Zašto je Europa tijekom povijesti doživljavala Hrvate isključivo kao vješte ratnike? Zašto su Hrvati stoljećima bili miljenici papa? Što suvremena Hrvatska može naučiti od svoje Dubrovačke Republike? Jesu li sveti Jeronim, car Dioklecijan i Nikola Tesla Hrvati? Je li Hrvatska katolička država? Imaju li Hrvati kompleks male zemlje i malog naroda? U kojoj mjeri je jugoslavenska propaganda utjecala na imidž Hrvata u svijetu? Kakva je razlika između Hrvata i Srba? Što su najveći hrvatski potencijali i doprinosi suvremenoj Europi? Zašto Hrvatska u Europi ima najbolje uređeno "islamsko pitanje"? Zašto su Hrvati ljubomorni i imaju više od stotinu političkih stranaka? Jesu li Hrvati složni jedino u ratu i sportu? Zbog čega Hrvati nisu sigurni kad slave dan državnosti? Zašto su se stoljećima iseljavali i još iseljavaju, a stranci žele postati Hrvati? Zašto svijet uživa u hrvatskom maslinovu ulju, a uopće ne poznaje hrvatska vina? Koliko vrijedi oznaka "Made in Croatia"? Kako Hrvatska ne zna iskoristiti svoje prirodne ljepote i turističke potencijale...
To su samo neke od tema kojima se bavi nova knjiga dr. Bože Skoke, jednoga od najboljih poznavatelja hrvatskog identiteta i imidža i našeg suradnika, inače profesora Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
Knjiga nosi provokativan naslov "Kakvi su Hrvati" i donosi eseje posvećene hrvatskom identitetu i imidžu, odnosno preispitivanju položaja i uloge Hrvatske uoči i nakon ulaska u Europsku uniju te odnosa Hrvata prema vlastitoj zajednici, vrijednostima, tradiciji i drugima.
Važno mjesto u knjizi ima i hrvatsko iseljeništvo, odnosno njegov doprinos stvaranju, obrani i izgradnji Hrvatske, ali i njezinoj promociji u svijetu, što je Skoki omiljeno područje istraživanja.
Knjigu je uredio dr. sc. Boris Beck, a predgovor je napisao predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Zvonko Kusić, koji smatra kako ova knjiga o Hrvatima progovara samokritički, argumentirano i znalački, upozoravajući na greške i propuste koje svjesno ili nesvjesno čine u osvješćivanju svog identiteta i svojoj promociji u Europi i svijetu.
"No jednako tako autor podsjeća na mnoga identitetska obilježja i komparativne prednosti koje im mogu vratiti samopouzdanje, osloboditi ih nametnutih kompleksa te ih u punom sjaju predstaviti globaliziranom svijetu u kojem će Hrvatska sa svojim identitetom uvijek biti jedna, jedinstvena i prepoznatljiva", tvrdi predsjednik HAZU-a.
Skoko se u knjizi posebno bavi temom domoljublja i gubitkom osjećaja niza političkih elita za državne simbole i nacionalni identitet.
"Moramo priznati da domoljublje u Hrvatskoj nije na nekoj cijeni. Mnogima se od tog pojma diže kosa na glavi, jer ga automatski poistovjećuju s nacionalizmom, što je apsurdno. Nekima je prihvatljivija riječ patriotizam, iako ima isto značenje kao i domoljublje, ali možda zvuči više američki. Oni kojima nije pretjerano stalo do vlastite države, njezinih interesa i vrijednosti, domoljublje i nacionalni ponos smatraju nečim nepotrebnim, nazadnim i apstraktnim. U prilog svojim tezama nerijetko navode kako ih domoljublje ograničava da budu kozmopoliti, da vole sve ljude, bez obzira na njihovu nacionalnost i taj pojam tumače kao uvjerenje da je naša zemlja superiorna u odnosu na sve druge, samom činjenicom što smo u njoj rođeni. Međutim, to je potpuno pogrešna interpretacija, jer je u tom slučaju riječ o nacionalizmu. Domoljublje – ili ako vam zvuči prihvatljivije patriotizam – podrazumijeva poštovanje svega onoga što čini domovinu – od njezine tradicije i jezika, prirodnih posebnosti i povijesti, do rada i ostvarenja njezinih ljudi, ali ne nauštrb drugih i drugačijih. Štoviše, zdravo domoljublje priznaje drugim nacijama ista ona prava koja za sebe traži. Dakle, domoljublje podrazumijeva ljubav prema domovini, ma kakva ona bila, bez potrebe da je se glorificira i izdiže iznad drugih. Zapravo domoljublje nas ne bi smjelo zaslijepiti da ne vidimo njezine mane i na njih ne upozoravamo. Ljubav prema zemlji i narodu ne smije biti iznad istine o njoj, kakva god ona jest. Što više volimo svoju zemlju, više ćemo tragati za istinom i pravednosti, kako bi se u njoj svi bolje osjećali".
Skoko analizira i doprinose globalnoj civilizaciji Dubrovačke Republike te piše što bi suvremena Hrvatska mogla naučiti od tog svog starog entiteta.
"Sloboda i neovisnost ne prodaju se za sva zlata ovoga svijeta; Bez snažnog domoljublja državnih dužnosnika i građana nema boljitka države; Diplomacija je najjače oružje u međunarodnim odnosima i ne prepušta se slučajnosti; Informacija je moć i njome se itekako može trgovati; Biti mala država je prednost na međunarodnoj pozornici; Važno je što drugi misle o tebi – u prezentacijske vještine i imidž stalno treba ulagati; Zemljopisni i geopolitički položaj na raskrižju svjetova može se unovčiti; Saveznici u politici mijenjaju se u skladu s interesima i globalnim okolnostima; Zakona se treba strogo pridržavati i ne smiju se često mijenjati; Vlast je kvarljiva i treba je ograničiti; Privatni interes treba podrediti javnome, a zajednica je važnija od pojedinca; Treba se boriti protiv kulta ličnosti, iako je nužno poštovati svoje zaslužnike; Kultura i znanost su meka moć države; Treba se stalno prilagođavati – Ne može se živjeti na staroj slavi".
Jedno od poglavlja odnosi se na jugoslavensku i velikosrpsku propagandu protiv Hrvata uoči i tijekom agresije na Hrvatsku te ulogom dijaspore u razbijanju nametnutih stereotipa.
"Hrvatskoj su trebale godine da donekle neutralizira desetljećima stvarane jugoslavenske i srpske stereotipe o Hrvatima. No, trebat će nam još godine da popravimo nanesenu štetu. Uostalom, kolika je snaga te propagande, možemo lijepo vidjeti po aktualnoj percepciji mučenika Stepinca. Iako smo dobili rat i više-manje cijeli svijet je shvatio što se zapravo događalo tih godina, čini se da još uvijek nismo naučili kolika je moć propagande, kakve su njezine posljedice i koliko je važno sustavno razvijati međunarodne odnose s javnošću. O tome govori i podatak da ni nakon 25 godina od stvaranja hrvatske države nemamo jednu državnu agenciju koja bi se brinula za imidž Hrvatske u svijetu, a javna diplomacija nam je u povojima. I dalje premalo proizvodimo sadržaja o Hrvatskoj i Hrvatima na stranim jezicima, vjerujući kako se neke činjenice podrazumijevaju i kako je svijet dobronamjeran. Istodobno susjedi, koji su i dalje prilično vješti u spletkarenjima, itekako su puno naučili iz suvremene povijesti, pa nam svako malo opale pljusku pred europskom javnosti, kako bi pokušali pokazati kako su na Balkanu ionako svi isti. Fakat je vrijeme da nešto naučimo na vlastitim pogreškama".
Pišući o ulozi dijaspore, Skoko ukazuje na mnogobrojne pogreške hrvatskih vlasti prema hrvatskim iseljenicima diljem svijeta, ali i na neiskorištene potencijale.
"Diljem svijeta živi oko četiri milijuna Hrvata i njihovih potomaka. I nisu sve to gastarbajteri ili fizički radnici koji su zaboravili materinski, a nikada nisu dobro naučili jezik zemlje primateljice, kako se često insinuira. A niti su sve sami desničari, koji pjevaju ustaške pjesme... Među njima su i američki kongresnici, čileanski profesori, biskupi i književnici, argentinski veleposjednici, britanski poslovni ljudi, australski bankari, njemački hotelijeri... Posebna su vrijednost druga i treća generacija naših iseljenika, jer poznaju obje domovine i mentalitete, savršeno govore jezike, školovani su na prestižnim stranim sveučilištima, umreženi su s tamošnjim elitama i pritom im je stalo do Hrvatske... Koliko je takvih profesionalaca i domoljuba dobilo priliku da zastupaju Hrvatsku primjerice kao veleposlanici ili konzuli? Koliko je takvih stručnjaka danas uključeno u gospodarski oporavak zemlje? Koliko smo naših poslovnih ljudi privukli da ulažu u domovinu? Mi očekujemo investicije neznanih ulagača, a nimalo se ne trudimo oko naših ljudi koji godinama investiraju milijarde diljem svijeta, a pritom na Hrvatsku neće gledati samo kao na mjesto za oplodnju svog kapitala. Hvalimo se turizmom kao najunosnijom gospodarskom granom. A znamo li koji je nakon turizma drugi najveći izvor prihoda naših građana? Upravo novac koji stiže od njihove rodbine iz dijaspore. Godine 2012. naši su iseljenici u Hrvatsku poslali više od dvije i pol milijarde dolara. Hrvatski svjetski kongres u Njemačkoj napravio je analizu koja pokazuje kako je naše iseljeništvo tijekom prvih dvadeset godina hrvatske samostalnosti u Hrvatsku uputilo oko sto milijardi eura. To je gotovo šest godišnjih proračuna. Dodajte tome milijune upućene rodbini u BiH. Koji narod ne bi iskoristio takav potencijal!? Izraelci, Irci i Poljaci davno su shvatili kako je iseljeništvo demografski, financijski, ulagački i lobistički potencijal. Susjedne nam države imaju ministarstva zadužena za odnose s dijasporom... A mi činimo sve kako bismo naše iseljenike udaljili što više od domovine. Propustili smo veliku povijesnu šansu. Mnogi su procesi zaustavljeni i pogreške napravljene. Za mnogo toga je kasno, ali ne i prekasno. Ako žurno ne promijenimo taj odnos (pri čemu nije dovoljno samo održavanje na životu pojedinih institucija) i one mlade koji posljednjih godina, razočarani životom u Hrvatskoj i BiH, odlaze put Kanade ili Australije, zauvijek ćemo izgubiti. Vrijeme je za novo umrežavanje, povezivanje i suradnju. Globalizacija, razvoj komunikacijskih tehnologija i prometa dodatno nam mogu pomoći u tom domoljubnom, ali i interesnom povezivanju. No, prije svega se trebamo ponovno pošteno upoznati".
Autor knjige dr. Božo Skoko je profesor i predstojnik Odsjeka za strateško komuniciranje na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu te jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za identitet i imidž država.
Objavio je, među ostalim, i sljedeće knjige: Hrvatski velikani (2014.), Hrvatska i susjedi – kako Hrvatsku doživljavaju u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, Sloveniji i Srbiji (2010.), Država kao brend (2009.), Hercegovina – zemlja svjetlosti (2009.) te Hrvatska – identitet, image, promocija (2004.).
Knjiga je dostupna u knjižarama u Hrvatskoj te putem Amazona.
Oliver Mikulić
DA, Hrvati su složni u ratu i u sportu, ali se politički o slogi nemogu dogovoriti.