Čile je zbog španjolske kolonijalne politike dugo bio odvojen od ostalog svijeta. U početku su španjolski i portugalski osvajači dolazili da bi pronašli zlato i obogatili se. Uništavali su sve pred sobom i gotovo su istrijebili starosjedioce – Indijance.
Naziv Indijanac i danas se smatra uvredom u krajevima gdje oni još postoje.
Do završetka rata za nezavisnost, Španjolci su prednjačili u Čileu upravo zbog kolonijalnog sustava. Jedini otpor na koji su nailazili bila je indijanska kultura.
Španjolska i indijanska kultura bile su u stalnom sukobu budući da su obje djelovale kruto i statično.
Krajem 17. stoljeća u Čileu je živjelo sto tisuća bijelaca, a stotinu godina poslije oko 500 tisuća, od kojih su 300 tisuća činili mestici.
Nakon oslobodilačkih ratova i borbe za nezavisnost, na kontinent je došao novi val doseljenika: Španjolaca, Talijana, Nijemaca, Grka, Arapa i Slavena.
Zbog velike nenaseljenosti i prirodnih bogatstava, Čile je provodio aktivnu useljeničku politiku.
Kolonizacija se odvijala sporije nego u Argentini, a karakterizirala ju je velika šarolikost doseljenika.
Rijetka naseljenost, nomadsko stočarstvo, niži kulturni stupanj nego kod Indijanaca na sjeveru – bili su to uvjeti koji su omogućivali europskim doseljenicima da dio starosjedilaca potisnu, a s ostatkom da se stope.
Rudno bogatstvo, povoljna useljenička politika, liberalizam u društvenopolitičkom i gospodarskom životu privlačili su ljude.
Na osnovi čileanskog ustava iz 1833. godine, svakom građaninu – bio on Čileanac ili stranac – priznavalo se pravo i sloboda mišljena u javnim i državnim pitanjima.
Liberalni ustav jamčio je svima jednakost pred zakonom (u Čileu nema privilegiranih klasa); jednaku podjelu poreza na imovinu; pravo sastajanja i udruživanja bez prethodne dozvole; slobodu nastave; slobodu vjere (rimokatolička je državna, no i druge konfesije i vjere uživaju ista prava); slobodu tiska bez preventivne cenzure.
Tamošnji zakon dopuštao je useljavanje bez obzira na dob, ali je zahtijevao da došljaci budu pismeni, zdravi i sposobni za rad.
Žene i djeca morali su imati poziv od rodbine, a u slučaju posla, žena je morala pri ulasku u zemlju predočiti ugovor o zapošljavanju.
Na sjeveru i jugu zemlje živjele su usamljene skupine Indijanaca (Araucanos i Tupis), a u srednjem dijelu stanovništvo je bilo miješano, uglavnom europski useljenici.
Pedesetih godina 19. stoljeća Nijemci su kolonizirali južni Čile (Valdivia i Llanquihue). U to područje doselilo se 300 Nijemaca.
Uskoro su ovi doseljenici uspjeli stvoriti industrijsko središte, podigli su ljevaonice željeza, tvornice... Istaknuli su se i u voćarstvu.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća veća skupina Engleza i Nijemaca naselila je sjeverni dio zemlje. Došli su s kapitalom koji su uložili u razvoj salitrene industrije.
Naseljavanje Hrvata u Čileu
Hrvatski iseljenici osnovali su svoje kolonije koje su se razlikovale po broju žitelja – od stotinjak do nekoliko tisuća.
Iseljenički list "Sloboda" iz Antofagaste objavio je statističke podatke o našim ljudima u Čileu.
"U Čileu je četiri tisuće Hrvata iz Dalmacije i Istre i koji iz Banovine, od toga dvije tisuće u Magallanskom predjelu između Punta Arenasa i Ognjenih predjela. Oko 500 u pokrajini Tarapaca, čiji je glavni grad Iquique, gdje ima imućnih rodoljuba koji posjeduju tvornice salitre i veletrgovaca koji su na glasu. Oko 300 živi u Antofagasti, gdje je također nekoliko tvrtki i veletržaca poznatih amo i u Europi, koji opskrbljuju male trgovce naše i tako jedan drugome pomažu: jedni otvaraju svome zemljaku kredite, a drugi prodaju ono što veletržcu dovažaju i provjeravaju. Može se računati jedna stotina u Taltalu i po tvornicama. Također je malo više od stotine u Valparaisu i okolici, jedno 50 u Calami, malo više od toliko u Tocopilli, a ostalo po raznim mjestima Čilea. Općenito, svi se bave trgovinom, osim u Punta Arenasu, gdje je najviše radnička ruka tj. kopači zlata, ribari, zanatlije i manji broj trgovaca, među kojim tri veletržca". (Narodni list, 25. siječnja 1905.).
U Čileu su hrvatske iseljeničke kolonije bile koncentrirane uglavnom na južnom dijelu (pokrajina Magallanes) i sjevernom dijelu zemlje (pokrajina Tarapaca i Antofagasta), klimatski i geografski krajnje različitim područjima. U najrazvijenijem središnjem dijelu hrvatske kolonije tek su se počele razvijati.
Razlog tome je činjenica da su Hrvati "kasnili" u kolonizaciji čileanskog područja pa su morali naseliti geografski najnepovoljnija mjesta – hladni, polarni jug i vrući, pustinjski sjever.
U Čileu su hrvatske iseljeničke kolonije bile brojčano manje, kompaktnije i imale su većinom regionalno čak i lokalno porijeklo (Bračani).
