Impresivna i zanimljiva biografija mladoga magistra lingvistike s brazilskom adresom bila je povod ovom razgovoru, ali i prilika za upoznavanje njegova rada.
Milan Puh rođen je 1986. godine u Puli, polaznik je interdisciplinarnoga doktorskog studija "Jezik i obrazovanje" s temom "Jezična politika u njegovanju kulture i jezika slavenskih naroda u Brazilu".
Magistar je znanosti portugalskoga jezika i književnosti pri Sveučilištu u São Paulu, magistar lingvistike na Sveučilištu u Zagrebu, prvostupnik portugalskoga jezika i književnosti te antropologije...
Znanstveni je novak na Pedagoškome fakultetu Sveučilišta u São Paulu, asistira u sklopu kolegija "Metodika nastave portugalskoga jezika" i "Znanstveno istraživanje i pisanje". Profesor je hrvatskoga jezika u udruzi Croatia Sacra Paulistana (CSP) i Društvu prijatelja Dalmacije (SADA).
Stručni je suradnik za slavenske jezike na Sveučilištu Paraná u Brazilu. Od srpnja 2013. godine, pomoćni je voditelj pedagoško-antropološke istraživačke skupine u Angoli, zadužen za snimanje i obradu intervjua na terenskom istraživanju.
Odakle ljubav prema portugalskome jeziku?
Ljubav se rodila uz moj kontakt s Brazilom, posebno s njegovom kulturom: glazbom, filmovima, pa čak i sapunicama koje su se kod nas prikazivale devedesetih godina. Jako me zanimalo kako zemlja, koja ima toliko vlastite kulture, uspijeva je stvoriti i predstaviti svijetu. Tako sam još krajem srednje škole počeo samostalno učiti portugalski jezik.
Kako je došlo do toga da dođete u Brazil?
Tijekom školovanja, a osobito pri kraju gimnazije koju sam završio u rodnome gradu Puli, shvatio sam da želim bolje razumjeti neke kulture koje se nama čine iznimno egzotičnima i dosta stranima. Stoga sam upisao studij antropologije i portugalskoga jezika te književnosti na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bilo je to 2005. godina i tada se prvi put moglo kombinirati te dvije studijske grupe. Zatim sam proveo pet godina u Zagrebu izučavajući kulture i jezike svijeta te specijalizirajući luzofonu kulturu. Na trećoj godini studija, sredinom 2008., došao sam u izravni kontakt s jednim profesorom brazilske književnosti koji je u to vrijeme radio kao lektor na fakultetu. Uz njegovu pomoć, stupio sam u kontakt i s mojim trenutačnim mentorom na doktorskom studiju, profesorom Valdirom Barzottom. Navedeni profesor održao je niz radionica te ga je zanimalo ima li kandidata u Hrvatskoj koji bi otišli u São Paulo na magistarski studij filologije i portugalskoga jezika. U to vrijeme znao sam da želim nastaviti studirati pa sam se spremno prijavio. Dobio sam preporuku od profesora s matičnoga studija, prijavio se na natječaj, a morao sam proći sve faze odabira kandidata jer u ono vrijeme nije postojala službena razmjena između dviju zemalja, pogotovo ne na poslijediplomskoj razini. Dodatno me privukla mogućnost da studiram kao i brazilski studenti, pod jednakim uvjetima i obvezama, pa je tako studij za strance besplatan, ali i činjenica da je Sveučilište u São Paulu jedno od 40 najboljih na svijetu, a najbolje u Latinskoj Americi. Nakon završetka magistarskoga studija, počeo sam predavati hrvatski jezik u hrvatskoj zajednici u São Paulu te surađivati s Centrom za slavenske studije u Saveznoj državi Paraná, što me potaknulo da se pozabavim temom slavenskog useljavanja u Brazil, posebno onoga hrvatskog.
Jedan ste od autora knjige "Hrvatska u Brazilu: useljeničke priče i priče o useljenju". Možete li nam reći kako je nastalo Vaše djelo?
Knjiga je nastala djelomično kao rezultat mojeg istraživanja na doktorskome studiju, ali i kao posljedica nužnosti da se bolje istraži hrvatsko useljavanje u Brazil koje je iznimno slabo izučavano, što me kao profesora hrvatskoga jezika u zajednici i angažiranoga pojedinca smetalo. Naime, dolazeći u kontakt s mnogim potomcima Hrvata koji su se uselili prije stotinu ili više godina, primijetio sam da mnogi od njih nisu mnogo toga razumjeli i vrlo su malo znali o svojim korijenima. Njihovi preci nisu o tome govorili, nije postojao nikakav materijal, knjiga ili nešto slično gdje bi mogli naučiti nešto više ili doći do informacija. U razgovoru s vodstvom doma Croatia Sacra Paulistana došao sam do ideje da krenemo sustavno istraživati useljavanje osoba iz Hrvatske te smo pripremili projekt koji je prihvatio i sufinancirao Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske 2015. godine. Tada smo krenuli pripremati knjigu uvodnoga karaktera u kojoj sam, uz pomoć kolega povjesničara i ostalih zainteresiranih pojedinaca iz zajednice, objasnio u glavnim crtama povijest Hrvatske istaknuvši razloge iseljavanja, a kolega stručnjak za Brazil naglasio je činjenice zbog kojih je toliko ljudi useljeno u zemlju. Uz to, raspravili smo razloge navodne slabe prisutnosti hrvatske zajednice, iako smatramo da je u zemlji između 50 i 100 tisuća Hrvata i njihovih potomaka, a broj raste jer se mlađe generacije u sve većoj mjeri zanimaju za domovinu i identificiraju s materinskom zemljom svojih predaka.
Rekli ste u knjizi da ne postoji sustavne i kvalitetne informacije o postojanju naših ljudi na tom području ni o procesu nastanka hrvatskih zajednica. Zašto je tako i može li se uopće doći do tih podataka?
Smatram da je to posljedica osobnosti useljenika jer se do početka 1950-ih uselio jako mali broj ljudi s izrazitim hrvatskim identitetom. Bilo je većinom riječ o useljenicima iz ruralnih krajeva Dalmacije (uglavnom iz Blata na Korčuli) te iz Slavonije (s naglaskom na Baranju, zapadnu Slavoniju i Podravinu), čija je glavna ideja bila domoći se dobre zemlje za obrađivanje i ostvariti "američki san", pa su se tako jako malo brinuli o tome da prenesu što više svojeg identiteta tj. hrvatstva mlađim generacijama. Mnogi od njih nisu imali potrebno obrazovanje za takav oblik zadržavanja identiteta, ali i sama država Brazil dugo vremena gledala je na useljenike kao na možebitni problem u budućnosti pa je tako iznimno mnogo radila na njihovu asimiliranju. Tome nije pridonijela ni činjenica da Hrvatska kao samostalna zemlja nije postojala do 1991., što znači da su svi useljenici došli sa službenim identitetom koji je bio austrougarski, talijanski, austrijski, jugoslavenski itd., a to je informacije i dokumente u javnim arhivima učinilo jako teško dostupnima jer je nužno duboko prodrijeti u imena, prezimena, nazive koje su dobivali i slično. Useljavanje je uglavnom bilo izvedeno po načelu "državne narudžbe" određenog broja osoba koje su trebale raditi na plantažama kave u unutrašnjosti savezne države São Paulo. Ropstvo više nije bilo izvedivo, no vlasnici plantaža jednako su se ponašali i prema europskim doseljenicima koji su, nakon što bi odradili ugovoreno, redovito odlazili ili bježali u São Paulo, stvarajući prilično urbanu zajednicu. Još možemo pridodati da mnogi od useljenika također nisu bili etnički Hrvati pa ih možda nije toliko ni zanimalo da se povežu s ostalim pripadnicima svoje zemlje.
Koliko su zastupljene hrvatske zajednice u Brazilu?
Hrvatsku zajednicu možemo podijeliti u tri skupine: onu najveću koja je smještena u gradu São Paulo i koja živi urbanim životom srednjeg staleža, manje zajednice (najčešće nekoliko obitelji) koje su raštrkane po cijelom Brazilu, ali ipak ih je najviše na jugu zemlje, te na zajednicu podunavskih Nijemaca koji su se iselili nakon Drugoga svjetskog rata. Nakon kraćeg zaustavljanja u Austriji, uselili su se u saveznu državu Paraná, gdje su dobili zemlju. Oni čine najveću ruralnu zajednicu koja je došla iz Hrvatske. Trenutačno surađujem s dvjema hrvatskim zajednicama – Društvom prijatelja Dalmacije koje je nastalo nakon doseljavanja većeg broja Blaćana dvadesetih i tridesetih godina te udrugom Croatia Sacra Paulistana, hrvatskim domom koji su osnovali Hrvati pristigli nakon 1945. godine, i to na području kulturno-obrazovnih projekata i nastave hrvatskoga jezika. Postoji jako veliko zanimanje za domovinu u zajednicama, ali i velik broj aktivnosti, pa tako možemo reći da se događa preporod hrvatskih zajednica u zemlji jer se marljivo radi.
Kako je bilo voditi istraživački projekt o povijesti Hrvata i hrvatskog useljeništva u Brazilu?
Projekt je iznimno zanimljiv, pun neočekivanih otkrića i kontakata, ali istodobno jako težak i zahtijevan posao s obzirom na činjenicu da postoji samo jedna knjiga koja govori o toj temi, knjiga Nikice Talana "Hrvatska – Brazil: kulturno-povijesne veze". To znači da cijeli posao istraživanja iziskuje mnogo vremena i traženja po raznim arhivima. Međutim, hrvatska zajednica sve se više povezuje i to mi pruža iznimno zadovoljstvo. Mnoge su se obitelji neformalno uključile u rad jer svi žele pridonijeti istraživanju i tako se stvara pozitivan efekt na zajednicu, ali i na moje istraživanje jer sam u stalnom kontaktu s ljudima i mogu prenijeti dobivene rezultate.
Možete li nam reći nešto više o manifestaciji "Hrvatski tjedan"?
Hrvatski tjedan započeli smo 2014. u povodu proglašenja "Hrvatskog dana" 12. lipnja, a iste godine održavalo se Svjetsko prvenstvo u nogometu pa smo iskoristili priliku u domu Croatia Sacra Paulistana da pripremimo niz aktivnosti koje bi približile domovinu brazilskoj publici. Tako smo održali predavanja o manje poznatim zanimljivostima, prikazali film "Noćni brodovi", održali tematske večeri s prilagođenim jelovnikom, a s time smo i nastavili. Pritom smo odlučili izravno uključiti u naš tjedan Hrvatsku kako bismo osnažili odnose između dviju zemalja. Već 2015. godine uspjeli smo ostvariti suradnju s hrvatskim institucijama, i to s Turističkom zajednicom grada Pule te Gradskom knjižnicom i čitaonicom Pula, što je omogućilo da upotpunimo naš tjedan kulinarskim radionicama, predavanjima o očuvanju zavičajne književnosti i jezika te koncertom održanim na jednom od čakavskih dijalekata Istre. Time je naš tjedan narastao, kao i povezanost s matičnom zemljom na kulturnoj, umjetničkoj, akademskoj i turističkoj osnovi.
Organizirali ste i simpozij "Brazilski dani u Puli" te izložbu "Rt Kamenjak – biološka raznolikost Hrvatske" i još niz drugih događaja, predavanja o hrvatskoj književnosti, povijesti, folkloru... Što mislite o suradnji Hrvatske i Brazila?
Ideja "Brazilskih dana u Puli" slična je onoj "Hrvatskog tjedna" u São Paulu ako uzmemo u obzir nedovoljnu povezanost dviju zemalja na stabilnoj i redovitoj razini. Ovakvim kulturnim događajima želimo približiti općoj publici, a posebno zainteresiranima, teme koje se obično ne obrađuju s posebnom pozornošću ili se pak prikazuju na plošan i površan način, usredotočujući se na senzacionalističke oblike kulture.
Uz suradnju sa stručnjacima i institucijama, krenuli smo u ostvarivanje veće povezanosti i stvaranje skupina i pojedinaca koji će na kvalitetan način realizirati veze između Hrvatske i Brazila te time pridonijeti njihovu rastu, ali i razumijevanju sebe i drukčijih stvarnosti kao mogućeg oblika djelovanja. Svojevrstan je uspjeh i povezivanje ovih dvaju događaja koji će se dogoditi 2017. godine kada će odabrani članovi hrvatske zajednice sudjelovati kao uzvanici na "Brazilskim danima u Puli". Tema će biti "Hrvati u Brazilu", održat će se okrugli stol o životu zajednice u novoj domovini i otvoriti prva fotografska izložba nastala dobrovoljnim prilozima članova naše zajednice.
Što trenutačno radite i kakvi su Vam planovi?
Trenutačno završavam doktorski studij na temu "Kultura i obrazovanje u očuvanju i njegovanju slavenskih kultura u Brazilu" te radim na Pedagoškome fakultetu Sveučilišta u São Paulu, gdje predajem metodiku nastave portugalskoga jezika i metode znanstvenog istraživanja i pisanja, a uz to držim tečajeve hrvatskoga jezika i kulture u dvjema zajednicama koje postoje u São Paulu – Društvu prijatelja Dalmacije i udruzi Croatia Sacra Paulistana. Radim i istraživanje useljavanja iz Hrvatske u Brazil. Planiram nastaviti raditi na približavanju naših zemalja te omogućiti Brazilcima i Hrvatima bolji pristup informacijama i znanstvenim dostignućima svake zemlje, ali i pokušati oformiti studij hrvatskoga jezika i književnosti na matičnom sveučilištu, što znači da ću još neko vrijeme provesti na relaciji Brazil – Hrvatska.
Naida Šehović
Iseljavanje Slavonije rezultat je nezapamćene pljačke stanovnika RH od strane političara i izdajnika! Svi ih poznajemo, a ni jedan nije kažnjen i ni jednom nije oduzeto opljačkano! Svi su umreženi i sve jedan drugog drže za ja*a od policije, DORH-a, pa do vrhovnog i Ustavnog suda!