

Zahvaljujući povoljnoj klimi, postoje dvije žetve godišnje. U međuvremenu je kupljeno više površina. Od samih početaka doseljenici su ustrajali i dobili dopuštenje za prakticiranje kulture, jezika i načina života podunavskih Švaba. Entre Rios najmlađa je brazilska njemačka zajednica i desetljećima je najuspješnija županija u cijelom Brazilu zahvaljujući napornom radu i organizacijskoj sposobnosti svojih građana.

Devedeset posto tih naseljenika bilo je rimokatoličke vjere, a ostali su se izjašnjavali kao luterani koji su izgradili svoju crkvu u selu Cachoeira (vodopad) na obalama rijeke Paraguay.

Tijekom 1960. godine većina doseljenika vratila se u Njemačku ili Austriju, ali njih više od dvije tisuće još uvijek ima dom u Entre Riosu i još uvijek govore schwobisch (švapski).

Prvi svećenik u zajednicama Entre Riosa bio je pater Wendelin Gruber, rođen 1914. godine u Filipovom, Bačka. Pisao je dnevnik o onome što je vidio i doživio u Titovu logoru smrti Gakova dok je bio zatočenik. Kada je taj dnevnik pronađen, pater je osuđen na 14 godina zatvora i teškog rada zbog smjelosti pisanja takvog inkriminirajućeg dokumenta. Pušten je na slobodu nakon deset godina za Konrada Adenauera, njemačkog saveznog kancelara u to vrijeme, i deportiran je u Njemačku. Pater Gruber ponovno je napisao svoje iskustvo prema sjećanju. Knjiga je objavljena i kasnije prevedena na engleski kod izdavača Franka Schmidta iz Toronta, pod naslovom "U kandžama crvenog zmaja".

Otac Holly poslao je Patera Grubera u Brazil kako bi bio pastir novoosnovanoj podunavsko-švapskoj koloniji u Entre Riosu, a njegov imigracijski dokument potpisala je Brigitte Wolf. Dok su Pater Gruber i neki od zarobljenika u Entre Riosu bili još uvijek zatvoreni u gakovskom logoru smrti, obećali su da će, ako ostanu živi, izgraditi crkvu kao zahvalu. Godine 1957. ispunili su svoje zavjete i podigli crkvu "Sveta Marija" u Samambiji, petom podunavsko-švapskom selu. Svaka je obitelj donirala 300 kilograma riže za troškove izgradnje.

Godine 1964. Pater Gruber organizirao je prvo hodočašće u crkvu "Marije Pomoćnice" u Soccoro, u jedno od pet sela. Iz svih mjesta doseljenici su se pridružili procesiji s mladim djevojkama u bijelom koje nose crkvena obilježja i kipove Marije. Podunavski Švabe po tradiciji kažu: "Hvala na današnjem dobrom životu!" Pater Gruber preminuo je 14. kolovoza 2002. u isusovačkom samostanu u Zagrebu, gdje je zaređen 60 godina prije.

Danas je ova zajednica podunavskih Švaba još uvijek vrlo živahna, baš kao što je bila u rodnim mjestima u Europi (Hrvatskoj). I još uvijek se pozdravljaju na ulici, baš kao kod kuće. Lokalna radiostanica svakodnevno emitira program na njemačkom jeziku. Naravno, Kirchweihfest (kirvaj) još uvijek se slavi prema tradiciji  s Trachtenovom procesijom, ružmarinom i puhačkom glazbom.

Imaju veliki folklorni plesni ansambl i nastupaju ne samo u lokalnim kazalištima nego i diljem Brazila, pa čak i u Europi. Prošle godine obišli su Njemačku i Austriju kako bi naučili svoje sunarodnjake o podunavsko-švapskom gemütlichkeitu (radosti njemstva).

Iako Entre Rios nije jedina velika zajednica njemačkih useljenika u Brazilu, nigdje drugdje u svijetu ne postoji takva skupina ljudi, čak ni u Oregonu. Nigdje se podunavsko-švapski način života ne prakticira kao u brazilskom Entre Riosu.

Zanimljivost

Jednom prilikom kada je veća skupina pretežno slavonskih Nijemaca iz Entre Riosa došla u posjet staroj domovini, hrvatskim carinicima nikako nije bilo jasno tko su ti ljudi s brazilskom adresom u hrvatskoj putovnici, a govore njemačkim jezikom.

Popis svih izbjeglih i protjeranih Nijemaca iz Slavonije, Baranje, Bosne i cijeloga hrvatskoga Srijema do Zemuna, a kasnije iseljenih u Entre Rios možete vidjeti na ovom linku...

 

pripremio: Željko Hamata, urednik projekta: Ivan Ril

Milan Puh Intervju Prokletstvo hrvatskog sela. Slavonci su odlazili čak u Brazil obrađivati zemlju Franki Burić Iseljenički vremeplov Povratnička priča s kraja osamdesetih: Više prijatelja sam stekao u Zagrebu za tri mjeseca nego u Brazilu za 26 godina Život u Brazilu Kao iz filma Život Hrvatice u Brazilu: 'Sretni smo ako se probudimo'

Činjenice

Red plovidbe brodova

1. prijevoz 22. svibnja 1951. od Genue do Santosa s brodom "Provansa" stigao je u lipnju 1951. s 222 osobe
2. prijevoz 31. kolovoza 1951. iz Le Havrea s brodom "Lavoisier" prevezao je 96 ljudi
3. prijevoz 21. rujna 1951. iz Genue s brodom "Provence" došao je u Entre Rios 8. listopada 1951. s 531 osobom na brodu
4. prijevoz 9. studenoga 1951. iz Genue s brodom "Provence" stigao je u Brazil 23. studenoga 1951. godine s 500 ljudi na brodu
5. prijevoz od 28. prosinca 1951. iz Genue s brodom "Provence" stigao je u Santos 11. siječnja 1952., a u Entre Rios 15. siječnja 1952. s 462 osobe
6. prijevoz 12. siječnja 1952. iz Genue s brodom "Conte Biancomano" stigao je s 233 osobe na brodu
7. prijevoz od 15. veljače 1952. stigao je iz Genue s brodom "Provence" s 413 ljudi na brodu

Daljnja tri prijevoza: Brod "Castel-Verde" iz Neapela, dolazak u Santos 18. listopada 1953. s 26 osoba, brod "Provence" iz Neapela, dolazak u Santos 24. kolovoza 1954. s 23 osobe;, Brod "Lavosier" iz Hamburga, dolazak u Santos krajem studenog 1954. sa četiri osobe na brodu, prema podacima Patera Wendelina Grubera.

Filipovo

Filipovo je naselje u općini Odžaci u Zapadnobačkom okrugu u Vojvodini. Do Drugoga svjetskoga rata to je bilo njemačko naselje. Nijemci su deportirani, a u njihove kuće kolonizirani su Srbi. Katolička crkva u središtu naselja je srušena. Danas se zove Bački Gračac.

Izvor

Analize autorice Rosine T. Schmidt koje su korištene u ovom članku prezentirane su na podunavsko švapskoj konferenciji Mt. Angel u Oregonu 2013. godine.